SLUČAJ FRANAK

GOJKO DRLJAČA Deset klopki za ministra Borisa Lalovca

Čini se kako se ipak radi o nabrzinu spakiranoj predizbornoj odluci čije bi omot mogao curiti na sve strane kad ga pravni stručnjaci počnu puniti vodom
 Goran Mehkek / CROPIX

Što se tiče Vladine odluke da pomogne dužnicima s kreditima u švicarskim francima tako što će im omogućiti otpis dijela glavnice koji je viši u odnosu na slične kredite u eurima, jedno je zasad sigurno: to je trenutačno tek nerazrađena populistička ideja koja u sebi nosi brojne zamke.

Ministar financija dosad je otkrio kako (1) neće biti novog zakona nego će sve biti stavljeno u postojeće propise (što je vrlo neobično), i (2) da će se izjednačiti glavnica kredita u švicarcima s glavnicom u eurima tako što će se švicarci pretvoriti u kredite u eurima uzimajući kamatu na dan dizanja kredita, ali po tečaju na dan pretvaranja. Lalovac je, dodajmo, pojasnio da tečaj na dan uzimanja kredita kao osnovi konverzije nije došao u obzir jer je takav pokušaj već oborila Europska komisija kad je to isto pokušala učiniti mađarska vlada. Kao oprezni su i znaju što rade.

No, i pored pokušaja stvaranja dojma da su u Vladi nešto zaista analizirali tj. pomno pripremali, čini se kako se ipak radi o nabrzinu spakiranoj predizbornoj odluci čije bi omot mogao curiti na sve strane kad ga pravni stručnjaci počnu puniti vodom.

Čak i ako sva tri ministarstva angažirana na izmjenama postojećih zakona korektno odrade svoj posao brinući o nizu “tehničkih” detalja kako bi ostavili što manje nejasnoća te stvorili situaciju prividne provedivosti predizbornog obećanja, Vladino “konačno rješenje” za franak suočit će se s nekoliko načelnih, ali zapravo suštinskih pitanja.

Prvo, kako ubuduće jamčiti ravnopravan tretman svih dužnika? Ili će se dužničko-vjerovnički ugovorni odnos regulirati od (političke) prilike do prilike?

Drugo, kako će funkcionirati pravni sustav kada političari po dnevnoj potrebi zadiru u srž ugovornih odnosa? Je li to uopće pravni sustav?

Treće, je li uopće Vladino rješenje pravno održivo? Može li proći test domaćeg sudstva ili, možda, međunarodne arbitraže?

Četvrto, kako i zašto za bilo kakav obračun uzeti početnu kamatu iz kreditnog ugovora s promjenjivom (!) kamatom? Je li Vlada “presudila” da je ugovor s promjenjivom kamatom nepravovaljan?

Peto, što će uopće biti “razlika u glavnici”? Kako braniti te osjetljive kalkulacije, ako “glavnica” proizlazi iz različitih parametara - kod kredita u eurima ona je proizašla iz ugovornih donosa, a kod švicaraca će proizaći iz parametara koji će biti državno administrirani. Kruške i jabuke?

Šesto, što ako se dogodi da neki od dužnika u francima bolje prođu nego pojedini dužnici u eurima, a što je moguće ako se uspoređuju dužnici u različitim bankama i različitim vremenskim razdobljima? Hoće li takav hipotetički slučaj za posljedicu imati neku nužnu pravnu činidbu?

Sedmo, zašto u Vladi prešućuju da trenutačno viša glavnica kredita u eurima nije stvarna nego potencijalna i tržišno ovisna veličina koja se ubuduće, ovisno o kretanju franka, može smanjiti? Hoće li postojati mogućnost za dužnike franka da još jednom traže pomoć ako kojim slučajem Švicarska centralna banka u narednih godinu-dvije dramatično oslabi franak kako bi zaštitila švicarski izvoz? O tome se ozbiljno priča, ali svi u Vladi ignoriraju činjenicu da su dosad dužnici u francima prema računici HNB-a prošli tek tri posto lošije. Zbog izbora?

Osmo, baš kao i zamrzavanje tečaja, otpis dijela glavnice predstavljat će svojevrsnu eksproprijaciju bankovne imovine. Eksproprijacija je prema Ustavu i zakonima moguća, ali uz odgovarajuću naknadu. Što ako banke pritisnute velikim gubicima zatraže odštetu? Tko će odgovarati za to ako se teret “trošak za banke” od 5-6 milijardi kuna prevali na trošak za porezne obveznike.

Deveto, tko će snositi odgovornost za sistemski rizik u slučaju da rješavanje problema za dužnike u švicarcima? HNB je u prvom javnom komentaru upozorio kako će udar za banke iznositi 5-6 milijardi kuna ili 10-11 posto kapitala. Iako to zvuči zastrašujuće, HNB je nekako pomirbeno otprilike rekao da će to značiti pad koeficijenta adekvatnosti kapitala od “samo” 1,5 posto, da će možda sljedeće godine cijeli bankarski sustav završiti u gubitku, ali bi se sve, valjda ako bog da, moglo srediti i smiriti već u 2017. Valja primijetiti da HNB iz nepoznatog razloga uzima ulogu člana Milanovićeva kabineta, kao da zaboravlja kako barem desetak banaka ima gubitke i supstancijalne probleme u poslovanju.

Vrlo je jasno da bi novi gubici, prouzročeni administriranjem Vlade, mogli urušiti poslovne modele pojedinih banaka. Što ako problemi grupice banaka, uz možebitne i teško predvidive negativne eksterne utjecaje, uzrokuju krizu poput one 1998.? Koja će biti ukupna cijena? 20 ili 30 milijardi kuna? Manje ili više? Jesu li u HNB-u zaboravili da im vlasnici banaka poručuju kako poslovanje u Hrvatskoj više nije isplativo?

Deseto i zaključno: kako je moguće da tako osjetljivo pitanje s puno pitanja u detaljima i nekoliko krupnih sistemskih dvojbi ne dobiva nikakav odgovor iz redova oporbe? Kad smo potražili odgovor među viđenijim hadezeovcima, odmah su nas preusmjerili na dobro poznatog antibankarskog talibana, Gorana Marića, koji je s radošću poručio da HDZ podržava akciju Milanovićeve Vlade. Što je koštalo hadezeovce da kažu, recimo, kako podržavaju ideju pomoći dužnicima u švicarcima, ali da ipak zdravorazumski elaboriraju dileme koje nosi Vladino rješenje? Zbog zrnja predizbornih bodova? Jesu li uopće svjesni da možda upravo njima, ako pobijede na izborima, u naslijeđe ostaju nelogičnosti, nepravde i tužbe proizašle iz loših rješenja?

Ako imamo disfunkcionalnu vlast i isto takvu oporbu, onda svi skupa i nemamo baš nekakve šanse? Ne? Da?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:40