Država hitno treba prodati po 25% dionica Ine, HEP-a i Podravke

Male su šanse da će nas političari na vlasti poslušati, ali ipak ćemo pokušati dati alternativni prijedlog za strateške poteze koji bi mogli unaprijediti Hrvatsku.

Ovaj prijedlog zapravo je reakcija na sve zablude i demagogije oko otkupa dionica Ine i djelomične privatizacije HEP-a. Naime, ti potezi predodređeni su tezom kako će biti super ako domaći političari opet preuzmu ili zadrže ključni utjecaj u velikim kompanijama. Ta teza glorificira se obrazloženjima poput zaštite državnih interesa i posebno interesa građana, iako za tako nešto nema nikakvih empirijskih dokaza.

Prava je istina da će se, vjerojatno, upravljanje tvrtkama samo dodatno politizirati te stoga i pogoršati. Već godinama stranke na vlasti taoci su zlonamjerne oporbenjačke demagogije te se de facto nitko ne usudi misliti i činiti zaista državnički. Stoga vlast počinje činiti isto što i oporba.

Situacija je potpuno apsurdna: i vlast i oporba skupljaju lake političke poene iako povećanjem utjecaja u kompanijama zapravo prvenstveno šire svoju političku moć hineći da štite građane.

A što bi zapravo političari na vlasti trebali činiti kad bi doista bili odgovorni državnici?

Pa, primjerice, umjesto da kupuju polovinu Ine u situaciji kad za takvo što očito nemaju novca, jednostavno bi trebali prodati nešto manje od 25 posto dionica Ine Mađarima ili bilo kome drugome tko ponudi više.

Pri tome bi država mogla zadržati kontrolnih 25 posto te praktično ista dioničarska prava kao i sada te mirno čekati završetak novog suđenja bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Valja razumjeti kako Ina ni po jednoj svojoj karakteristici više nije nacionalna strateška kompanija nego zbir benzinskih postaja i dvije loše rafinerije. Recimo da bi za 20-ak posto dionica Ine uspjeli namaknuti oko 500 milijuna eura.

Nadalje, s obzirom na to da postoji očiti interes, država bi trebala iskoristiti trenutak i hitno prodati preostalih 25 posto dionica Podravke u državnom vlasništvu.

Ni Podravka više ni po jednom obilježju nije strateška kompanija. Od njezine prodaje koristi bi bile dvostruke - prvo, daljnja depolitizacija odlučivanja u Podravki dodatno bi popravila upravljanje te bi od boljeg poslovnog rezultata imala korist i država i privatni dioničari. Trenutačno je cijena dionice Podravke oko 380 kuna, a valuacija potpuno depolitizirane 'kompanije sa srcem' sigurno bi išla prema 500 kuna. Za razliku, uz pogreške uzrokovane političkim dekretima, cijena Podravke lako će pasti ispod 200 kuna za dionicu. Drugo, država bi za 25 posto Podravke mogla dobiti stotinjak milijuna eura.

Idemo dalje.

Svakako bi bilo razumno privatizirati i 25 posto plus jednu dionicu HEP-a. HEP bi tako namaknuo novac za značajne investicije i potencijalne akvizicije u regiji dok bi i građani i institucionalni investitori postali suvlasnici u jednoj vrlo logičnoj razvojnoj priči.

Zamislite samo koliki je potencijal rasta vrijednosti dionica HEP-a gdje će s 25 posto plus jednom dionicom privatni dioničari imati utjecaja na odlučivanje, pa tako i efikasnost. Država će tu kao vlasnik preostalih 75 posto minus jedan posto profitirati višestruko - i kao zadovoljni dioničar i kroz rast fiskalnih prihoda praćen smanjenim davanjima. Recimo da bi za 25 posto HEP-a mogli dobiti oko 700 milijuna eura.

Drugim riječima, realno je očekivati kako bi kroz transakcije s Inom, Podravkom i HEP-om relativno brzo mogli namaknuti 1,3 milijarde eura, ili blizu 10 milijardi kuna.

Taj golemi novac država bi potom trebala iskoristiti da riješi ogromni probleme s autocestama.

Trenutačno je situacija s autocestama takva da HAC i ARZ godišnje prihoduju nešto više od 250 milijuna eura, a u 2017. za dugove će morati izdvojiti oko 780 milijuna eura, u 2018. oko 720 milijuna eura, u 2019. oko 840 milijuna eura.

S obzirom na to da se obveze autocesta nakon 2020. godine smanjuju, uz prikupljeni novac od Ine, HEP-a i Podravke, bio bi dovoljan još samo deal s hrvatskim mirovinskim fondovima kojima bi se na koncesiju moglo dati upravljanje autocestama da u potpunosti riješimo taj trenutačno najveći i gorući financijski problem koji se iz populističko-demagoških razloga pokušava gurnuti pod tepih 'restrukturiranjem dugova'.

A uz deal s mirovincima i tri privatizacije imali bismo financijske čiste autoceste koje bi hrvatskim mirovinskim štedišama mogle dugoročno generirati ogromne i stabilne prihode. Zamislite samo potencijale autocesta kao biznisa mirovinskih štediša!

Nažalost, hrvatski politički habitus već dosta dugo nije mjesto gdje stanuje poduzetni realizam.

Ništa od ovog što smo napisali neće se dogoditi. Nažalost, već sad je izvjesno da će država kod povećanja svojeg utjecaja u biznisu maksimalizirati rizike za porezne obveznike i oni će, po dobrom starom hrvatskom običaju, ispasti obični magarci, magarci koji podržavaju političare u širenju njihove moći umjesto da ih natjeraju na pametne poteze koji će doista rješavati probleme.

Ne moraju to biti problemi u autocestama. To može biti i zdravstvo koje je uz starenje stanovništva pred kolapsom. Ili potpuno zapušteni obrazovni sustav.

Ne, mi ćemo radije pustiti političarima da se bez nužnog znanja i ikakvog prava igraju biznismena.