HSLS bi, ipak, mogao preživjeti

I dalje postoji mogućnost da Hrvatska socijalno-liberalna stranka postane članica koalicije Kukuriku. Ta mogućnost, realno govoreći, nije osobito velika, no prostor za HSLS definitivno nije zatvoren.

Odluka o tome hoće li oporbena koalicija prihvatiti najstariju hrvatsku stranku za svoju petu članicu ovisi, među ostalim, i o redovitim mjesečnim rejtinzima HSLS-a (što znači da bi njegov predsjednik Darinko Kosor trebao biti što češće u medijima: HSLS, u trenucima kada se doslovno bori za opstanak, ne smije otići na godišnji odmor).

Kosorova odluka da napusti vladajuću koaliciju u većini se medija interpretirala kao konačna smrt HSLS-a. Međutim, ta je stranka već bezbroj puta umirala, dijelila se, da bi opet uspjela preživjeti, što bi se i sada moglo dogoditi.

U najnovijem slučaju velik dio hrvatske javnosti nije bio osobito fair prema aktualnom predsjedniku HSLS-a.

Darinko Kosor, naime, nije imao ama baš nikakvog izbora, nego da napusti vladajuću koaliciju ako je uopće želio održati stranku živom.

HSLS je, od vremena Slavka Goldsteina, preko Dražena Budiše i Vlade Gotovca pa ponovno Dražena Budiše, redovito bio u oporbi prema HDZ-u, i kada su te dvije stranke čvrsto dijelile zajedničke nacionalne ciljeve.

HSLS, kao stranka koja u svome imenu nosi liberalni pridjev, naprosto nikada nije mogao surađivati sa strankom koja svoje predsjednike bira aklamacijom i koja u svakom svom trenutačnom šefu vidi velikog i dragog vođu, o čemu postoje stari materijalni dokazi (poput opće stranačke adoracije Franje Tuđmana), kao i svježi materijalni dokazi (poput obožavateljski intoniranih tekstova o Ivi Sanaderu, priređenih za stranačku monografiju tek malo vremena prije nego što je taj isti HDZ odlučio toga istog Sanadera proglasiti najzloglasnijom osobom u hrvatskom političkom životu).

HDZ i HSLS, u bilo kojim svojim verzijama, genetski su nekompatibilni.

HSLS je mogao ući u koaliciju s HDZ-om tek pošto se cijela stranka svela na dva lokalna lidera, Đurđu Adlešič i Ivana Čehoka, koji prema stranci nisu imali baš nikakvu drugu obvezu, osim zadovoljavanja interesa svojeg lokalnog biračkog tijela.

Ako je HSLS želio ponovno oživjeti kao nacionalna politička stranka, morao je napustiti HDZ-ovu koaliciju: tu se, doslovno, radi o glavnim ideološkim i svjetonazorskim postulatima Hrvatske socijalno-liberalne stranke.

HSLS je morao napustiti vladajuću koaliciju što prije jer da je ostao još nekoliko mjeseci, SDP ne bi imao niti jedan argument da nagovori Vesnu Pusić i Radimira Čačića da prihvate Liberale u koaliciju prozvanu po jednom od najboljih kvarnerskih restorana.

Točno je da je Darinko Kosor puno riskirao: izašao je iz jednog partnerstva, koje je HSLS-u omogućavalo daljnji parlamentarni život, a da nije dobio baš nikakva jamstva za ulazak u drugo partnerstvo, što znači da se izložio mogućnosti da, de facto, likvidira stranku (jer sam HSLS teško da može probiti parlamentarni prag od pet posto).

Međutim, taj bi se rizik, kako stvari stoje, ipak mogao isplatiti.

Osim toga, Darinko Kosor stvorio je preduvjete da HSLS ponovno barem pokuša profunkcionirati kao ozbiljna politička stranka.

Pri tome mislim na odlazak onih istaknutih članova stranke, poput varaždinskoga gradonačelnika Ivana Čehoka, koji već godinama nisu imali ništa ni sa stranačkim interesima, ni s pretpostavljenom stranačkom ideologijom.

Dapače, Čehokov nastup u “Nedjeljom u dva” predstavljao je jedan od rijetko ekshibicionističkih pokušaja da se netko, tko je očigledno blisko i životno povezan s aktualnom vlasti, prikaže kao samostalni političar.

Odlazak Đurđe Adlešič, političarke koja je još prije godinu i pol u privatnim razgovorima tvrdila da HSLS mora što prije napustiti HDZ-ovu Vladu, s vremenom će se pokazati dodatnim dobitkom za HSLS.

Gospođa Adlešič osoba je koja je u posljednje vrijeme prečesto, u prekratkim intervalima, mijenjala stavove o važnim pitanjima, da bi mogla zadržati političku težinu.

HSLS bez Čehoka i Adlešič osvojit će, sasvim sigurno, manji broj glasova u Varaždinu i Bjelovaru, ali njihov odlazak Liberalima dokida stigmu hadezeovske ekspoziture koja je posljednjih nekoliko godina u potpunosti paralizirala Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku.

Ako, dakle, Kosorove poteze razmotrimo iz perspektive HSLS-ova pridruživanja oporbenoj koaliciji, može se, zapravo, zaključiti da je novi predsjednik prve hrvatske nekomunističke političke organizacije igrao jako riskantno, ali nije počinio niti jednu veliku pogrešku.

Eventualno učlanjivanje u Kukuriku HSLS će održati na životu, a odlazak ljudi preblisko povezanih s Vladom može samo poboljšati imidž stranke.

Utoliko su glasine o namjerama nekih grupa u HSLS-u da što prije smijene Darinka Kosora karakterističan primjer političkog autizma koji u toj stranci vlada od samog njezina osnutka i koji je, među ostalim, HSLS redovito sprečavao da postane jedna od realno vodećih hrvatskih stranaka.

Darinko Kosor namjeravao je napustiti vladajuću koaliciju u devetom mjesecu.

Iz SDP-a su Kosoru i HSLS-u vrlo jasno poručili da je to prekasno te da je ljeto idealno vrijeme za izlazak iz koalicije.

Činjenica je da je HSLS mjesecima inzistirao na što skorijem rebalansu državnog proračuna i činjenica je da je HDZ odgodio rebalans za jesen.

Kosor i HSLS imali su, dakle, dovoljno utemeljen politički razlog za raskid koalicije s HDZ-om.

Onoga trenutka kada su to učinili, postali su legitimni kandidati za petu stranku lijevo-liberalnog bloka, usprkos snažnom otporu Hrvatske narodne stranke koja HSLS, prirodno, doživljava kao stanovitu konkurenciju.

No, vodstvo HNS-a danas je dovoljno racionalno da zna kako SDP određuje glavna pravila igre u koaliciji: HNS, dakle, ne želi HSLS, ali neće riskirati da se koalicija Kukuriku raspadne budu li Socijaldemokrati inzistirali na ulasku Liberala.

Ovdje, usput govoreći, treba konstatirati kako se Hrvatskoj stranci umirovljenika izlazak iz vladajuće i ulazak u oporbenu koaliciju višestruku isplatio: s jedan ili dva posto, HSU je porastao na čak sedam posto. Okej, takav nagli skok može biti uvjetovan čitavim nizom razloga, prije svega sve snažnijim osjećajem socijalne ugroženosti (kao i statističkom pogreškom), ali je činjenica da Stranci umirovljenika ide mnogo bolje u oporbi, nego u vlasti.

HSLS, dakle, može preživjeti sadašnju krizu.

Sasvim je drugo pitanje može li se HSLS redefinirati i zauzeti trajno značajno mjesto na hrvatskoj političkoj sceni, kakvo je držao 2002. godine, prije nego što je Dražen Budiša odlučio napustiti ondašnju vladajuću koaliciju SDP - HSLS, što je, opet, izazvalo niz podjela koje su zamalo eutanizirale stranku.

Da bi to postigao, HSLS prvo mora artikulirati čije interese, zapravo, želi zastupati. “Treći put” između SDP-a i HDZ-a zasad je politička fantazija koja se može realizirati samo na najnižim populističkim razinama, kao što nam pokazuje Željko Kerum.

Trajnije preživljavanje HSLS-a kao relevantne i stabilne političke stranke (koja se, po mogućnosti, više neće raspadati svake dvije do tri godine) zavisi, pomalo brutalno rečeno, o pronalasku specifične niše na hrvatskom političkom i ideološkom tržištu. Zasad se još ne vide naznake da je novo vodstvo HSLS-a krenulo o ambiciozniju potragu za svojim biračima.