I danas o ideji nezavisnosti žene i djevojke odlučuju same

Simone de Beauvoir objavila je “Drugi spol” 1949. godine kada su se Francuska i Europa još oporavljale od razornih posljedica Drugog svjetskog rata. Iako je neki smatraju najavom novog, drugog vala feminizma s kraja šezdesetih godina, sama de Beauvoir je mislila da zaključuje jedno važno poglavlje. Na kraju rata, koji je osim velikih traumi generirao i iznimno uključivanje žena na svim sukobljenim stranama u tržište rada, jer su žene itekako doprinosile vojnoj i svim drugim industrijama, Simone de Beauvoir je smatrala da je emancipacija neizbježna. “Svatko je to mogao napisati”, rekla je ona - potpuno nesvjesna buduće recepcije.

“Drugi spol”, masivno djelo na više od 700 stranica gustog, asocijativnog, kompliciranog francuskog teksta, izazivao je prijepore. U SAD-u je objavljen 1953. gotovo pogreškom jer je Blanche Knopf, supruga velikog njujorškog izdavača Alfreda Knopfa, mislila da je riječ o sofisticiranom seksualnom priručniku.

Profesor H. M. Parshleya, prvi prevoditelj knjige, smatrao je da je riječ o djelu “inteligentnom, učenom i uravnoteženom… nikako ne feminističkom u doktrinarnom smislu”.

U Hrvatskoj je Jelena Zuppa, književna kritičarka i jedna od nepravedno zaboravljenih članica Sekcije Žena i društvo, afirmirala (prije svega francusko) novo žensko pismo i smatrala skandaloznom činjenicu da “Drugi spol” još 1981. godine nije bio dostupan. Beogradski izdavač je petnaestak godina dopuštao da prijevod Mirjane Vukmirović sakuplja prašinu u ladici sve dok se u vremenu dekadentnog komunizma, dvije godine nakon Titove smrti, nije pojavila u javnosti. Moja generacija s oduševljenjem je dočekala ovu knjigu već i zbog njezine subverzivne poruke - bila je to rijetka zgoda pročitati nešto o povijesti žena. Intelektualnu znatiželju nije nam pretjerano škakljalo Engelsovo “Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države”, s kojim nevoljko polemizira de Beauvoir.

“Drugi spol” je utjecajna knjiga. Feminističke ikone u rasponu od Kate Millet, Germaine Greer i Betty Friedan do Judith Butler priznale su joj primat. Camille Paglia nazvala ju je “vrhunskim djelom modernog feminizma” koje je pokazalo autoričino duboko znanje, učenost i vrlo snažan argument za žensku emancipaciju. Posebno se to odnosi na prvi dio knjige, koji pod nazivom “Činjenice i mitovi”, razmatra tri aspekta bitna za definiciju žene. “Sudbina”, “Povijest” i “Mitovi” poglavlja su u knjizi koja dubinskom antropol

Glavni argument ove knjige danas predstavlja alternativu politici identiteta, kao nečemu zadanom i nepromjenljivom. U skladu s egzistencijalističkom teorijom koju je dijelila sa Sartreom, za de Beauvoir identitet je rezultat izbora i djelovanja koje poduzimamo u specifičnim situacijama. Dok je još pisala knjigu, Simone de Beauvoir je na putu po Americi upoznala pisca Nelsona Algerna, “najboljeg od njezinih boljih polovica”, kako ga je nazvala jedna njezina biografkinja, koji joj je otvorio oči na pitanje rasne diskriminacije (a koju sama nije iskusila). Upoznao ju je s Richardom Wrightom, autorom romana Native Son, i vratio je na pitanja antisemitizma, koji je sasvim sigurno upoznala i u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Osvijestila je vezu između pitanja spola, rase i židovstva kao Drugih, kao vječnih objekata poniženja. Algren, koji je pitanje odgovornosti, pa i predanosti razumijevao drugačije od francuskih egzistencijalista, ponudio joj je brak i život u Americi. Odbila ga je jer se nije mogla identificirati s američkim načinom života ni američkom kulturom. (U jednom od svojih autobiografskih napisa kaže da je odbacila popularne vesterne “Shane” i “Točno u podne” kao američku vojnu propagandu koja priprema Europu za budući rat.) Prevladala je lojalnost prema Sartreu i njihovoj zajedničkoj konstrukciji, otvorenom partnerstvu.

Njihov nesvakidašnji odnos zanimao je publiku više od de Beauvoirina književnog i filozofskog opusa. Za razliku od Sartrea, koga se uvažavalo kao filozofa egzistencijalista, Simone de Beauvoir vrlo je često percipirana isključivo u odnosu sa Sartreom. Djelomice je za to i sama odgovorna jer je - svjesno ili ne - popularizirala ideju intelektualnog zajedništva umova koji misle slično. Bio je to u velikoj mjeri mit, koji se na različite načine podržava i danas, mit o francuskim intelektualcima s Lijeve obale, koji provode dane u stvaralačkom zanosu, diskusijama u caféima, neskloni zajedničkom životu (nasuprot životu s majkom), suprotstavljeni tradicionalnom braku. Kada je, nakon njihove smrti, postala dostupna njihova korespondencija, otkrivene su komplicirane mreže odnosa, promiskuitetnih, ponekad gotovo incestuoznih s drugim ljudima, u kojima su mnogi ostali povrijeđeni. Prema njima je Simone de Beauvoir iskazivala hladnoću, na sličan način na koji u svojoj knjizi razmišljala o ženama, majkama, domaćicama, pomirenima sa sudbinom koju nisu za sebe izabrale.

U odnosu prema Sartreu, Simone je održavala tradicionalnu ulogu žene, do kraja lojalne pomoćnice, koja svoju intelektualnu poziciju (ali i intimnu) podčinjava muškarcu - geniju. Sartre je to podržavao, ali stvarnost je bila drugačija. Anegdota iz studentskih vremena je rječita. Oboje su pristupili strogom državnom ispitu. Simone nakon samo dvije godine pripreme (uobičajeno je bilo tri) izlazila je na ispit prvi put, a Jean Paul drugi put. Položili su oboje i, prema svjedočanstvu nekih ispitivača, ona je bila bolja, ali su se ocjenjivači nad njim sažalili i stavili ga na prvo mjesto. Nisu ga željeli poniziti i pretpostaviti mu Simone, koja je bolje odgovorila ispitnim zahtjevima jer je on sam o sebi već širio glas kao o geniju.

Za mnoge kasnije promatrače, pa i biografe, njihov život, koji nikada nije bio formalno zajednički, predstavljao je za de Beauvoir određeni pad u patetično ropstvo - u kojem je ona za njega pisala i uređivala njegove tekstove, nalazila mu mlade ljubavnice, koje je ponekad i sama zavodila, što ju je stajalo zabrane predavanja studenticama na liceju, što bi se u današnje vrijeme smatralo vrlo ozbiljnim prijestupom. I, još važnije, podržavala ga u njegovim političkim pogledima, koji su bili itekako problematični - prije svega apologija komunističkih režima u SSSR-u i Istočnoj Europi, čak i nakon intervencije u Mađarskoj, predstavljala je stvarnu moralnu ambivalentnost, koju oni, kao ni velik dio ideologizirane intelektualne zajednice s pariške Lijeve obale, nisu uspjeli razriješiti.

U trenutku kad de Beauvoir sjeda u Nacionalnoj biblioteci i počinje pisati ovu knjigu 1946. godine - žene u Francuskoj tek su dobile pravo glasa. Nikakva kontracepcija nije bila legalna do 1967., a tek je intenzivan angažman o pravu na legalni pobačaj rezultirao promjenom zakona 1975. godine. Do šezdesetih godina nijedna žena nije bila izabrana dužnosnica u rangu predsjednice ili premijerke. Nije potrebno naglašavati do koje se mjere svijet promijenio. Dogodila se čitava društvena revolucija, koja, za razliku od ostalih revolucija 20. stoljeća, nije ogrezla u krvi, ali je ipak promijenila način razmišljanja i perspektive koje se pred žene postavljaju u doslovno svim područjima.

Trideset godina od njezine smrti možemo zaključiti da je utjecaj koji je u kulturi i feminističkom pokretu ostavila Simone de Beauvoir trajniji od onoga koji je ostavio njezin partner. Istina, napredak i razvoj znanosti korigirao je dio argumenata kojima se ona koristi u knjizi “Drugi spol”, a tiču se prije svega biologije. No, mnoge ideje su zadržale svježinu, energiju i originalnost. Kako će današnje djevojke i žene čitati “Drugi spol”? Svaka generacija uvijek iznova definira pojmove i probleme s kojima se suočava. Stoga treba razmisliti o uključivanju Simone de Beauvoir u kanon, jer je njezin zagovor slobode i autonomije, odnosno nezavisnosti izdržao test vremena.