DVOGUBO PRIZNANJE Spaljivanjem lika Ante Tomića Proložac ga je proglasio svojim

Ante Tomić, po prodaji i po odjeku najpopularniji pisac u Hrvatskoj, dobio je dvogubo priznanje u Prološcu, malom mjestu iz kojega je porijeklom i u kojemu je proveo djetinjstvo, u imotskom kraju koji je vazda znao davati žestoke ljude suprotnih uvjerenja (spomenimo Vladu Gotovca i Veljka Kadijevića, bit će dosta i uvrh glave). U Dalmaciji je grešni jarac, onaj na koga se svaljuju svi vlastiti grijesi, baš Krnje, princ Karneval, koga spaljujemo pa se osjećamo čisti: ima neko gori i od nas. Toga arciprotivnika Proložac je ove godine našao u Anti Tomiću. Kako Proložac diše? Zna se. Pa svejedno nije Krnji dao lik ni Milanovića, ni Josipovića, nego Tomića - priznajući, dakle, da im je Tomić simbol nacionalnog ranga. Da je njihov, da je princ (jer Krnji je pun naslov: Princ Krnjeval). Ima tu horacijevski isprepletene mržnje i ljubavi. Proložac je Tomića markirao kao svoga. Dodijelio mu je, na neki način, “nagradu grada”. Naravno, nije ugodno vidjeti spaljivanje književnikova lika, makar karikaturalnoga, ali - barem zasad - nitko ne spaljuje njegove knjige. Tek to bi bio razlog za ozbiljnu indignaciju. Niti je u Prološcu napadnut fizički, samo u Splitu. Gdje se po zidovima čitaju prijetnje Tomiću koje ni najnaivniji ne bi mogli svrstati u satiru.

A maškare jesu i zabava, i (kult-uralno) ispušni ventil vragolijama prije Korizme, i dakako satira, u koju vazda pripada i osuda Krnje.

Ne možemo braniti pravo Charlie Hebdoa na satiru, pa i kada ona satire vrijednosti tolerancije za koje se ozbiljno zauzimamo, a zgražati se nad satirom koja napada vrijednosti naše ili nama bliske.

Da, meni je Ante Tomić po mnogočemu blizak: ne samo po kulturalnoj ekstrakciji , ne samo po stavovima, nego i po ironičnom diskursu, s time što ga on razvija u grotesku u jasnoj funkciji satire (na čemu mu znam i pozavidjeti).

Proložac je udario satirom na satiru. Zadnji sam koji bih ikome uskratio pravo na to. Solidaran sam s Tomićevim stavovima i s Tomićem kao piscem i prijateljem i s Tomićevim pravom na satiru - ali ne niječem pravo ni onima u Prološcu da se osjete pogođenima, da se osjete čak negativnima (jer Tomić ne gađa u njih nego, humanistički, u negativnost), i da odgovore kako misle da je duhovito.

A ako nisu kadri prihvatiti Tomićev humanizam - na gubitku je Proložac, zajedno s onima koji mrče splitske zidove, a ne Tomić. Njega su digli na pijedestal, htjeli to ili ne.