ŠKOLA ŽIVOTA

BRUNO ŠIMLEŠA Ne idealiziram Švedsku, ali kad će kraj frustraciji u Uhljebistanu?

 
 Goran Mehkek / CROPIX

Za razliku od sezone kiselih krastavaca kada su svakakve bizarne gluposti okupirale naše društvene mreže, ovaj je tjedan pozornost privukao post Slobodana Mufića, hrvatskog novinara sa stalnom adresom u Švedskoj. Opisao je prošlogodišnje iskustvo upisa kćeri u školu, za što su trebali dati samo nekoliko osnovnih informacija o njoj (umjesto da ih uguše papirologijom i slanjem na 24 adrese), nije išla po posebnom programu, iako nije znala švedski, osigurali su joj apsolutno sve što joj treba za školu, uključujući i iPad, a čak su joj osigurali i dodatnu nastavu. Ali iz hrvatskog, jer ohrabruju učenje materinjeg jezika! I da, osigurali su joj i prijevoz na te satove.

Za nas to sve zvuči kao znanstvena fantastika jer smo navikli da nas sustav … u mozak. I uopće ne idealiziram Švedsku, kao što ne smatram da sve kod nas ne štima, ali ovo je nebo i zemlja. Jer svi imamo bezbroj primjera frustracije sustavom, i ne samo u školstvu. Imamo takve priče i iz zdravstva, upisivanja u vrtić, poduzetništva… Npr., mi smo odlučili kćerkicu upisati u školu sa šest godina, ali nedovoljnim brojem mjeseci. Teta i psihologinja u vrtiću rekli su da je spremna i mislili smo da će sve biti jednostavno jer se radi samo o dva mjeseca prije uobičajenog roka. Prvo je prošla psihološko testiranje u vrtiću, a s obzirom na to da živimo taman na granici kvartova pa može ići u dvije škole, prošla je i stručno testiranje u jednoj školi, ali drugoj to nije bilo dovoljno pa je i tamo morala proći identično stručno testiranje.

Naravno, prošla je i dodatno testiranje kod pedijatrice i taman kad smo pomislili da smo prošli sve evaluacije i testove, dan prije upisa javljaju iz grada da mora posjetiti i njihovu psihologinju!? I tako smo odgodili planirano putovanje i otišli na još jedno testiranje koje je, vidi čuda, dalo iste rezultate kao i prethodna četiri. Siguran sam da svi imamo bezbroj sličnih primjera sustava koji bi nam trebao olakšavati život, ali češće nam testira živce. Čak i moje koji su prilično debeli. Izgleda da u Uhljebistanu moramo računati na to. Sustav nas toliko sustavno … u mozak da smo to prihvatili kao nešto normalno.

A to nije normalno. Svašta nije normalno u Uhljebistanu. Nije normalno vječno raspravljati o tome treba li izbrisati ustaški pozdrav s neke ploče. Nije normalno da moraš podmazati sve i svašta želiš li da se nešto obavi ili da dobiješ neki posao. Nije normalno da se uvođenje informatike u neke razrede osnovne škole predstavlja kao uspjeh. Zamislite vi to! U vražjoj 2018.!? Pa to je 15 godina od razumnog roka kad je informatika morala biti uvedena kao obavezni predmet. I još je u mnogim školama bila u kontra smjeni jer znamo koji su prioriteti od izbornih predmeta. Sve to nije normalno.

A nisu normalne ni mnoge reakcije kad sam post o švedskom školstvu podijelio na svojoj Facebook stranici. Mnogima je samo pala vilica na pod jer im je takav odnos prema obrazovanju nezamisliv, neki su i u tome vidjeli konspiraciju stranih sila, a kao i uvijek, bilo je i reakcija pravih Rvata koji su mi poželjeli da odem iz Hrvatske kad je toliko mrzim i prezirem. I to je tako prokleto žalosno. Podijeliš priču o pozitivnom primjeru u nadi da će nas potaknuti da stvorimo nešto slično, a oni u tome vide mržnju. Zdravi sustavi i zreli ljudi žele argumentiranu kritiku jer ih može učiniti boljima. Nezreli ljudi u kritici, svakoj kritici, vide opasnost, odnosno neprijatelja. Naravno, bili su tu i uobičajeni epiteti jugokomunističkog smeća i sl., no i na to se čovjek navikne.

Da… koliko god to zvuči apsurdno, jednostavno se navikneš. Ako kažem da nešto ne štima u Hrvatskoj, onda neki biseri zaključe da je mrzim. Ako kritiziram neke postupke Crkve, onda drugi biseri tvrde da mrzim vjernike i trebam gorjeti u paklu. Doduše, najčešće su to isti biseri… Društvene mreže i razni portali puni su takvih izljeva zdravog razuma i ljubavi. A najžalosnije od svega jest što smo i to prihvatili kao nešto normalno. Čak i takve izljeve neljudskosti prihvatili smo kao nešto najnormalnije.

I lagano je pobjeći iz takve zemlje. Razumijem ljude koji sreću odluče potražiti na drugoj adresi, no moja je obitelj odlučila ostati. I boriti se da društvo bude zdravije. Da naučimo razlikovati kritiku i mržnju. Da naučimo ne generalizirati. Da naučimo živjeti u sadašnjosti, a ne parazitirati na prošlosti. Da ideologije svih boja i predznaka ostavimo o pećinama gdje i zaslužuju biti. Da žene imaju ista prava kao i mi muškarci. Iako sam sve umorniji, za to se vrijedi boriti!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:38