KOMENTAR

DAVOR BUTKOVIĆ Može li SDP zaustaviti HDZ-ov momentum?

Pobjeda na lokalnim izborima u nekim drugim okolnostima ne bi imala veliku težinu, ali je sada jasno da je riječ o valu koji će biti teško zaustaviti
 Emica Elveđi/CROPIX

Pobjeda HDZ-ova kandidata Ivana Penave, na izborima za gradonačelnika Vukovara, uistinu nije neočekivana.

Penava je pobijedio Željka Sabu, neformalnog kandidata SDP-a, sa 193 glasa razlike. Sabo je zapravo izvrsno prošao, s obzirom na to da se protiv dojučerašnjeg gradonačelnika vodi kazneni postupak zbog kojega ga se SDP, uostalom, morao službeno odreći.

Da je Sabo pobijedio, radilo bi se o svojevrsnoj političkoj senzaciji: i njegova pobjeda lanjskoga svibnja bila je donekle neobična, s obzirom na nacionalistički momentum i konzervativnu revoluciju, koji se već počeli stjecati zamah.

Sama Penavina vukovarska pobjeda (i Sabin poraz), kao ni pobjeda HDZ-a na gradonačelničkim izborima u Slunju ne bi trebali imati osobitu političku težinu u nekim drukčijim političkim okolnostima.

Međutim, s obzirom na rezultate izbora za Europski parlament, s obzirom na rezultate istraživanja javnog mišljenja te, najviše od svega, s obzirom na opću političku atmosferu u zemlji, rezultati izbora u Slunju i Vukovaru samo potvrđuju da je političko i ideološko klatno Republike Hrvatske skrenulo jako udesno.

Jedan razlog za takav zaokret jest uobičajena reakcija dijela hrvatskog društva na vlast lijevo liberalne koalicije.

Kao i u vrijeme Račanova mandata, Katolička crkva, razne konzervativne, radikalno nacionalističke i braniteljske udruge, kao i dio medija čine sve da demoniziraju lijevo liberalnu Vladu i da što prije vrate na vlast Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Jedno do pravila hrvatske politike jest da svi koji su desno od centra stupaju u neformalnu koaliciju sve dok je SDP na vlasti (slično vrijedi i u suprotnom slučaju: svi na centru i lijevo od centra stupaju u koaliciju da bi srušili HDZ dok je HDZ na vlasti).

Drugi razlog za zaokret hrvatskog javnog raspoloženja protiv SDP-a i Milanovićeve Vlade jesu realne slabosti te Vlade: od trajnog grijeha nečinjenja u provedbi famoznih reformi pa do čisto operativnih slabosti: kako, pobogu, vjerovati Vladi koja se boji sindikalne peticije zbog outsourcinga.

Strateške i operativne slabosti Vlade, zajedno s kampanjom protiv “crvenih” koju predvodi Katolička crkva i zajedno s danas već infantilnim sukobima unutar SDP-a, stvorile su masovno uvjerenje da Zoran Milanović i SDP nemaju nikakve šanse na parlamentarnim izborima 2015. godine.

HDZ-ove lokalne pobjede samo pojačavaju taj dojam.

Koji se, međutim, ne mora pokazati točnim.

Tri su elementa koji mogu održati liberalno lijevu koaliciju na vlasti i poslije 2015. godine.

Prvi takav element je pobjeda dr. Ive Josipovića na predsjedničkim izborima. Josipovićev drugi mandat zadao bi vrlo težak udarac HDZ-ovu pokušaju da ponovno ovlada Hrvatskom.

Drugi takav element čine pokazatelji ekonomskog rasta budu li oni u idućih petnaest mjeseci uvjerljiviji nego što su sada. Treći, i možda ključni, element ovisi o samom predsjedniku Vlade.

Zoran Milanović može izgubiti izbore kao čovjek koji ih nije ni pokušao dobiti, dakle kao politički slab premijer (sjećamo se, Ivici Račanu masovno se bilo predbacivalo da nije ozbiljno pokušavao pobijediti na izborima 2003.).

Ili, Zoran Milanović može riskirati i pokušati dobiti izbore na nizu radikalnih poteza što ih je trebao povući još 2012. godine.

Pri tome, po n-ti put, mislimo na posvemašnju liberalizaciju hrvatskog državnog kapitalizma, na uspostavljanje što transparentnijih tržišnih uvjeta i na ignoriranje onih koji se tome suprotstavljaju.

Sindikati i razne nevladine udruge u gotovo svim su Vladinim potezima najgori mogući partner, naprosto zato što oni, pod egidom zaštite radnih mjesta i socijalne sigurnosti, ustvari dugoročno utječu na kontinuirano smanjivanje broja radnih mjesta u našoj zemlji.

Hrvatska danas ne živi ni u kakvom neoliberalnom kapitalizmu, nego u socijalnoj uravnilovki, čije se održavanje iz dana u dan plaća daljnjim oštećivanjem kako tržišne konkurentnosti tako i elementarnih funkcija socijalne države (jer funkcije socijalne države više nema tko plaćati).

Hrvatskoj je nužno barem malo pravog zapadnog kapitalizma kako bi njena ekonomija prodisala: činjenica da bi u Hrvatsku kapitalizam morala početi uvoditi socijaldemokratska stranka samo je naizgled kontradiktorna - u stvarnosti, ona je jednaka činjenici da je baš predsjednik HDZ-a, dr. Ivo Sanader, prvi bio izrekao Hristos se rodi o proslavi pravoslavnog Božića u siječnju 2004. godine.

Sadašnja Hrvatska, u kojoj se svaka vlada boji sindikata i građanskih pokreta pa odustaje od bilo kakvih reformi, postaje ekonomski i socijalno neodrživa.

Zoran Milanović ima još godinu dana vremena da pokuša drastično promijeniti stanje u zemlji. Deregulacija, liberalizacija, uvođenje kapitalizma i politička borba protiv svih onih koji se tome suprotstavljaju jedine su realne opcije za bilo koju vlast koja uistinu želi promijeniti ovu zemlju.

U suprotnom, za godinu dana neće nam biti puno bolje nego sada, i nećemo se moći prestati, pomalo mazohistički, čuditi zašto nas pola Zapadne Europe smatra bolesnikom Europske unije.

Milanović ima priliku tiho i slabo izgubiti izbore ili, pak, pokušati promijeniti hrvatsko društvo, bez obzira na izborne rezultate.

Ovo drugo je hrabrije, korisnije i važnije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:40