SUMNJIVO LICE

Čovjek koji se spalio u Varšavi i njegov svećenik

Nakon govora na pokopu Piotru Szczęsnom, ocu Adamu Bonieckom (na fotografiji) do daljnjega su zabranjeni javni istupi
 Piotr Drabik / cc

Piotr Szczęsny​ bio je kemičar, član Mense, znanstvenik. Živio je u mirnom, skladnom braku, žena mu je bila apotekarka, imali su dvoje djece. Volontirao je povremeno u nevladinim udrugama i bio društveno aktivan, premda je u posljednjih osam godina patio od depresije. Ali u oproštajnom je pismu apelirao da se za njegov čin ne traži objašnjenje u bolesti.

Devetnaestog listopada došao je pred Palaču kulture i znanosti - gigantsku zgradu, svojevrsni spomenik komunističke epohe i njezine estetike, koja dominira Varšavom - na megafon izgovarao protuvladine slogane i tako prizivao pažnju prolaznika, a zatim se polio benzinom i zapalio. Gasili su ga zaposlenici Palače, ali bilo je kasno. U medijima se o njemu najprije govorilo kao o Piotru S, budući da Poljska još nije tabloidizirana i nije toliko razvijeno istraživačko novinarstvo kopanja po ljudskim utrobama, te je tek početkom studenoga obitelj dopustila da se objavi stvarni identitet Piotra S, koji je u međuvremenu, nakon duge agonije, 29. listopada umro, jer mu je bilo spaljeno šezdeset posto kože.

U to se vrijeme diljem Poljske već raširilo oproštajno pismo Piotra Szczęsnyja, napisano u formi svojevrsnog životno-političkog manifesta. U njemu Szczęsny nastupa kao martir i mesija, te vrlo sabrano i precizno kontekstualizira svoj čin kao političku i nacionalno svjesnu gestu. Pritom je predvidio ono što bi se moglo zbiti nakon njegove smrti, moguće reakcije koje bi vodile relativizaciji njegova postupka. Teško da je u suvremenoj povijesti društveno-politički intoniranih samoubojstava bilo prisebnijeg mučenika od Piotra Szczęsnyja.

U pismu se obraća svim poljskim muškarcima i ženama, svima koji odlučuju o tome tko će vladati Poljskom. Tekst koji zatim slijedi podijeljen je u petnaest tačaka, u formalnom je smislu vrlo egzaktan i pregledan, lako se pamti i odjekuje. Naglasio je da se ne obraća aktualnoj vlasti u zemlji, od njih se ničemu ne nada i ništa ne očekuje, samo mu je važno da se zna da je njegova krv na njihovim rukama. Zatim nabraja što im sve zamjera: ograničavanje građanskih sloboda, uništavanje Ustavnog suda i ukidanje nezavisnosti sudstva, centralizaciju zemlje i uništavanje lokalne samouprave, posvemašnju diskriminaciju, uključujući i LGBT, marginalizaciju Poljske na međunarodnoj sceni, uništenje javnih ili državnih medija, uništavanje prirode i prirodnih dobara…

Čak i potpuni stranac, pa još i iz zemlje u kojoj se ne prate zbivanja u Poljskoj, a ako se i prate onda je to, uglavnom, iz provladine perspektive, primijetit će da će Szczęsny svoj mučenički manifest sastavljao u maniri buntovničkog ili oporbenog vođe. I to sjajnog vođe. Naime, iza svake je tačke po jedno poglavlje kolektivne frustracije aktualnom vlašću. (Čak ni prirodna dobra nisu spomenuta samo tako…)

Strukture vlasti u prvom su naletu pokušale iskontrolirati situaciju, a onda barem svesti samoubojstvo na slučaj iz crne kronike. Iz više razloga u tome nisu mogli biti uspješni: prvo, u Poljskoj se, još iz vremena komunizma, sačuvalo umijeće neformalnog prenošenja važnih vijesti; drugo, postoji zavidna mreže slobodnih i nezavisnih medija, televizijskih i radijskih stanica, dnevnih novina, tjednika i časopisa, a da se o portalima i ne govori, koji su praktično nezaustavljivi i neuništivi, tako da se već 20. listopada u dnevnim novinama Gazeta Wyborcza pojavila pjesma Jarosława Mikołajewskiog “Do człowieka, który podpalił się pod Pałacem Kultury w czwartek 19 października 2017”.

Na ono, dakle, što se zbilo jučer, novine velikog Adama Michnika ne odgovaraju suhom viješću, nego onim što dolazi nakon što svakoj vijesti istekne rok trajanja: lirskim izvještajem u kratkim, zagrcnutim stihovima, gorkim samoprošišćenjem. Od tog se trenutka rađala legenda o strašnom događaju, ali se zbivalo i još nešto: zajednica je pozivana na osjetljivost, na taktilnost, na osjećaj za drugoga, na to da se ne može ostati ravnodušan baš prema svemu. I tu su, zapravo, započinjali problemi onih koji su pokušali kontrolirati situaciju oko slučaja samospaljivanja.

Ljudi su danima obilježavali mjesto ispred Palače kulture i znanosti. Ovo je to mjesto! I već je onome koga zanima bilo dovoljno da zna na koje se mjesto misli. Na kraju je policija započela s očajničkim uhićenjima. Ali kako ćeš objasniti zašto uhićuješ ljude?

Na Dušni dan je na Trgu Defilad, ispred Palače kulture i znanosti, glumac Bartolomiej Topa javno čitao pismo Piotra Szczęsnyja. U događaju su sudjelovali slavna poljska glumica Maja Komorowska, devedesetogodišnja Maria Janion, kultna profesorica književnosti, veteranka poljskog bunta iz 1981, ali i Wojciech Lemański​, aktivni svećenik Katoličke crkve, te borac i aktivist za obilježavanje povijesti poljskih Židova.

Nekoliko dana kasnije započinju marševi sjećanja na Piotra Szczęsnyja, a biskup Tadeusz Pieronek izjavljuje kako Szczęsnyjevo samoubojstvo jest očajnički, ali je i herojski čin. Munjevito je reagirala biskupska konferencija, domećući kako je to Pieronekov privatni stav, a nikako stav Crkve. Ovom su ogradom željeli naglasiti nešto što je već i prethodno bilo očigledno. Naime, Pieronek je već nekoliko godina u mirovini, nije u službi, tako da ne može ni istupati u ime Crkve.

Pogreb “čovjeka koji se spalio ispred Palače kulture” održan je 14. studenog, na Salwatorskom groblju u Krakovu, na kojemu leže Andrzej Wajda i Andrzej Wróblewski​, dvojica umjetnika koji bi, da su se kazaljke epoha i ljudskih života drukčije poklopile, možda i najprije i najtačnije mogli ispričati priču o Piotru Szczęsnyju i o Poljskoj s jeseni 2017. Ali ni ovako nema brige da će priča biti ispričana. Poljska je takva zemlja: bogata nesrećama. Sretna je, međutim, u tome što svaka nesreća tu biva ispričana. Kultura moćne i tragične autorefleksije.

Misu zadušnicu za Piotra Szczęsnyja koncelebrirali su biskup Tadeusz Pieronek i svećenik Adam Boniecki, iz evanđelja čitao je Wojcieh Lemański. Velečasni Boniecki govorio je i nad otvorenim grobom: “Petar je bio poput vriska koji razbija tišinu. Poput vatre koja iz mraka stvarima vreća oblik. (…) Petar je bio jedan od onih koji su vidjeli jasno, vidio je ono što većina ljudi ne vidi, osjetio je seizmička podrhtavanja koja mnogi ne osjećaju, vidio je pukotine u zidu, razbijeni vrč, srušeno pristanište, vidio je simptome katastrofe. Znao je da nas mora upozoriti.” Tako je govorio otac Adam, dobro pazeći, prema riječima onih koji su ga slušali i koji ga od ranije znaju, da ne izgovori nijednu pretešku, dvosmislenu ili krivo intoniranu riječ. Govorio je kao da svira fugu na temu samožrtvovanja Piotra Szczęsnyja, kojeg smo mi radi vlastite identifikacije sa žalobnom prigodom dvaput, po naški, nazvali Petrom.

Ali nadčinjeni oca Adama, redovnika Družbe Marijinih misionara montfortanaca ili Braće svetog Gabrijela, ekspresno su mu zabranili daljnje javne istupe, zasad na neodređeno vrijeme. On ima s tim iskustva: bio je već kažnjavan na višegodišnje mučanje, koje je disciplinirano otrpio, odbivši i samu pomisao na izlazak iz Crkve. Jedino što mu je dopušteno jest da piše za Tygodnik Powszechny​, vjerski tjednik, novine koje su od golemog značaja za poljsku javnost, a Boniecki je za njih profesionalno vezan još od 1964, i godinama im je bio glavni urednik. Prije nego što mu je provincijal Braće svetog Gabrijela ponovo zabranio javno istupanje, otac Adam imao je samo tri mjeseca potpune slobode govora.

Optužbi da je izazvao skandal i zbunjenost među vjernicima oko moralne procjene samoubojstva, pridometnuto je i to da se na Facebook stranici jednog LBGT foruma pojavila njegova fotografija koja sugerira da otac Adam podržava zajednicu seksualnih manjina. (I ovom, kao i u ranijim sličnim prigodama čitatelj ne može a da se ne začudi, sve pretpostavljajući način na koji je ovo “nepočinstvo” otkriveno, i da se ne zapita surfaju li katolički svećenici po pederskim i lezbijskim forumima ili na neki drugi način provide kakvih slika tamo ima.)

Prvi snijeg ove jeseni doživio sam prelazeći pistu Chopinova aerodroma u Varšavi: sitan pršić, vođen oštrim, sibirskim vjetrom. Nekoliko sati kasnije ću šetati Krakovom. Došao sam vidjeti je li Poljska na svome mjestu, promovirati knjigu eseja i govoriti za radio i za novine. Za Tygodnik Powszechny, između ostalog. Dva dana kasnije vraćam se preko Beča, ganut skoro do suza, jer je Poljska tamo gdje je i prije bila. I da, Piotr Szczęsny nije bio nikakav balavac, poneseni mladić, romantični idealist: bio je tri godine stariji od mene. Ako ga je i ubila depresija, znao je svojoj smrti dati neki smisao, a zatim ga ostaviti zajednici. Je li to dopustivo? Odgovor je u protupitanju: je li dopustivo herojsko samožrtvovanje? Petar, živa baklja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2024 04:27