Dan kada se Milan Bandić odlučio igrati tuđim djetinjstvima

U ponedjeljak smo imali veliki familijarni skup. To znači sva obitelj, stričevi, nećaci, nećakinje, djeca, sestre, brat, bivši muževi i najbliži prijatelji. Bilo je i nezakonite djece. Da, moglo je izgledati da slavimo pravoslavni Božić, ali rješavali smo humanitarnu krizu u nailasku. Bandić je odlučio da Zagreb skraćuje pomoć roditeljima koji su se demografski angažirali i rodili troje djece. To što je ona luđakinja iz naše škvadre rekla da će trpjeti još jednu trudnoću, bolove i ukrcati si još jedan vagon straha u život, a on pristao jer mu je bilo samo do seksa, sada postaje skuplje. Bilo bi nas baš briga da nisu familija.

Bandić je, naime, potiho, pred sam kraj one godine, odlučio skratiti rok u kojem Grad pomaže roditeljima s troje djece. Više to ne traje do 15. godine najmlađeg djeteta nego do 8. godine. Dodatno, da bi netko ostvario pravo na pomoć, mora biti šest mjeseci nezaposlen. To što su neki roditelji računali na to da će raditi maksimalno koliko mogu prije nego što se obrate Zagrebu kako bi ostvarili svoje pravo na 4264,00 kuna, sada više ne vrijedi. Roditelj prvo mora biti šest mjeseci bez novca da bi dobio pomoć.

Čak i oni koji su roditeljstvo vidjeli samo na razglednicama mogu pretpostaviti da je dolazak trećeg djeteta ipak neki trošak. Makar zbog pelena, krema protiv osipa i sličnih stvari koje se ne mogu naslijediti od starije braće. Pritom, roditelj bi morao nekako i preživjeti tih šest mjeseci, a bude li morao brinuti između plaćanja računa i hrane, nije da će sretno dočekati treće dijete. “Kriminal! Dobro da je mama umrla inače bi je sada lupilo srce”, netko je ispalio, iako nitko ne vjeruje da je umrla.

Možda je zbrisala, ionako smo joj išli na živce. “Ja to neću plaćati, vratimo to dijete”, rekao je onaj stric koji je to postao samo zato što je oženio ženu s troje djece. Ona je počela plakati. Djeca su prestravljeno pogledala prema skupu koji odlučuje o njihovoj sudbini. Osim one male koja misli da je nećemo poslati u dom jer je jedinica, pa da je kao volimo. Hoćemo. “Ja sam za Bandića glasala tri puta, napisat ću mu pismo”, javila se druga teta koja nam uvijek tumači odluke HDZ-a, Bandića i ovih za koje ne glasamo, a oni pobjeđuju.

“Nikakvo pismo. Nema moljakanja, ni protekcije, nismo mi hadezeovci”, presjekao sam jer mi se to učinilo zgodnim.

Bandić je uveo tu pomoć kako bi, naravno, osvojio glasove birača, bilo je to predizborna odluka. Jasno je da je bila kriva jer socijalna skrb mora imati pametnije kriterije, one koji stvarno pomažu ljudima, a ne daju im pogrešnu sigurnost u životu. Bilo je logično da će ljudi koji rade za minimalac radije izabrati ostati kod kuće s djecom nego raditi i s posla razmišljati kako organizirati život djeci. Od samog uvođenja te mjere nije bilo jasno koliko se dugo ona može održati, a sada se vidi da sve ovisi o Bandićevoj dobroj volji. Uostalom, ljudi se ipak bolje osjećaju kada sami stvaraju svoj budžet, a ne kada on ovisi o milosti politike. Tada su kupljeni.

No, najgora stvar u ovom prijedlogu za smanjenje pomoći o kojem tek treba odlučiti jest to što on treba nastupiti onoga dana kad bude usvojen. Toga će dana, a može to uistinu biti sutra ili sljedeći tjedan, mjesec, ukidanje mjere nastupiti istog trenutka. Tada je te roditelje netko zeznuo, tada to više nije ni pitanje administracije, ni zakona nego gradonačelnikova hira zbog kojega će djeca starija od osam godina svojim roditeljima postati stvarni teret. To se zove igrati se tuđim djetinjstvom.