Dok se Amerika i Rusija bave same sobom, Kina osvaja svijet

Kako se danas mora osjećati Henry Kissinger, idejni otac svijeta suvremenog multilateralizma, dok gleda promjene u trokutu najvećih?

Sve počinje davno, 1969., još u vrijeme premijera Zhou Enlaija, koji u vrhuncu Kulturne revolucije i političko-civilizacijskog terora moći Bande četvero na čelu s Madam Mao ( Jiang Qing), daje bogohulan naputak da ponovno započnu pripreme kineske stolnoteniske reprezentacije za izlazak u svijet. Početkom sedamdesetih stolni je tenis bio i ostao jedan od rijetkih mogućih izvoznih proizvoda nekad moćne civilizacije i države u kojoj je gotovo cijelo prošlo stoljeće samo revolucija bila stalna i neumitna.

U te se pripreme uključuje i jedan od najvećih revolucionara stolnog tenisa Zhuang Zedong, trostruki svjetski prvak i velikan penholder stila, kao i svojedobni ministar sporta. Zhuang Zedong (tko se ne sjeća njegova čuvenog finala u Ljubljani s Li Fuyungom?), potom u Nagoyi na svjetskom prvenstvu 1971. sreće američkog stolnotenisača Glenna Cowana, padaju pozivi… I tako počinje ping pong diplomacija, koju kao oblik javne diplomacije Kissinger koristi za otvaranje prema Zhou Enlaiju, potom Maou i naposljetku razbijanje bipolarnog američko-ruskog hladnoratovskog svijeta.

Kissinger je tada očajnički tražio mogućnost nekog, bilokakvog, prodora/izlaza iz ćorsokaka u koji su, kao dva ovna na brvnu, zapale dvije tadašnje jedine velesile. Upuštajući se u najveću geostrategijsku kocku još od ujedinjenja njemačkih držav(ic)a pod Bismarkom, Dr. Henry sigurno nije mogao ni pretpostaviti kamo će odvesti taj geopolitički menage-a-trois započet u njegovim intelektualnim budoarima.

A, da je i mogao? Teško da bi Kissinger propustio prigodu da, uz ostalo, Richardu Nixonu i Mao Zedongu omogući i ostvarenja njihovih najvećih državničkih postignuća.

Maova Kina u to je doba zapravo još živjela u mentalnom sklopu (ideologijskog) Srednjeg carstva, postojala zaista iza sva tri svoja Velika zida sporeći se pritom sa SSSR-om oko svjetskog primata “na revolucionarnom planu”, pripremajući za izvoz stolnoteniske šampione, raspačavajući male crvene knjižice s Maovim citatima po zapadnim ljevičarskim pomodnim salonima i izvozeći revoluciju u Albaniju, Sjevernu Koreju i tek poneke razbacane džepove urbane gerile. Prije jedva pedeset godina ta je Kina gladovala, talila željeznu rudu po seoskim dvorištima, klepetaljkama se i lupanjem po loncima borila protiv golemih jata vrabaca po zasijanim poljima (letjeli su siroti sve dok ne bi ustrašeni bukom i iznureni mahanjem krilima padali na tlo)…

A sada iz vremeplova prijeđimo na izravni prijenos s globalne pozornice: kineski predsjednik Xi Jingping upravo je boravio u Pakistanu i potpisao ugovore o investicijama u vrijednosti 45 milijardi dolara u sklopu tri tisuće kilometara dugog tzv. kinesko-pakistanskog gospodarskog koridora (CPEC - uključuje ceste, željeznice, plinovode, naftovode), koji uz ostalo pakistansku luku Gwadar, samo 400 km udaljenu od Hormuškog tjesnaca, pretvara u središnju energetsku luku za tržište veličine tri milijarde potrošača (Kina, Indija, Pakistan - i tu smo negdje). Tim koridorom Kina skraćuje transport potrebnih joj energenata s prostora Srednjeg istoka i Zaljeva za 9000 kilometara i zaobilazi Tjesnac Malake pun kojekakvih gusara i golemih valova koji, primjerice, mogu slomiti i tankere tipa Berge Istra.

En passant 1: kineska izravna strana ulaganja, FDI, u Pakistan samo 2013. godine iznosila su 25 milijardi dolara.

En passant 2: u prvom takvom posjetu jednog kineskog predsjednika Starom kontinentu, Hu Jintao je 2009. posjetio samo dvije europske zemlje - Slovačku pa Hrvatsku. Skoro smo tada zaratili sa Slovencima jer su naši MiG-ovi, dolazeći u susret kineskom predsjedničkom jumbo jetu, ušli u slovenski zračni prostor. To je, nažalost, jedino po čemu pamtimo taj posjet…

Xi Jingping iz Islamabada odlazi u Jakartu na sastanak šefova azijskih i afričkih država. Uz politiku, šef kineske države tu će sigurno govoriti o aktivnosti Azijske banke za investiranje u infrastrukturne projekte (AIIB), kao i slične banke koja već djeluje u Africi. What’s the big deal?, kako bi to prokomentirale hrvatske radijske postaje. Pa, recimo, zbog tih banaka osjećaju se potresi na Wall Streetu, u MMF-u i Svjetskoj banci: naime, već je 57 država pokazalo zanimanje da se uključi u djelovanje AIIB-a, među njima čak i Englezi. Očito, bez MMF i SB i dalje se ne može, ali svijet traži alternativu rigidnoj politici tih dviju svjetskih novčarskih ustanova.

Xi Jingping u Jakarti djeluje gospodarski - multilateralno s jednim jasnim ciljem: plasirati svoj slobodni kapital na sigurna tržišta (pa ga čak zaštititi i od truljenja u već podosta klimavim kineskim mamut-bankama), a isto tako i pametnim investiranjem - ne samo u američke dugove i obveznice - osigurati trajan pristup sirovinama skrivenima diljem Afrike i Azije (energenti, neke rude…).

Nakon bilaterale i multilaterale u Pakistanu i Jakarti, ovaj će tjedan kineski predsjednik završiti u Bandungu na obilježavanju 60. obljetnice Bandunške konferencije na kojoj su 1955. postavljeni temelji politike miroljubive koegzistencije (izvedene iz pet načela, odnosno vrlina - pancha-shila iz Kinesko-indijskog ugovora iz 1954.). Iz te se deklaracije kasnije razvila Brijunska deklaracija, kao i politika neangažiranosti, odnosno Pokreta nesvrstanosti. Znači, sve je tu u jednom tjednu, uključujući i ovu moralizatorsku, visoko simboličnu sastavnicu o nesukobljavanju država.

No, Kinu zanimaju i neki suvremeniji aspekti današnje svjetske ekonomije: nema dugo, kineski je predsjednik posjetio malu karipsku državicu Trinidad i Tobago. Kao što se nedavno kineski premijer u Beogradu sreo sa zemljama jugoistoka Europe, tako je i Xi održao kinesko-karipski summit.

Na Karibe Xi Jingping ponio je basnoslovne tri milijarde dolara kredita za razvoj deset malih karipskih zemalja, uključujući i Jamajku, jer taj dio svijeta - poglavito luke na Jamajci - postaje sve važniji zbog proširenja Panamskog kanala, a i bogat je i rijetkim rudama nužnim najsuvremenijim tehnologijama.

Amerika se povlači iz svog “karipskog jezera”, Putinovi Rusi su zaokupljeni povratkom u sovjetski mentalni sklop - pa Kinezi prirodno sustavno koriste svoju priliku. I sam Henry K. sigurno vjeruje da ideologizirano otvaranje prema Havani za Washington ne rješava, zapravo, ništa, ali nisam siguran da mu je žao što je još davno svjetskim odnosima dao posve novu dinamiku i nepredvidljivost slijedeći malu bijelu plastičnu lopticu. Ili, fascinantnu ličnost i politiku Chou Enlaija “od Bandunga… pa do naših dana”.