PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ

HDZ se ne može vratiti politici Franje Tuđmana

Prvo je Večernji list objavio polukomentarski tekst - ali kao glavni naslov na prvoj stranici - da se HDZ ponovo vraća Tuđmanu. Onda je Miroslav Tuđman izjavio kako ne bi imao ništa protiv suradnje s Jadrankom Kosor, iako se Tuđman, eto, na lanjskim predsjedničkim izborima natjecao protiv HDZ-ova kandidata Andrije Hebranga, koji je i mlađeg dr. Tuđmana, i druge desne pretendente na Predsjedničke dvore, mjesecima poslije izbora optuživao da su mu ukrali ulazak u drugi izborni krug.

Usprkos tome, recentna, blagonaklona medijska komunikacija između HDZ-a i sina prvog hrvatskog predsjednika politički je i marketinški sasvim logična.

Hrvatska desnica zna da će koalicija Kukuriku pobijediti na izborima ako se HDZ-u ne pokuša pomoći.

Hrvatska desnica uglavnom ne trpi HDZ, ali radije će podnositi još jedan mandat Jadranke Kosor nego prvi mandat Zorana Milanovića.

Naposljetku, hrvatska krajnja desnica zna da ona samostalno ne predstavlja baš nikakvu političku snagu, osobito ne parlamentarnog kalibra, stoga osjeća potrebu za suradnju s destabiliziranim, ali još jakim HDZ-om.

Na radikalnoj hrvatskoj desnici možda procjenjuju kako bi koalicija malih nacionalističkih stranaka s Hrvatskom demokratskom zajednicom uz istodobno formiranje “trećeg bloka” (“treći blok” definitivno je ideja onih koji žele da HDZ ostane na vlasti ili koji baš ništa ne znaju o politici, jer “treći blok” samo može raspršiti sadašnje oporbene glasove), dakle, nacionalno-nacionalistička koalicija, mogla spriječiti trenutno vrlo vjerojatnu pobjedu SDP-a i njegovih partnera na idućim parlamentarnim izborima.

Stoga je Miroslav Tuđman odjednom spreman amnestirati HDZ Jadranke Kosor od svih grijeha koje su mu baš Tuđman, kao i drugi njegovi sumišljenici s desnice, već godinama pripisivali.

Istini za volju, mlađem dr. Tuđmanu puno je lakše razgovarati s Jadrankom Kosor nego s njezinim prethodnikom. Poznato je, naime, da je Ivo Sanader, dok je još bio na vlasti, s indignacijom odbio zamisao grupe desničarskih intelektualaca da HDZ podrži predsjedničku kandidaturu Miroslava Tuđmana.

Suradnja HDZ-a i radikalne hrvatske desnice, uključujući i Miru Tuđmana, dobar je marketinški projekt, na kojem bi HDZ možda mogao povećati svoj izborni rejting, koji mu, trenutno, jamči jedino poraz na idućim izborima.

Taj projekt, međutim, nema nikakav stvarni sadržaj. Hrvatska demokratska zajednica ne da se ne vraća političkoj ostavštini dr. Franje Tuđmana, nego, dapače, nikada nije bila dalje od glavnih značajki Tuđmanova režima.

Evo po čemu se politika današnjeg HDZ-a i politika predsjednika Tuđmana esencijalno razlikuju.

Prvo, HDZ Jadranke Kosor podupire cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, ne miješa se u politiku bosanskohercegovačkih Hrvata, ne podržava njihove težnje za trećim entitetom, a osobito ne servisira njihove javne službe.

HDZ Franje Tuđmana izravno je, iz Zagreba, sve do predsjednikove smrti, pokušavao donositi glavne odluke uime bosanskohercegovačkih Hrvata. HDZ BiH funkcionirao je kao podružnica hrvatskog HDZ-a, a Republika Hrvatska iz svojeg je državnog proračuna financirala kompletnu infrastrukturu, javne službe i administraciju bosanskohercegovačkih Hrvata.

Utoliko je Hrvatska Republika Herceg Bosna nastavila postojati i poslije Daytonskog sporazuma, sve do trećesiječanjskih izbora 2000. godine.

Drugo, Vlada Jadranke Kosor (baš kao što je činila i Vlada Ive Sanadera) blisko surađuje s Haaškim sudom.

Franjo Tuđman također je do izvjesne mjere surađivao s Haaškim sudom, ali je potkraj života, tijekom posjeta jednoj zagrebačkoj vojarni, žestoko napao Haaški sud, rekavši ondje postrojenim časnicima da Haaški sud priprema optužnice protiv svih njih, na što hrvatska država nikada neće pristati.

Kako vidimo, posttuđmanovske HDZ-ove vlade na to su pristale.

Treće, Franjo Tuđman nikada ne bi dopustio da glavne resore u Vladi (radi se o “državnim” ministarstvima) vode ljudi izvan HDZ-a. Kada je, primjerice, Ljerka Mintas-Hodak 1995. godine ulazila u Vladu, prvo je morala potpisati stranačku pristupnicu.

A danas, evo, jedan od glavnih resora, Ministarstvo unutarnjih poslova, pripada Tomislavu Karamarku, koji nije član HDZ-a. Drugi od glavnih resora, Ministarstvo pravosuđa, bio je donedavno povjeren Ivanu Šimonoviću, koji nije član HDZ-a.

Četvrto, u vrijeme Franje Tuđmana HDZ i Ured predsjednika u potpunosti su nadzirali državne medije.

Iako se HTV ponovo hadezeizira, današnje se stanje nipošto ne može usporediti s vremenima kada su se u udarnim minutama Dnevnika objavljivali komentari iz Ureda predsjednika.

Peto, i možda najvažnije, potkraj života predsjednik Tuđman postao je vrlo skeptičan prema euroatlantskim integracijama. I njegov je sin, koji sada ostavlja otvorenom mogućnost suradnje s današnjim HDZ-om, tijekom predsjedničke kampanje istupao s kranje euroskeptičnih pozicija.

Današnji je HDZ - to je, svi će se složiti, neprijeporno - izraziti zagovornik euroatlantskih integracija. Glavni cilj Vlade Jadranke Kosor jest ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju.

Takvo što, nažalost, nikada nije predstavljalo glavni cilj politike dr. Franje Tuđmana.

Svim ovim razlikovnim elementima između Tuđmanove politike i aktualne HDZ-ove politike valja, sasvim sigurno, dodati i drukčiji odnos prema manjinama, pa posve drukčiji odnos prema Hrvatskoj vojsci, pa sasvim nespojive stavove prema državnoj i nacionalnoj ikonografiji, i tako dalje, i tako dalje.

Apsolutno je ispravno što se Jadranka Kosor i Hrvatska demokratska zajednica žele pomiriti s obitelji pokojnog Franje Tuđmana.

Dr. Tuđman, kao utemeljitelj i glavni ideolog HDZ-a, kao prvi hrvatski predsjednik i kao ratni pobjednik, zaslužuje poštovanje. Osobito je poželjno da mu to poštovanje izrazi njegova stranka, nakon što je provela relativno uspješnu detuđmanizaciju državne politike.

Međutim, politički stavovi dr. Franje Tuđmana ne mogu imati baš nikakve veze s interesima suvremene hrvatske države.

Tuđmanovi su politički stavovi bili zastarjeli još prije 1995. godine, a poslije Oluje postali su posve irelevantni. Politička nostalgija logičan je osjećaj, koji se redovito javlja kad je riječ o Josipu Brozu, i koji će se još puno snažnije javljati kada je riječ o Franji Tuđmanu.

Politička se nostalgija u Tuđmanovu slučaju možda može dobro naplatiti na ovim ili onim izborima.

Uostalom, već se Ivo Sanader, na parlamentarnim izborima 2007. godine i na lokalnim izborima 2009. godine, vrlo promišljeno (i beskrupulozno) služio tuđmanovskom starinskom nacionalističkom retorikom.

Ali, Hrvatska demokratska zajednica nikada se neće vratiti temeljnim političkim stavovima svog osnivača.

Povratak Tuđmanu označio bi, zapravo, samoubojstvo Hrvatske demokratske zajednice kao suvremene političke stranke, koja će vrlo skoro i formalno početi djelovati u europskom okruženju.

Utoliko je potpuno besmisleno tvrditi da će se HDZ ikada vratiti Tuđmanu: osim ako HDZ ponovo ne odluči postati protueuropska stranka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2024 21:37