Davor Butković: Sutra biramo KAOS ili STABILNOST. Svakome mora biti u interesu da glasuje ZA

Prije točno 49 godina, baš 22. siječnja, na dan održavanja hrvatskog referenduma o ulasku u Europsku Uniju, francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer potpisali su Elizejski sporazum. Taj je pariški dokument učvrstio pomirbu između dvije zemlje koje su u prethodnih stotinjak godina često i krvavo ratovale te je, zapravo, omogućio stvaranje današnje Europske Unije.

Elizejski se sporazum smatra jednom od onih političkih vododjelnica koje su stvorile uvjete za trajni mir u Europi.

A o tome se ovdje, zapravo, radi.

U središnjim dijelovima Europe, dakle u područjima koja desetljećima obuhvaća Europska Unija (bivša Europska ekonomska zajednica), nije se ratovalo već 67 godina!

Riječ je o najduljem potpuno mirnom razdoblju u povijesti Europe; riječ je o najduljem razdoblju političke stabilnosti i gospodarskog prosperiteta, neovisno o povremenim krizama poput ove sadašnje, u cjelokupnoj povijesti Europe.

Da nije bilo europskih integracija, koje su dovele do današnje Europske Unije, i da nije bilo NATO-a, tako dugotrajno mirno i prosperitetno razdoblje vrlo vjerojatno ne bi bilo moguće.

Baš zbog širenja područja političke stabilnosti, i zbog dugoročnog izbjegavanja bilo kakve ratne opasnosti, Zapadu je bilo u strateškom interesu da što prije integrira što je moguće veći broj država istočne Europe, pripadnica bivšeg Varšavskog ugovora; jasno je, naime, da nitko odgovoran više nije mogao riskirati novu političku podjelu Europe, jer takva podjela, sama po sebi, podrazumijeva uvjete za stvaranje konflikta.

Širenjem NATO-a i Europske Unije na države bivše Jugoslavije gubi se bilo kakva mogućnost izbijanja bilo kakvog oružanog sukoba na ovim prostorima, u koji bi bila uključena i Hrvatska.

Ulazak u Europsku Uniju utoliko, za Republiku Hrvatsku, znači ulazak u zonu trajnog mira i stabilnosti.

Kada kažemo stabilnosti, pokušajmo biti realni: sve ružne scene iz Grčke, ili iz bilo koje druge europske zemlje pogođene mjerama štednje, koje mjesecima gledamo na televiziji, imaju potpuno minoran značaj u usporedbi s tragedijom koja se događala u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini u prvoj polovici devedesetih godina.

Članstvom u NATO-u i u Europskoj Uniji Hrvatska jest, ponovimo, trajno fizički zaštićena od ratne opasnosti, kao što je i ekonomski zaštićena od pripadanja zoni nestabilnosti u svom susjedstvu.

Jasno je, naime, da bez obzira na ishod srpskih proljetnih izbora, i bez obzira na ishod nastojanja Beograda da se približi Europskoj Uniji: bez obzira, dakle, na rasplet političke krize u Srbiji, jasno je, nažalost, da područja istočno od hrvatskih granica još dugo neće biti mirna, sigurna i stabilna.

Srpska politika nije, dosad, uspjela odgovoriti na svoje glavno strateško pitanje: što s pravcima nacionalnog razvoja i što sa Srbima koji su ostali izvan Srbije?

Sadašnja Srbija ne može se više kretati ni prema Zapadu, jer su ondje Bosna i Hercegovina i Hrvatska, ni prema jugoistoku, jer su ondje Kosovo i Makedonija.

Srbija je, k tome, trajno izgubila izlaz na more.

Miloševićevi ratovi nisu, kao što mnogi misle, bili tek izraz nekontroliranog nacionalizma: dapače, poticanje tog nacionalizma bilo je tek gorivo koje je trebalo pomoći trajnom rješenju srpskog nacionalnog pitanja, poslije očekivanog raspada Jugoslavije. To je rješenje podrazumijevalo okupljanje što većeg broja Srba u novoj, postjugoslavenskoj srpskoj državi.

Dok god srpska državna politika ne definira nove nacionalne ciljeve, u okviru novih, bitno smanjenih srpskih granica, ostatak područja bivše Jugoslavije, onaj koji ostaje izvan NATO-a i izvan Schengena, zadržat će značaj trajne nestabilnosti.

To, konkretno, znači da će se Srbi, još češće nego dosad, pozivati na pravo na samostalnost Republike Srpske (to, opet, znači da se ni u idućih desetak godina ne može računati na početak funkcioniranja Bosne i Hercegovine kao “normalne” države) te da će se na Kosovu još dugo vremena povremeno pucati.

Hrvatsko članstvo u NATO-u i hrvatski ulazak u Europsku Uniju definitivno nas odvajaju od latentne političke nesigurnosti ostatka zapadnog Balkana.

S obzirom na naša strašna ratna iskustva, svakome u Hrvatskoj moralo bi biti i u osobnom interesu da sutra glasuje za pridruživanje Europskoj Uniji.

Ako je Hrvatskoj bilo što neophodno potrebno, to je jamstvo čvrstog mira i političke stabilnosti, koji, ponovimo, na područjima Europske Unije traju već 67 godina.

Drugi ključni razlog za pristupanje Uniji jest veličina.

U sadašnjoj fazi globalizacije na svjetskoj sceni postoje tri stalno velika igrača: Sjedinjene Države, Kina i Europska Unija te nekoliko grupa velikih zemalja s naglim ekonomskim rastom (poput Brazila, Indonezije, Turske, Indije ili Meksika). Na obnovu ruskog imperija, koliko god se Vladimir Putin oko toga trudio, nerealno je računati, jer je sadašnja Rusija zasnovana na gotovo jednako bolesnim političkim korijenima kao i komunistička Rusija, pa ona, usprkos bitnim prirodnim predispozicijama, neće moći ostvariti usitinu presudan globalni utjecaj.

U takvom je kontekstu posve nerealno da mala zemlja sa 4,5 milijuna stanovnika, koja nije, naravno, ni Švicarska ni Norveška, sama traži prostor za razvoj.

Ili, kako nam je to u intervjuu za Jutarnji lanjskoga proljeća bio rekao njemački socijaldemokrat Martin Schulz, netom izabrani predsjednik Europskog parlamenta, kada sam ga pitao što je glavna prednost hrvatskog ulaska u Uniju: “Otvara vam se tržište od šest stotina milijuna ljudi, i to tržište s najvećom kupovnom moći na svijetu”.

Uistinu, teško je reći kako euroskeptici zamišljaju razvoj Hrvatske i rast životnog standarda kada bi hrvatski građani odlučili ostati izvan velikog i bogatog tržišta brojnijeg od pola milijarde potrošača.

Ulazak u Europsku Uniju za Republiku Hrvatsku jest pitanje trajnog mira, trajne političke stabilnosti, stvaranja uvjeta za dugoročni gospodarski rast - neovisno o aktualnoj krizi u Uniji (krize, kako znamo, ciklički dolaze i prolaze) - kao i otvaranja golemog financijskog, robnog, turističkog, ali i kulturnog i obrazovnog tržišta.

Utoliko je potpuno razumljivo da će većina hrvatskih građana, kako istraživanja pokazuju, sutra zaokružiti Za.

Šteta je što ih nije više, ali zato, također, postoje sasvim jasni i psihološki opravdani razlozi.

Europsku Uniju ne treba idealizirati.

Naravno da je bruxelleska birokracija grozna; naravno da Europska Unija uglavnom vodi lošu vanjsku politiku (jer se nije kadra usuglasiti oko strateških vanjskopolitičkih ciljeva), naravno da aktualna generacija europskih političkih vođa nema rješenja za neka od najvažnijih političkih, ekonomskih i vrijednosnih pitanja koja trebaju definirati budućnost Europe; naravno da su pojedine članice Unije, od Italije do Slovačke, Bugarske i Rumunjske, jednako korumpirane ili još bitno korumpiranije od Hrvatske.

No, i takva Europska Unija okvir je koji Hrvatskoj omogućuje dugoročno ostvarivanje nacionalnih probitaka u fizički potpuno sigurnom okruženju i u samostalnoj državi.