KOMENTAR JUTARNJEG

EU ima vlastite nafte za samo 14 mjeseci

Skok cijene nafte s manje od 20 na više od 140 dolara za barel 2009. pokrenuo je Veliku recesiju, od koje se neki dijelovi svijeta, među njima i Hrvatska, još nisu oporavili
 AFP

Amerika se još donedavno činila kao najčvršći dokaz ispravnosti teorije o neizbježnom povijesnom vrhuncu vađenja konvencionalne nafte u svijetu: niti ta, najbogatija i tehnički najrazvijenija zemlja nije mogla zaustaviti pad proizvodnje sirove nafte nakon 1970. godine. No, onda je došla “revolucija” vađenja “nekonvencionalne nafte” iz šejla, eksploatacija neprotočnih podzemnih slojeva fosilizirana blata hidrauličkim frakturiranjem, pa je proizvodnja nafte u SAD-u ponovo počela rasti. Sljedbenici M. Kinga Hubberta, američkog geologa i autora peak oil hipoteze, pokunjili su se i stišali. Ali, to nije potrajalo.

Šejl, lisnata taložna stijena koja se javlja u tankim slojevima, u nas krivo zvana glineni škriljavac, kroz koju tekućina ne može protjecati bez mehaničkog razlamanja, osim što je Americi osigurala oko 29 posto proizvodnje sirove nafte, pokazala je vrlo brzo i svoje slabosti.

Pored potrebe velikog ulaganja energije da bi se dobila nova energija, bušotine u šejlu se jako brzo prazne: već u prvoj godini dotok nafte iz frakturiranog šejla padne za 60-70 posto. Za razliku od konvencionalnih naftnih bušotina, koje izdašno proizvode i po 20 godina, one u šejlu posve se isprazne za manje od dvije.

Tako se u svijetu prošlih mjeseci u stručnim krugovima, baš kao i uoči eksplozivnog rasta njezine cijene 2008., ponovo počelo govoriti i pisati o neminovnom povijesnom vrhuncu globalnog vađenja ukupne sirove nafte. Velik poticaj toj pojavi dalo je i oživljavanje rasta potražnje za naftom.

Skok cijene nafte s manje od 20 na više od 140 dolara za barel snažno je 2009. pritisnuo globalnu potrošnju nafte i pokrenuo Veliku recesiju od koje se neki dijelovi svijeta, na primjer Hrvatska, još nisu oporavili.

No, kada se financijska panika stišala, a bilance država, banaka i poduzeća malo konsolidirale, počela je rasti i globalna potražnja za naftom: od početka 2012. do kraja 2013. povećala se za dva milijuna barela na dan. U istom razdoblju ukupna proizvodnja nafte povećala se za samo milijun barela na dan.

Točnije, vađenje konvencionalne sirove nafte, iz prevladavajućih podzemnih rezervoarskih, protočnih stijena stagnira još od 2005. Ne povećava se i ne raste, dakle, već punih osam godina! No, ukupna proizvodnja nafte od tada do danas ipak je povećana za nešto manje od šest milijuna barela na dan (ukupno na oko 91,5 milijuna barela u 2013.), a sav taj rast došao je iz tzv. nekonvencionalnih izvora, iz “stisnutih” stijena poput šejla, kanadskog bitumenskog pijeska i ekstrateške nafte Orinoca.

Ta se proizvodnja, prema procjenama, može i udvostručiti, ali i tada će samo nadomjestiti drastični pad proizvodnje iz konvencionalnih rezervoara. “Naftni vrhunac”, koji danas izgleda kao zaravan ili plato, vraća se zato u javne rasprave na velika vrata, a neposredni odraz toga je skupoća sirove nafte.

Cjenovni šiljak od gotovo 150 dolara ili 90 eura za barel sredinom 2008. toliko je šokirao svijet da ga je bacio u višegodišnju Veliku depresiju, no malo tko je primijetio da je cijena nafte u Europskoj uniji, izražena u eurima, već u prosincu 2012. u dva navrata i preskočila taj zastrašujući prethodni lokalni maksimum. Isto se dogodilo i u mnogim zemljama u razvoju. U Turskoj je barel nafte 2008. stajao oko 175 lira, a danas je gotovo 250. U Indiji je 2008. stajao 6000 rupija, a 2014. gotovo 8000, no svejedno je ta zemlja uvoz nafte sa 2,8 milijuna barela na dan 2010. povećala na 3,8 milijuna barela lani. Skoro čitavo je, dakle, globalno povećanje dnevne proizvodnje nafte u tom razdoblju zadovoljilo potrebe samo Indije. Pad proizvodnje konvencionalne sirove nafte u najtežu poziciju dovodi Europsku uniju.

Svoje dokazane rezerve od šest milijardi barela konvencionalne nafte EU bi s potrošnjom od oko 14 milijuna barela na dan iscrpio do kraja za samo 14 mjeseci. Upravo tako: EU ima vlastite nafte za samo još jednu godinu i dva mjeseca! Kad se to shvati, zapanjuje kako se toj energetskoj, ekonomskoj i civilizacijskoj katastrofi posvećuje malo pozornosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 16:34