DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Jedna peruanska pjesma o bolesti i narcizmu Zapada 

Pratim na mreži, pisao sam, peruanski dnevnik La Republicu. Pod Andama epidemija cvjeta, više je na kontinentu umrlo ljudi jedino u Brazilu. Velika je Lima, gigantski njezini slamovi, svakih, zasad, deset minuta izdahne kovidaš. Karantena je proglašena do 30. lipnja ali sirotinja, kao i svagdje u Južnoj Americi, mora na ulicu.

Otprilike polovicu naroda prehranjuje siva ekonomija. Gledam prilog snimljen u La Victoriji, najnaseljenijoj, ubogoj, golemoj četvrti Lime, kao da vizualiziraš novelu Vjenceslava Novaka: prašina, sivo nebo, viču prnjavi ulični prodavači, ambulantes, na policajce pristigle da ih rastjeraju. Majka sitne djece zaurla: „Sve će nas koronavirus zaraziti i svi ćemo umrijeti, ali, na koncu, koga briga?“ („El coronavirus va a contagiar a todos y todos vamos a morir, al final Qué importa?“)

Tanak sam, što se kaže, u peruanskoj književnosti, te osim romana Maria Vargasa Llose prozu ne poznajem, ali pjesnički sam intiman sa Cesarom Vallejom (1892. – 1938.), čiju je poeziju u nas prevodio jedino pokojni Jordan Jelić (dvije zbirke). Ostaše neprevedena njegova najvažnija, posthumno, 1939. objavljena zbirka „Poemas humanos“, (Ljudske pjesme), među kojima donosim evo ovu, o narcizmu zapada, tuzi njegovih bivših kolonija, o Voltaireu, o virusima, sirotinji i ljubavi prema rodnom kraju.

Marko Čadež prihvatio je izazov da uvečer, poslije svih gimnazijskih zadaća, pjesmu prouči i prevede je, hvala sinko:

Bila je nedjelja u bistrim ušima magarca moga

(Fue domingo en las claras orejas de mi burro)

Bila je nedjelja u bistrim ušima magarca moga,

Mojeg peruvijanskog magarca u Peruu (Oprostite na tuzi),

No kroz moje iskustvo već sat je do podneva danas,

Jednooko iskustvo, ravno sred grudi,

Jednim ubodom, ravno sred grudi,

Jednom žrtvom, ravno sred grudi.

Tako na svojoj zemlji vidim odgođena brda,

Bogata magarcima i sinovima magaraca, očevima vida današnjeg,

Već okreću se obojeni vjerom,

Horizontalni brežuljci jada mog.

Preko ramena gleda, s mačem o boku,

Voltaire omata se plaštem i promatra pustoš trga,

No sunce me probada i strahom iz sjekutića tjera,

Sve veći broj anorganskih tjelesa.

A onda sanjam na livadi,

kamen, sedamnaest,

brojčanu stijenu koju zaboravih,

zvuk godina odzvanja u igli glasine u ruci mojoj,

u Europi i kiša i sunce, i kako sam kašljao! kako sam živio!

Kako me kosa boli kad se sjetim tjednih stoljeća!

I tako, opet na početku, moj mikrobski ciklus,

Mislim na svoju drhtavu, domoljubno začešljanu kosu.