EKONOSFERA

GOJKO DRLJAČA Drugi mirovinski stup je budućnost naše djece

Dosad smo uštedjeli 25 milijardi povrh uloženih 50 milijardi. Zašto to rijetko postignuće pretvoriti u poraz, osim što će političari i ‘stručnjaci’ lakše izgurati svoje karijere?
 Tom Dubravec EPH

Nećemo skrivati kako nam je jako drago da je grupa od 12 vrlo uglednih ekonomista odlučila javno reagirati na ideje zamrzavanja 2. mirovinskog stupa koje uporno ponavlja zastupnik Mosta, profesor Ivan Lovrinović. Jako dobar potez. Međutim, ne treba se zavaravati. Bitka za zadržavanje koncepta individualizirane privatne štednje građana za sigurnu financijsku starost tek je počela. Ne treba se zavaravati i misliti kako je dovoljno zaustaviti jednog osebujnog profesora. Sukob je tek počeo.

Motivi za napad na 2. mirovinski stup vrlo su šaroliki. Postoje vrlo subjektivni, ali i čvrsti interesni razlozi za napad na mirovinsku reformu.

U Hrvatskoj živi, radi i još uvijek djeluje manji broj “stručnjaka” raznih (psiho)profila koji koriste svaku priliku za napad na 2. stup. U osnovi njihovih teza leži ista špranca: tvrde da je 2. stup kopile neoliberalne casino ekonomije u kojoj financijeri masno zarađuju na našim mirovinama te tako čine sustav individualizirane mirovinske štednje potpuno neodrživim, dok istodobno produbljujemo kumulirani manjak u onom velikom, svetom i jedino pravom 1. stupu međugeneracijske solidarnosti. Kod pobornika te teze primijetit ćete nevjerojatnu lakoću krivog korištenja pojma uštede kod zamrzavanja i ukidanja 2. stupa radi smanjivanja manjka u 1. stupu. Kad govore o tome da će upornu i strpljivu štednju zamijeniti trenutačnom potrošnjom, to prikazuju kao nekakvo postignuće, tumače “stručno” kako će to dovesti do trenutačnog smanjenja proračunskog deficita te potpuno zanemaruju stvaranje (puno većeg) problema u budućnosti.

Ne treba se previše uzbuđivati zato što je za ideju profesora Lovrinovića prijemčiv manji broj nekad utjecajnih profesora i stručnjaka raznih profila. Oni su zapravo srcem i dušom ostali vezani uz prošlost; uz nekakve kvazisolidarizme, socijalizme ili sasvim obične etatizme. Oni se nikad nisu i neće moći okrenuti budućnosti. Kad govorimo o kvazisolidarizmu, mislimo na one koji mogu razumjeti samo solidarnost istih generacija, dok u potpunosti ne mogu razumjeti ideju solidarnosti s budućim generacijama. Ta solidarnost je dvojaka: prema onima koji će djelomično trebati uzdržavati buduće penzionere, kao i solidarnost prema onima koji će u budućnosti postati penzioneri. I jednima i drugima financijski problemi bit će veći, vjerojatno i neodrživi, ako danas otmemo 2. stupu i potrošimo u prvom.

U toj kvazisolidarnosti budućnosti lako bi se moglo dogoditi da se donese odluka o, recimo, neliječenju teških bolesti iznad, recimo, sedamdesete godine starosti kako bi se drastično smanjio neodrživo velik broj onih koji nisu dovoljno uštedjeli za svoju starost, a nisu uštedjeli jer se u našoj sadašnjosti trošilo neodrživo za generacije koje u toj budućnosti za 20-30 godina više neće biti među živima ili će biti upravo među tima iznad sedamdeset. U tom demografski starom društvu budućnosti međugeneracijska solidarnost bit će vrlo vjerojatno tek arhaični pojam iz rječnika.

No, nisu neki profesori današnjice ti koji bi mogli skriviti ukidanje 2. stupa. Glavni pobornici te ideje uvijek će ostati političari kojima je jednostavnije oteti novac 2. stupu nego provesti reforme koje će uravnotežiti proračun.

Političari su ti koji će po potrebi naći “stručnjake” koji će pak upozoriti na Poljsku, Mađarsku, Slovačku… koje su već krenule istim “mudrim” putem povratka u prvi stup, prikrivajući pravu politikantsku prirodu tih mirovinskih prevrata. Umjesto da su rješavali manjkavosti 2. stupova i bavili se stvarnim reformskim procesima, oni su radije uzimali novac i trošili ga. Cijenu “mudrih” poteza poljskih, mađarskih, slovačkih… političara platit će Poljaci, Mađari i Slovaci u svojevrsnim “Igrama gladi” koje će u budućnosti organizirati veliki kraljevi kvazisolidarnosti u propalim etatističko-oligarhijskim socijalizmima 2030.-2050. godine.

Najviše se ipak treba bojati dosta surove realnosti današnjice. Činjenica da 55 posto današnjih hrvatskih umirovljenika prima mirovine niže od 2000 kuna zapravo je priča o životu bez dostojanstva i digniteta.

Ako se upitate kako sve grupica političara i “stručnjaka” može izmanipulirati masu tih opravdanih nezadovoljnika koju čini 300-400 tisuća ljudi, onda se uopće ne čini nevjerojatnom mogućnost da se čak i uzimanje novca iz 2. stupa može prodati pod reformu, iako se radi o potpuno jasnom otimanju budućnosti našoj djeci.

Treba posebno naglasiti da fondovi 2. mirovinskog stupa u Hrvatskoj nipošto nisu savršeni. Možemo pričati o tome da su daleko manje trebali ulagati u hrvatske državne obveznice koje nose rejting smeća. Možemo pričati da bi fondovi 2. stupa, kao i društvo za upravljanje uštedom nakon odlaska u mirovinu, trebali imati niže troškove upravljanja, kao i o modernizaciji cijelog sustava. Moramo početi razgovarati o nužnosti daljnje prilagodbe sustava daljnjem starenju Hrvatske. Pronađimo sve pozitivne aspekte starenja populacije, iskoristimo potencijale, osvijestimo negativne posljedice kako bi se što bolje pripremili. Poduzmimo sve što je u našoj moći… Ali prestanimo pričati gluposti o opstojnosti 1. mirovinskog stupa. Uz ovakvu demografsku sliku je nema i matematički je ne može biti. Toliko kritizirani fondovi 2. stupa do sada su nam godišnje prosječno donosili 2,4 posto realnih prinosa (5,9 minus inflacija) te nikako ne smijemo zaboraviti na efekt kamate na kamatu. Dosad smo uštedjeli 25 milijardi povrh uloženih 50 milijardi. Zašto to rijetko postignuće želimo pretvoriti u poraz, osim što će političari i “stručnjaci” lakše izgurati svoje karijere?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:50