Čini li val preuzimanja kompanija Hrvatsku jačom od Slovenije?

Hrvatske tvrtke u velikom su shoppingu po Sloveniji. Branko Roglić bio je sa svojim Orbicom prvi, toliko davno da ga više u Sloveniji ne smatraju strancem. Emil Tedeschi dočekan je s nepovjerenjem, ali i s olakšanjem jer Droga - Kolinska sa svojom je paletom proizvoda na bivšim jugoslavenskim tržištima prisutna gotovo oduvijek. Tedeschi ne zatrpava Sloveniju svojim proizvodima, on pomaže slovenskima da izađu na šire tržište i da na njemu prežive. Za razliku od Tedeschija, Agrokorovo preuzimanje Mercatora u Sloveniji je dočekano sa strahom i cijeli je proces odigran pod teškim pritiskom politike. Na dobitku su i Mercator, koji je spašen od propasti, i Agrokor, koji je napokon pokorio cijelu regiju. Kako će proći Podravka? Njeno preuzimanje Žita Slovence zasad, čini se, ne boli.

Ako je netko zbog takvog slijeda događaja pomislio da je Hrvatska, nakon što je poharala slovensko tržište posrnulih kompanija, postala naprednijom i za život boljom zemljom od Slovenije, prevario se, jednako kao što su u zabludi bili oni koji su Hrvatima Sloveniju gurali pod nos kao primjer tranzicijskog uspjeha u Europskoj uniji. I Hrvatska i Slovenija potpuno su, nažalost, izgubljene u tranziciji prema zdravoj europskoj liberalnoj, tržištu orijentiranoj demokraciji.

Pravit ćemo se da znamo zašto se to dogodilo u Hrvatskoj. Prvo je bio rat, onda smo se oporavljali, onda smo dugo pregovarali, dopustili da nas autistična politika izgura iz prve runde širenja EU, kamo smo napokon stigli u trenutku kada je eksplozija krize dosegla vrhunac. Ukratko, nije dobro.

Što se, međutim, dogodilo Sloveniji? Čini se da je jedini pravi odgovor - ništa, ali upravo to je najveći problem.

Slovenija je u sklopu bivše države bila najbogatija i ekonomski najliberalnija država, svojevrsni laboratorij za iskušavanje granice koliko duboko poduzetnički i tržišni pristup ekonomiji može, ali i smije, zagristi u društvo države koja namjerava, ne samo nominalno, ostati socijalističkom. U Sloveniji su bili najbolji ekonomski think tankovi, ali i tehnološki najosuvremenjeniji industrijski pogoni. Gorenje je već onda proizvodilo potrošačku elektroniku i za zapadna tržišta, Iskrin telefon i danas je izložen u New Yorku kao primjer vrhunskog dizajna osamdesetih... Sve to, međutim, danas bi vrijedilo vrlo malo da u Sloveniji već u to vrijeme nisu postavljeni čvrsti temelji za malo privatno poduzetništvo, prilagodljivo svim promjenama političkih i društvenih sustava. Slovenske su “kmetije” vlastitu struju proizvodile još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mali obiteljski hoteli u slovenskim su Alpama radili i u doba kada je “zimmer frei” bio vrhunac hrvatskog privatnog poduzetništva. I da, u Sloveniji je već tada život bio skuplji, a plaće znatno više od prosjeka federacije.

Za razliku od malih privatnih tvrtki koje su bile i ostale okosnicom slovenske ekonomije (zato danas tamo vidimo i dobro kontroliranu eksploziju startupa), veliki gospodarski kompleksi posrću i padaju pod naletima iz inače po svemu naoko lošije Hrvatske. Ako Hrvatska kasni s reformama, a znamo da kasni, Slovenija donedavno, do izbijanja krize u EU, o njima zapravo nije ni razmišljala. Zato im je zaronila glavna (državna) banka, zato su posrnule velike, nekad snažne slovenske kompanije. Za razliku od Hrvatske, Slovenija je umjesto “tajkunske” provela “kuponsku” privatizaciju. Slično Hrvatskoj, politika i biznis zadržali su čvrsto isprepletene odnose. Cijela generacija nekad moćnih partijskih “funkcionera” transformirala se početkom devedesetih u menadžere i, pogotovo u Sloveniji, prikrivene vlasnike velikih kompanija. Korupcija i sukob interesa danas su u Sloveniji jednako ozbiljan problem kao i u Hrvatskoj.

Slovenska prednost - koja se jasno može očitati i po brzom zaokretu u rastu BDP-a - ekonomija koja se temelji na malima uvijek će biti zdravija od onih koje ovise o korporacijama. Hrvatski poduzetnici, vlasnici velikih kompanija kojima je hrvatsko tržište odavno postalo premalo, kupovanjem slovenskih tvrtki kupuju slovensko tržište, koje i dalje ima najjaču potrošačku snagu od svih nastalih na ostacima bivše države i kupuju njihova, već osvojena, druga tržišta. Spašavanjem radnih mjesta u Sloveniji oni održavaju kupovnu moć cijele regije.

A zašto slovenski tajkuni ne kupuju tvrtke u Hrvatskoj? Prvo, zato što na tržištu nema kompanija koje bi im bile zanimljive za preuzimanje. Kada bi ih i bilo, kao i svi ostali poduzetnici, oni se boje nepouzdanog hrvatskog pravosuđa, skokovitih promjena zakona i nemogućnosti planiranja poreznih troškova. Uza sve to, kupovna moć u Hrvatskoj danas je niska, tržište je oslabljeno, a oporavak i dalje neizvjestan, što zbog izborne godine, što zbog potpune nepoznanice kakva će biti politika dolazeće garniture političara.

Hrvatska i Slovenija dijele jednu čvrstu poveznicu. Obje zemlje mislile su da pripadaju razvijenijim europskim ekonomijama i da im, za razliku od “pravih socijalističkih i postsovjetskih država” - Češke, Poljske, Mađarske ili zemalja na Baltiku, nikakva tranzicija prema tržištu zapravo ne treba. Kada su se našle unutar EU, pokazalo se da nisu bile u pravu i danas plaćaju cijenu svoje bahatosti.