KOMENTAR JUTARNJEG

I Europa bi mogla imati plin jeftin kao Amerika

Prije sedam-osam godina prirodni plin iz glinenog škriljavca, šejla, činio je samo pet posto ukupne proizvodnje u Americi. Danas predstavlja 40 posto proizvodnje SAD-a
 Nikša Stipaničev/CROPIX

Može li Europa ponoviti američku ‘revoluciju proizvodnje plina iz šejla’? Prije samo sedam-osam godina prirodni plin iz tankih podzemnih slojeva fosiliziranog blata (u Hrvatskoj se uvriježio naziv glineni škriljavci) činio je samo pet posto ukupne proizvodnje prirodnog plina u Americi. Do danas je, zahvaljujući horizontalnom bušenju i hidrauličkom razlamanju stijena, SAD u proizvodnji plina pretekao Rusiju, a šejl mu daje gotovo 40 posto svog plina. Zahvaljujući šejlu, Amerika danas uvozi manje od jedne petine prirodnog plina koji troši, a američka industrija uživa u upola jeftinijem plinu nego prije četiri-pet godina.

Ovisnost Europske unije o uvoznom plinu istodobno nezadrživo raste: 2011. dosegnula je 67 posto, a burzovna cijena plina triput je veća nego u SAD-u. I sve to i ne bi bilo toliko dramatično kad u Europi ne bi bilo šejla, no ona, prema procjenama američke Uprave za informiranje o energiji (EIA) za SAD-om zaostaje vrlo malo, a šejl komercijalno uopće ne eksploatira.

U lipnju 2013. EIA je procijenio da Sjedinjene Države raspolažu sa 16,1 bilijun prostornih metara potencijalnih nedokazanih rezervi plina u šejlu, a Europska unija sa 13,3 bilijuna m3. Na europskom tlu, pak, najviše šejla imaju Poljska (4,2 bm3) i Francuska (3,9 bm3). Što onda sprečava te zemlje da, unatoč visokoj cijeni i dramatičnoj ovisnosti o uvozu i najčešće o samo jednom isporučitelju, Gazpromu, ne iskoriste to plinsko bogatstvo koje se krije u njihovu podzemlju? Što to Europu i Ameriku čini toliko različitima kada je posrijedi eksploatacija plina iz šejla?

Po svemu sudeći, najveći poticaj eksplozivnom rastu proizvodnje plina iz šejla u Americi daje činjenica da je taj plin privatno vlasništvo onoga tko posjeduje zemljište pod kojim se plin nalazi. U Europi, baš kao i u Hrvatskoj, mineralno bogatstvo je vlasništvo države, što znači da od države treba dobiti i dozvolu za njegovu eksploataciju, a to ne ide ni lako ni brzo jer se s tim mora suglasiti jako velik broj ljudi različitih, često i suprotstavljenih interesa i stavova.

Na lakoću dobivanja prava za eksploataciju u Americi se nadovezuju velik broj poduzetnih kompanija, sva potrebna infrastruktura i primjereni poticaji za ulazak u poslovni rizik, odnosno motivirajuće sudjelovanje privatnih poduzetnika u podjeli dobiti od plina (nerijetko praćenog puno skupljom naftom i kondenzatom). Svega toga u Europi nema, ali nema ni u drugim zemljama bogatima šejlom: Australiji, Argentini, Kini, Ukrajini... A koliko je “apetit za rizik” važan za eksploataciju šejla, i zašto ta revolucija ne uspijeva bez revolucionara, najbolje se shvati ako se zna koliko je taj posao intenzivan i mukotrpan.

Od klasičnih, konvencionalnih podzemnih plinskih “rezervoara” šejl se razlikuje po tome što je vrlo slabo porozan. Kroz šejl plin prolazi vrlo teško ili nikako pa ga zato i treba razlamati tlačnim udarima koje kroz bušotinu u podzemlje prenosi tekućina, a dobivene raspukline u stijeni treba održati otvorenima ubrizgavanjem pijeska. No, i kad se sve to napravi najbolje i najstručnije, jasno je da u bušotinu plin dolazi iz vrlo malog prostora, možda samo metar ili dva oko cijevi. Što znači da se taj prostor vrlo brzo isprazni. Podaci o tome prilično su šokantni.

Richard Heinberg u svojoj najnovijoj knjizi “Zmijsko ulje: kako lažna obećanja frakturiranja o (plinskom) obilju ugrožavaju našu budućnost”, otkriva da na jednom od najvećih američkih nalazišta šejla, Barnettu, pad proizvodnje u prvoj godini iznosi 61 posto! Na pet najvećih američkih geoloških formacija šejla, 80 do 95 posto plina iscrpi se u samo 36 mjeseci.

Prema tome, da bi se barem održala stanovita postignuta razina proizvodnje plina, potrebno je neprekidno izrađivati nove bušotine. Za razliku od šejla, konvencionalni plinski izvori izdašni su i po 20 godina.

Prema zadnjim dostupnim podacima AIE-a, 2011. u Americi je bilo 514.637 aktivnih plinskih bušotina, a da bi se izvukle sve procijenjene rezerve, treba ih izbušiti još 410.722. To je avantura na koju se u Europi još nitko nije odvažio; ali, kad zagusti, i tu će se sigurno naći plinskih revolucionara koji neće žaliti ni truda ni novaca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:36