Referendumom protiv demokracije ili gluposti?

Građani Kalifornije su na referendumu 1978. godine smanjili porez na imovinu s prosječnih 2,6 na 1 posto, što je dovelo do drastičnog smanjenja prihoda države i lokalnih jedinica. Imali su još nekoliko različitih inicijativa kojim su mijenjali zdravstveni i obrazovni sustav te javne službe. Putem referendumske incijative su odlučili, primjerice, i da proračun ne smije biti u deficitu. Zbog svega toga u jednoj od najbogatijih američkih država dogodila se potpuna blokada, nastale su financijske dubioze, pogoršanja u zdravstvu i obrazovanju... Primjer Kalifornije najbolje pokazuje koliko referendum, kao oblik neposredne građanske demokracije, može imati negativne posljedice ako ta materija nije pažljivo i dobro uređena.

A upravo tako nešto imamo u Hrvatskoj - zbrčkan, nedorečen, neusklađen i bez jasnih granica postavljen zakonski okvir za referendum. Pa je u nas isti broj popisa i birača potreban i za promjene zakona i za promjenu Ustava, a nema ikakvih ograničenja da se, na primjer, na referendumu ne može odlučivati i o ljudskim i građanskim pravima ili demokratskim vrednotama. Ukratko, referendum može pokrenuti svatko, o čemu god želi.

Iako je aktualna vlast, dok je bila u oporbi, gorljivo zagovarala drukčije i preciznije definiranje odredbi o referendumu, kada su došli na vlast, sve su to zaboravili. Tri godine nisu se pomaknuli ni centimetar kako bi uredili područje referenduma, unatoč upozorenjima i Ustavnog suda i ustavno-pravnih stručnjaka, a onda su se u zadnjoj godini mandata sjetili da bi se možda ipak i s time trebali uhvatiti u koštac.

Predložili su izmjene kojima se želi jasno propisati da se na referendumu ubuduće neće moći donositi odluke “koje bi ugrozile vrednote ustavnog poretka”, a produljio bi se i rok za prikupljanje potpisa sa 15 na 30 dana, ali bi, umjesto na javnim mjestima, njihovo prikupljanje bilo ograničeno isključivo na urede državne uprave. Ubrzo im je stigao odgovor na takav prijedlog. Sada im prijeti da im referendum zaustavi i - zakon o referendumu.

Za razliku od Kalifornije, Hrvatska je vrata referendumu, jednom od najraširenijih oblika izravne demokracije odnosno sudjelovanja građana u donošenju odluka, otvorila tek 2000. godine. I to zahvaljujući Račanovoj Vladi. Socijaldemokratska koalicijska Vlada prije 15 godina u Ustav je unijela mogućnost da referendum pokrenu građani. Nisu tada mogli ni pretpostaviti da će im se to jednoga dana vratiti kao bumerang i da će se obistiniti tadašnje prognoze ustavnopravnih stručnjaka da je vlast time sama sebi stavila nož pod grlo jer se referendum može raspisati kada god kome padne napamet.

Sve do 2010. godine nismo gotovo uopće imali referenduma, ne računajući onaj o neovisnosti. Odredba Ustava bila je takva da je praktički bilo nemoguće provesti referendum jer je za donošenje odluke na referendumu trebala podrška najmanje polovice svih upisanih birača. To znači da je oko 2 milijuna ljudi trebalo glasati “za” ako se išta željelo promijeniti.

No onda su se političke elite, vlast i oporba, zbog straha da nam na referendumu ne propadne ulazak u EU, dogovorile o potpunoj liberalizaciji. Izmjenama Ustava izbrisana je ta odredba o potrebnom kvorumu te je uneseno da na referendumu odlučuje većina birača izišlih na izbore. Bez promišljanja o posljedicama koje će donijeti takva, široko definirana odredba.

A dovela je do inflacije referendumskih inicijativa koje su zagorčale život aktualnoj Vladi. Ona bivša HDZ-ova tek se jednom gotovo opekla na referendumu kada su sindikati sakupili više od 800 tisuća potpisa protiv izmjena Zakona o radu, kojima je Vlada Jadranke Kosor htjela ograničiti trajanje kolektivnih ugovora.

Nakon što je tadašnja premijerka shvatila da je “vrag uzeo šalu” i da organizatori imaju dovoljno potpisa, najprije je referendum pokušala zaustaviti neizravim prijetnjama da će zbog nepreviđenih troškova za njegovo održavanje trebati rezati socijalne izdatke. A kada to nije upalilo, odlučila je popustiti - povučene su sporne izmjene Zakona, pa je Ustavni sud “prigodno” zaključio da više nema razloga za održavanje referenduma.

Kosor je imala sreće što joj se bližio kraj mandata pa više nije bilo novih referendumskih inicijativa protiv odluka donesenih za njezine vladavine. No, zato je “nastradao” Zoran Milanović i njegova Vlada. Upravo oni koji su u oporbi bili zagovornici još labavijeg modela referenduma. Iako je u njihovom dosadašnjem mandatu održan, i to uspješno, samo jedan referendum, onaj o ustavnoj definiciji braka, referendumske inicijative su se pokazale kao ozbiljna prepreka donošenju nekih od najvažnijih odluka. Ne treba posebno podsjećati da su upravo “prijetnje” referendumom zaustavile dva velika projekta Kukuriku Vlade - outsourcing i monetzaciju autocesta. Ustavni sud je doduše te referedume u konačnici spriječio, ocijenivši referendumska pitanja neustavnim. Ali to je došlo prekasno. Vlada je, naime, i puno prije odluke Ustavnog suda zaključila da joj nije pametno ići protiv stotina tisuća birača koji su dali svoj potpis za održavanje referenduma i time jasno rekli što misle o spomenutim namjerama Vlade o autocestama i izdvajanju pratećih službi iz javnog sektora.

Sada sindikati prikupljaju potpise protiv novog zakona o referendumu jer žele da se potpisi i dalje mogu prikupljati na svim javnim mjestima, ali traže i da se broj smanji sa 10 na 5 posto birača. Pritom im je glavni lik kampanje Zoran Milanović. Ali ne ovaj današnji, nego Zoran Milanović čija je stranka 2010. tražila da se smanji broj potpisa s 10 na 5 posto. Tadašnju HDZ-ovu Vladu, koja to nije htjela prihvatiti, optužio je broji građana. A odredbe iz zakona o referendumu, koje su i danas iste, strogim i prohibitivnim. A kada je 2012. prvi put promijenio mišljenje i izjasnio se protiv smanjivanja praga na 5 posto, koristio je iste argumente kao HDZ kad je odbijao njegov prijedlog.

To samo govori o tome da političke elite uoće ne znaju kakvu koncepciju referenduma žele u Hrvatskoj. Možda je vrijeme da se dogovore i konačno zajedno odrede referendumska pravila. Jer neposredna demokracija je važna i referendum treba ostati dostupan, ali mora imati jasna ograničenja o tome za koja se područja ne smije raspisati, primjerice ljudskih prava, kako ne bi ugorozio osnovne temelje suvremenih demokracija. I nikako ne smije biti poligon za populističke incijative koje bi mogle biti politički opasne.