Torijevci i laburisti u nemilosti neželjenih koalicijskih partnera

Interes za političke događaje u Ujedinjenom Kraljevstvu u pravilu prelazi obalne granice britanskog otočja. Kada je prije pet godina, u nedostatku većinskih glasova, prvi put nakon Drugog svjetskog rata britanska vlada formirana u obliku koalicije, na međunarodnoj političkoj pozornici to je odjeknulo kao završetak povijesne ere britanskog dvostranačja. Škotski izlazak na referendum za nezavisnost od Londona prošle je godine sa zanimanjem pratio cvijeli svijet.

Sila koja je ne tako davno upravljala četvrtinom svjetskog teritorija i petinom njegove populacije tradicionalno se nameće kao značajan međunarodni faktor budući da je čitav niz nacija dotakla britanska ruka, bilo u obliku kolonija ili uloge u gotovo svim većim povijesnim konfliktima. Iako je globalna pozicija suvremenog Londona tek blijeda slika njegovog imperijalnog statusa, parlamentarni izbori koji se održavaju krajem ovog tjedna nipošto nisu samo britanska posla.

Sa svojom središnjom ulogom u Europskoj uniji i “posebnom vezom” sa SAD-om, Ujedinjeno Kraljevstvo ostaje jedan od najvažnijih globalnih glasova u rješavanju svjetskih konflikata, kriza i situacija. London je ne samo financijsko središte Europe, već i magnet za globalno bogatstvo – već godinama grad s najvećim brojem milijardera na svijetu te tradicionalno sastajalište međunarodnih talenata, bilo po obrazovanju, sposobnostima ili jednostavno želji da uspiju. Možda najveći značaj aktualnih izbora jest činjenica da je budućnost svake od navedenih karakteristika neizvjesna u jednakoj mjeri u kojoj su neizvjesni njihovi konačni rezultati.

Na prvi pogled, slika je manje-više uobičajena. David Cameron, aktualni premijer i vođa torijevaca, fokusiran je prvenstveno na ekonomske rezultate. Tek pošto se probudila iz ekonomske anemije, povratak u ruke ljevičara mogao bi biti koban, poručuje premijer, kojemu u prilog idu pozitivni ekonomski rezultati. S druge strane političkog spektra, vođa laburista Ed Miliband zanosi se ljevičarskim idejama pravednijeg društva koje ne ide na ruku samo korporacijama i “Cameronovim bogatašima”, s opsežnijim javnim zdravstvenim sustavom i nužnom preraspodjelom imovine. Moglo bi se reći da su oba kandidata vjernija fundamentalnim idejama stranaka kojima pripadaju od svojih prethodnika. Miliband je laburiste u potpunosti oslobodio ideja centra kojem ga je svojim New Labourom približio Tony Blair. David Cameron, pak, vratio je među torijevce sve ideje visokih klasa, uključujući prgavost prema ostatku svijeta. U takvoj polariziranoj slici moglo bi se zaključiti da će Britancima biti lakše opredijeliti se. No, baš kao i politički lideri, i glasači su se promijenili. Ujedinjeno Kraljevstvo više nije obojeno u crveno i plavo. Prvi put u povijesti glasači su se odlučili poslušati što ostale političke stranke imaju reći. Toliko da je danas gotovo sigurno da će o krajnjem ishodu rezultata odlučiti ne broj glasova za dvije najveće stranke, već nekoć marginalne stranke Scottish National Party (SNP), UK Independence Party (UKIP) i liberalne demokrate. Ispada tako da će upravo njihovi lideri, donedavno tek minorne figure na šahovskoj ploči britanske politke, odlučiti o tome hoće li idućih pet godina premijer biti David Cameron ili Ed Miliband. Politička slika nacije koja je kreirala dvostranački sustav nikada prije nije u tolikoj mjeri imala obilježja kontinentalne Europe.

Dr. Emma Crewe vjeruje da je za to kriva “buka u komunikacijskom kanalu”. Kao socijalni antropolog sveučilišta University of London, dr. Crewe posvetila je gotovo dvije godine proučavanju parlamenta “iznutra”. Rezultati njenog istraživanja nedavno objavljeni u knjigama “Commons and Lords­” i “Antropologija parlamentarnih zastupnika na poslu” daju posve novu percepciju izbora. “Kada govorimo o politici, javnost je sve ciničnija. Političarima se u pravilu ne vjeruje, malo što nas može impresionirati. No činjenica je da su u posljednjih deset godina političari u Britaniji postali daleko efikasniji u obavljanju svojih dužnosti. Ipak, zbog ogromne buke uzrokovane neprestanim kolanjem informacija – u novinama, na televiziji, putem društvenih mreža – javnosti je postalo posve nerazumljivo što svi ti političari zapravo rade. Od milijuna detalja, gotovo je nemoguće prepoznati stvarne političke programe i na inteligentan način procesuirati sve informacije koje dobivamo”, govori dr. Crewe. Istovremeno, u visokoj politici zavladalo je mišljenje da političari moraju biti menadžeri i politički programi danas se prije svega svode na obećanja rezultata u koje ne vjeruju ni glasači ni sami političari. “Pokazalo se da obećanja da će se dostići ciljevi jednostavno ne funkcioniraju. Političari bi se trebali usmjeriti na svoje programe i smjer u kojem će voditi zemlju, a ne nerealne rezultate vezane za ekonomiju ili zdravstveni sustav koji ovise prije svega o okolnostima na koje oni ne mogu utjecati. Samo na taj način mogu ponovno osvojiti povjerenje glasača”, zaključuje.

Program o kojem govori dr. Crewe u fokusu je Nigela Adamsa, jednog od članova “Number 10 Policy Board”, Cameronovog tima koji je sastavio program za novi mandat torijevaca. Kako je nastojao prikazati u programu, za boljitak svakog Britanca, a time i političke glasove, ključni su ekonomski rezultati. Adams, nekoć uspješan poslovni čovjek koji je stvorio vrlo moćnu telekomunikacijsku kompaniju, a danas parlamentarni zastupnik iz redova torijevaca, smatra da ekonomski razvoj Britanije ima najveći utjecaj na život svakog pojedinog Britanca. “Postoji vrlo jasan izbor za glasače – izbor između kompetentnosti vlade koja je izvukla našu ekonomiju iz vrlo teških vremena i dovela nas do statusa najbrže rastuće ekonomije u zapadnom svijetu i kaosa socijalističke laburističke stranke koja nas je prije toga uvukla u najdublju recesiju još od Drugog svjetskog rata. Zašto riskirati?”, govori Adams. Jedan je od onih koji smatra laburiste “izuzetno opasnima” za budućnost Britanije. “Njihovi planovi o uvođenju većih poreza donijeli bi nam francuski scenarij; egzodus velikih kompanija, a s njima i radnih mjesta. Sve što smo posljednjih pet godina gradili moglo bi se srušiti pod pritiskom nerealnih ideja ljevice”, govori. Yorkshire, pokrajina na sjeveru Engleske, omiljeni je izlog torijevaca. Nekoć otužno mjesto nezaposlenih rudara postalo je predvodnikom ekonomskog čuda, s nizom novih biznisa i nezaposlenošću smanjenom za čak 50 posto. Samo u ovoj godini Yorkshire je zaposlio više ljudi od čitave Francuske. Kao rezultat, tradicionalno laburistička izborna jedinica postala je daleko bliža Adamsovoj desnici. “Sigurnost, udobnost, ekonomski boljitak”, formula je koju Adams navodi kao onu koja će presuditi na ovim izborima.

No spomenute karakteristike dobrog života opisuju samo jedan dio populacije, okupljen oko Cityja i korporacija za koje su britanska porezna politika i torijevska blagonaklonost prema biznisu stvorili povoljne uvjete. London je tolerantan prema sumnjivom porijeklu njihova novca i poslovnih dilova, sve dok u njemu ostavljaju goleme svote funti. “London su kidnapirali oligarsi i politika koja im to omogućuje. Prosječni građanin ne može se poistovjetiti sa slikom grada u kojem je život postao nedostižan za svakoga tko ne pripada u skupinu jedan posto najbogatijih”, govori Maurice Byrne, ekonomski analitičar iz Londona. S njim se slaže i Sam Delaney, ugledni politički novinar i autor koji poručuje da slika predizbornih anketa pokazuje koliko su Britanci zapravo nezadovoljni. “Budimo realni, Ed Miliband nije političar koji je lako dopadljiv da bude na mjestu premijera”, govori Delaney. Prije samo šest mjeseci Miliband je bio najpopularniji političar među stranačkim vođama u posljednjih 30 godina. “Kada to uzmemo u obzir, te činjenicu da je većina britanskog tiska na strani torijevaca i da su torijevci u kampanju uložili 10 puta više materijalnih sredstava od laburista, a da nisu uspjeli napraviti išta više od izjednačavanja podrške – to samo pokazuje da su Britanci željni promjene”, zaključuje.

Promjena slijedi, bilo da glasovi presude u korist torijevaca ili laburista, uz njihove izgledne koalicijske partnere. Negativne promjene koje donose njihovi politički suparnici gotovo su jedini argument kojeg su se držale obje stranke tijekom kampanje. Uobičajeni humor i optimistična obećanja koja su vodila ranije izborne utakmice zamijenjene su tonom upozorenja. Torijevci se zanose sa “Schadenfreude” čini se neizbježnih koalicijskih partnera laburista SNP-a – koji su prije samo nekoliko mjeseci inzistiranjem na referendumu gotovo uništili tristogodišnje zajedništvo Edinburgha i Londona, a laburisti upozoravaju na opasnost koju bi za Britaniju značio izlazak iz Europske unije, izgledan ako na vlasti ostanu torijevci. Britanija s Milibandom na čelu kao drugog čovjeka u parlamentu mogla bi imati osobu čiji se fundamentalni politički manifest svodi na kraj postojanja Ujedinjenog Kraljevstva. Porezi na vile i korporacije donijeli bi više novca za medicinsko osoblje i škole, ali ugrozili bi magnetsku privlačnost Londona za biznis i oligarhe. David Cameron to bi spriječio, time nastavljajući s raslojavanjem društva. U svom drugom mandatu morao bi se držati i obećanja za raspisivanje referenduma o nastavku britanskog članstva u EU. Možda niti ne čudi što su Britanci neodlučniji nego ikad. S istaknutim rizicima, a nejasnim dobitcima, niti jedna odluka koju će u četvrtak donijeti ne čini se ispravnom.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: