Čim postane milijarder, tinejdžer prestaje rasti

Zatekli ste me dok hipnotizirano zurim u ekran i u izravnom prijenosu na N1 pratim kako skupina dobrostojećih, s koca i konopca skupljenih, Europljana ispituje jednog nedoraslog američkog zvekana. I već je to nešto čemu bismo se mogli čuditi. Ali oni u njega još gledaju kao u mladoga boga, u Mozarta, Jamesa Deana ili osamnaestogodišnjeg Lionela Messija, dok on njih mjerka s onim postpubertetskim prijezirom, svakog se trenutka suzdržavajući da ne prasne u smijeh, kao mi ono dok smo čekali da usred sata geografije prođe beskrajna minuta šutnje za upravo preminulog druga Edvarda Kardelja. Oni, ispitivači, dobro su i skupo odjeveni, i kažu da ih je zadnji put bilo toliko kad je dolazio papa Franjo, a on, u gikovskom, štreberskom odijelu, plastificirane face i slijepljene frizure u meni budi davno zapretenu i potisnutu agresivnost.

Mi smo, naime, takve tukli. Tukli smo ih iz pedagoških razloga, jer je zvijer u nama odnekud slutila da uskoro to više nećemo moći, jer će se objekat naše preodgojne opsesije uskoro naći daleko od dosega naših šaka. Za sva će nam se vremena mimoići životne putanje, naći ćemo se u trajno i neumitno razdvojenim svjetovima, pa da ubijemo boga u njemu, dok nam je još pri ruci. Ta razredna hulja, briljantna u matematici, fizici i kemiji, a za sve drugo savršeno nezainteresirana, ta mrska ništarija lišena osjećaja za zajedništvo, oslobođena svih moralnih obzira - a nema čvršćeg morala od morala adolescentske razredne zajednice - emocija i libida, te svega drugog što nas druge čini tjeskobnima.

Mlatimo ga, dakle, zato što ga još uvijek možemo mlatiti, i još uvijek nije patentiran pojam vršnjačkog nasilja. Uskoro će se vremena promijeniti, pa se neki novi klinci više neće mlatiti, nego će jedni druge ubijati, ili će bivati redom slični njemu. Uskoro će doći vrijeme kada skoro više niti neće biti klinaca kojima bi se dalo objasniti zašto nije okej biti poput njega. (I ovo sve vam govorim ja koji sam, istina nešto ranije, u nižim, a i u višim razredima osnovne, bio mlaćen kao vol u kupusu, a sve zato što sam previše znao. Istina, iz nekih drugih školskih predmeta, nikako iz matematike.)

Eto tako su zastupnici Europskog parlamenta tobože ispitivali Marka Zuckerberga o skandalu s razbojničkom grupom oko Kembridž Analitike, te o ulozi njegove firme u svemu tome, a on im je tobože odgovarao. Uistinu, oni su se divili ukazanoj im prigodi da se susretnu s tako bogatim čovjekom, a on se, rekosmo, trudio da ne pukne od smijeha.

Problem digitalne ere, interneta, sajber spejsa, softvera, društvenih mreža, hakiranja, programiranja i ostalih novotarija što su nastupile nakon što telefoni više nisu bili uštekani u zid sastoji se u tome što je adolescentima omogućeno da preko noći postaju multimilijarderi i vladari svjetova. A to je postalo moguće naprosto zato što je iz dječje, infantilne zabave, kakvu su osamdesetih predstavljale rane elektronske i kompjutorske igre, nastala nova civilizacija. Ono što je nekad bilo potapanje podmornica za vrijeme dosadnog školskog sata, koje se odvijalo između mog druga Z. R. koji je sjedio na jednom kraju i mene koji sam sjedio na drugom kraju učionice, pretvorilo se u temeljnu djelatnost suvremenog svijeta.

Pritom, naš problem, nasuprot Zakerbergu, kojeg ja zovem Cukerbergom, i ostalim cukerberzima, nije u tome što smo bili nedovoljno dobri u potapanju podmornica i u matematici i fizici, nego je naš problem u tome što smo mi mnoštvo drugih interesa. Razlika između Marka Zuckerberga i Billa Gatesa ili Stevea Jobsa - protagonista iste civilizacije - sastoji se upravo u tome što njega ne zanima, niti ga je ikad zanimalo, išta osim potapanja podmornica. A u tome je, izgleda, bio jako dobar.

Priča o zaštiti osobnih podataka na Facebooku je, kao i priča o nasilju i političkom ekstremizmu, kojima je Facebook savršena platforma, zapravo bi trebala krenuti od samog Zuckerberga i njegovog vrijednosnog sustava. Da se on ne ponaša kao indolentni pubertetlija i savršeno amoralni razredni matematički genij, ne bi ni bilo moguće da Facebook započne svoje postojanje bez savršene zaštite podataka i bez minimuma propisanih svjetonazorskih i civilizacijskih obzira. Što briga pubertetliju za nečije osobne podatke - o kakvom smo, i to vrlo osobnom, sramoćenju kao petnaestogodišnjaci izvrgavali sve one u čiju bismo intimu uspijevali provaliti! - i što briga pubertetliju za fašizam, rasizam i slične trice, kakvim Zuckerbergov Facebook do gađenja obiluje, a njemu nije ni na kraj pameti da tu išta promijeni.

Evo, predočit ću vam kako to izgleda u cukerbergovskim uzrastima: u trećem razredu gimnazije, kada smo bogme već bili i sedamnaestogodišnjaci, ali u emocionalnom smislu još uvijek samo svirepa i obijesna djeca, započela su primanja u Savez komunista Jugoslavije. Među nama je bilo onih koji su se tome otvoreno rugali, onih koji su od toga bježali jer više nije bilo mondeno i nije bilo in ulaziti u Partiju, ali bile su tu i one dvije-tri društveno odgovorne odlikašice koje su malo drukčije gledale na stvari. Njih je predložilo i primilo u partiju. I što je onda učinio jedan među nama, neću reći koji, ali ću naglasiti da upravo iz te okolnosti proizlazi i njegovo razumijevanje za Zuckerberga i njegov prijezir prema Facebooku kao Zuckerbergovom čedu: sjeo je, baš u vrijeme sata marksizma i baš dok je profesorica zaneseno predavala o Herbertu Marcuseu, te je sljedećih četrdeset i pet minuta pjevušio na uho svojoj razrednoj kolegici, novoprimljenoj članici SKJ: “Komunisto, krvi ću ti piti, država će nezavisna biti…” Bezbeli da je pjesmicu sam napisao, sve s dobrim rimama, u pravilnim desetercima. Da je te 1983. postojao Facebook, drukčije bi plasirao svoj song, a njegov bi mu ahbab Zuckerberg omogućio širu popularnost. I sada bismo stvarno trebali vjerovati da taj dečkić ozbiljno razgovara o sigurnosti osobnih podataka na Facebooku ili o političkom ekstremizmu na društvenim mrežama i o načinima da mu se dohaka? Ama, nema šanse! U to ne vjeruju ni europski parlamentarci, koji su tako masovno pohrlili da vide adolescenta multimilijardera.

Samo dan nakon što sam svoje doista dragocjeno vrijeme tratio na taj najbudalastiji od svih budalastih izravnih televizijskih prijenosa, mnogo budalastiji i od gledanja i slušanja raspjevanih frikova u polufinalima i u finalu Pjesme Eurovizije, počeli su mi na mail stizati upiti kojekakvih trgovaca i proizvođača ovog i onog - a uglavnom knjiga, traperica i kompjutora - u povodu “Opće odredbe o zaštiti osobnih podataka”, koja je, je li tako, stupila na snagu s Danom mladosti 2018. Prema toj odredbi, ako sam dobro shvatio, nitko vam ne može ništa slati, a da vas prethodno ne upita i, naravno tobože, ne dolazi u obzir da sad netko vaše ime i adresu proslijedi đuture i tuto kompleto s nečijom prebogatom mejling listom, nakon čega bi vam doživotno stizali reklamni oglasi lokalnog ogranka Ku Kluks Klana ili tvornice ženskih pamučnih gaća i kondoma koji se nakon upotrebe pretvaraju u osvježavajuću, višekratnu žvakaću gumu…

Naravno, samo slučaj je htio da se tako zgodno potrefe dva međusobno nepovezana događaja, budući da je rečena Opća odredba o zaštiti osobnih podataka davno prije donesena, usvojena, ozvaničena i muhurlejisana, ali isti isprazni um, ista infantilizirana amoralnost stoji iza Zuckerbergovog ispitivanja pred europskim parlamentarcima i načina primjene ove odredbe. Ni jedno ni drugo, naime, nema veze sa stvarnošću društvenih mreža, interneta i elektronske pošte. I sve će ostati isto - jer nitko niti ne želi da se išta promijeni - osim što će cukerbergovska ordija biti dodatno zaštićena od svake odgovornosti. A on će, majka ga rodila, ostati vječni adolescent, jer se, doktori to znaju, rast djeteta zaustavlja ako se dijete prerano obogati.