Do pred samo tjedan dana teško se mogla zamisliti ikakva platforma, zamisao ili politička akcija koja bi pod istom kapom objedinila današnju upravu Hajduka na čelu s Joškom Svagušom i navijače sa sjeverne splitske okuke - Torcidu. Joško Svaguša i tvrdo jezgro Torcide - naime - ljudi su koji u normalnim okolnostima ne bi zajedno ni u isti trolejbus.
Pa ipak, postoji jedna institucija koja je nogometnoj javnosti toliko pokidala živce da je kadra ujediniti čak i vatru i vodu: taj nadnaravni fenomen zove se Hrvatski nogometni savez.
Infamna organizacija
Hrvatski nogometni savez je, naime, ne postoji blaža riječ da se to iskaže - infamna organizacija. Riječ je o organizaciji koja s budističkim mirom promatra kako europski i hrvatski istražitelji raskrinkavaju desetke namještenih utakmica, uključujući i jedno finale kupa. Unatoč toj plimi smrada, HNS nije napravio i ne namjerava po tom pitanju napraviti ništa.
Hrvatski nogometni savez s blagonaklonom je dobrohotnošću promatrao kako jedan po jedan domaći klub preuzimaju ili privredni kriminalci ili stvarni gangsteri, a pogleda li se popis namještenih utakmica vidi se da se predstavnici organiziranog i manje organiziranog kriminala nisu šepurili u ložama samo da bi se društveno legitimirali, nego i zbog stjecanja ilegalnog bogatstva.
Mamićeva privatna liga
Konačno, Hrvatski nogometni savez već je dugo servilna sluškinja jednog, najmoćnijeg i najbogatijeg nogometnog kluba. Tako je to već dugo - barem od polovice devedesetih, ali dok je u vrijeme Tuđmana koncept Croatije kao stožernog kluba (hrvatskog CSKA) bio politički projekt, od Tuđmanove smrti na ovamo više nije riječ toliko o osmišljenom političkom projektu, koliko o posljedici krimogenih odnosa noći, diktata novca i sile. Hrvatsko nogometno prvenstvo danas je naprosto Mamićeva privatna liga, a Hajduk u tom teatru služi tomu da bi stvorio iluziju konkurencije i sportske neizvjesnosti.
Taj i takav nogometni savez - dakle, kuća koju bi trebalo tretirati varikinom, živim vapnom i željeznim četkama - samo po sebi je crvena krpa svim ljubiteljima nogometa, a - razumljivo - posebno hajdukovcima.
A zategnuti odnos odnosa HNS-a i Dalmacije eruptirao je ovih dana konačno i potpuno, i to zbog gostovanja reprezentacije. Hrvatska nogometna vrsta, naime, već punih trinaest godina - od 1997. - nije odigrala natjecateljsku utakmicu u Splitu. Unatoč činjenici što Split ima najbolji i najljepši stadion u zemlji te najveću gledanost utakmica, reprezentacija je posljednji put u Splitu igrala službenu utakmicu kad su u njoj još igrali Slaven Bilić i Robert Prosinečki.
‘Ne vole igrati u Splitu’
Savez je u međuvremenu izbjegavao igranje reprezentacije u Splitu, a neslužbeno objašnjenje saveza bilo je to da reprezentativci “ne vole igrati tamo”. Činjenica da reprezentativci jedne zemlje kolektivno “ne vole” gostovati u drugom gradu te zemlje sama je po sebi politički jako problematična, a još je problematičnija u svjetlu činjenice što jezgru reprezentacije čine bivši Dinamovi (i - vrlo često, Mamićevi) igrači, te što u širokom navijačkom puku postoji uvjerenje da reprezentaciju služi kao servis Mamićeva menadžerskog profita.
Ovakva situacija tijekom punih 13 godina stvorila je u Dalmaciji bizarnu i politički krajnje neodrživu situaciju. Navijači Hajduka u ozbiljnom broju ne navijaju za Hrvatsku, i tu reprezentaciju ne drže svojom. Oni ne žele navijati za momčad čiji igrači izjavljuju da nerado igraju u Splitu i momčad za koju (s pravom ili ne) drže da funkcionira kao marketinški suport rivalskog kluba. Hajdukovi navijači stoga rijetko putuju na utakmice reprezentacije, a kad reprezentacija igra, u Splitu ćete rijetko naići na prizor koji je uobičajen kad igra klub: da ljudi kolektivno, u kafiću, navijaju za svoju vrstu.
Tako su nogometni funkcionari - inače ljudi koji sebe inače smatraju tvrdim domoljubima redovito pred izbore iskazuju podršku desnici i pokatkad kad nisu pod bremzom pjevaju ustaške napitnice - uspjeli zavaditi hrvatske regije i uništiti simboličku funkciju reprezentacije kao nečeg što povezuje ovu podosta heterogenu zemlju.
U takvim okolnostima, HNS se ove jeseni ponovo prisjetio Splita kao mjesta održavanja reprezentativnih utakmica, i to ne zato jer je htio, nego zato jer se Maksimir doslovno raspada. Već ljetos, tjednik “Vrime” - koji funkcionira kao medijsko krilo Torcide - odgovorio je naslovnicom “Vatreni, kasno je za Poljud”, da bi sličnu poruku - no sročenu na kudikamo prostačkiji način - poljudski Sjever poslao i na utakmici protiv Dinama. Vlatko Marković - čovjek koji bi nakon svih afera u našem nogometu trebao biti posljednji s pravom na taštinu - reagirao je na to kao tašta mlada i proglasio da će reprezentacija i dalje igrati u Zagrebu.
Izvorište ‘hobotnice’
Ta je odluka u nekoj mjeri bila neizbježna: naime, da danas Hrvatska i igra u Splitu, prilično bi vjerojatno navijači proglasili bojkot. Ali - činjenica da se takva odluka donosi zbog povrijeđene taštine čovjeka koji je odavno morao biti smijenjen, posve je skandalozna.
Hrvatski nogometni savez - ukratko - danas je prvorazredni politički problem. Ta ustanova ne samo da je jedno od ozbiljnih izvorišta glasovite „hobotnice“, nego i ustanova koja dugoročno šteti onom što domaći talibani obično zovu “državotvornim” interesom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....