I Hrvatska može biti ekonomski tigar - samo mora tako odlučiti

Ti i tebi slični (misleći vjerojatno na domaće ekonomiste koji se zalažu za obuzdavanje rasta javne potrošnje i javnog duga) sprečavate izlazak Hrvatske iz krize. Samo povećavanje potrošnje može povećati BDP. Ništa vi ne znate.

Čitajte Pikettyja, Krugmana i Stiglitza, kao što ja činim, pa ćete nešto više razumjeti, rekao mi je nedavno jedan sindikalni vođa u slučajnom susretu. Bio je to samo dio rafala napola u šali izrečenih optužbi na moj račun i adresu mojih (neo)liberalnih kolega.

Iako je ova mala nuzgredna epizoda završila s prijateljskim pozivom na piće, ipak je ostavila iza sebe neka pitanja na koja bi bilo vrijedno potražiti odgovore.

Proizlazi li ogorčenost sindikalnog prominenta iz osobnih nelagoda, s kojima se svatko od nas susreće, ili ima dublje paradigmatsko značenje? Utapa li se hrvatsko društvo nezaustavljivo u nekom novom, kronično neučinkovitom kolektivizmu dok se većina svijeta okreće izgradnji novih postindustrijskih, liberalnih ekonomskih i društvenih odnosa?

Želi li uistinu većina hrvatskih građana ekonomski sustav u kojem bi ponovno pirovali politički voluntarizam, egalitarizam, nestašica banana, manjak radnih mjesta i opća mizerija?

Ekonomski liberalizam, posebno uz prefiks “neo”, postao je u hrvatskom društvu proskribirani termin, iako velika većina njegovih protivnika gotovo ništa ne zna o tome. Francuski sociolog Pierre Bourdieu, kojeg citira Nikolaus Piper u obrani svog liberalizma, 1998. godine napisao je da je “neoliberalizam program rastakanja kolektivnih struktura koje postaju preprekom tržišne logike”. Liberal je, dakle, svatko tko sumnja u kolektivne strukture.

U Hrvatskoj su, međutim, sve brojniji zagovornici kolektivnih struktura. Pobornici nekakvog novog kolektivizma i autohtonih hrvatskih ekonomskih modela koji bi se trebali temeljiti na snažnoj državnoj ekonomiji i moćnoj Narodnoj banci mogu se pronaći među političkim akterima, novinarima, sindikalnim čelnicima, nevladinim organizacijama, akademskim krugovima...

Mnogi će inspiraciju za borbu protiv liberalne demokracije pronalaziti u Thomasu Pikettyju i njegovu “Kapitalu”, sociološkom fenomenu koji kao Marx cijelom planinom brojki i tablica dokazuje kako se nejednakost povećava.

Piketty kao i Marx, međutim, iz beskonačne analize ne sugerira političke preporuke: Piketty tako nije protivnik kapitalizma niti je Marx bio baš pravi marksist, a niti je rastuća nejednakost problem s kojim se treba obračunavati svim mogućim sredstvima.

Liberalno-demokratski kapitalizam je, naime, u proteklih 150 godina doveo do nezapamćenog progresa i povećavanja ukupnog bogatstva pojedinaca i nacija. Danas se jednostavno neusporedivo bolje živi u mnogim dijelovima svijeta. Hrvatska je danas zasigurno bolje mjesto za život nego što je bila prije 30 ili 50 godina. Piketty je u pravu, razlike se povećavaju, ali je pritom nejasno što bismo mjerili.

Danas većina u liberalnom kapitalizmu uživa u većem blagostanju nego u kubanskom ili venezuelanskom egalitarnom socijalizmu. Pikettyjeva kvantitativna analiza neumoljivo će tvrditi da 0,7% svjetskog stanovništva raspolaže sa 45,2 posto bogatstva.

Najviše dolarskih milijardera živi u SAD-u (536), Kini (213), Njemačkoj (123), Indiji (90) i Rusiji (88). Moderni milijarderi u liberalnim demokracijama bogatstvo zahvaljuju u pravilu svom velikom talentu i poduzetništvu, posebno oni koji su svoje bogatstvo zaradili u postindustrijskom vremenu. Ovi milijarderi često se ne smatraju bogatim ljudima, skloni su svoje bogatstvo dijeliti sa svojim zaposlenicima (je li moguće odbiti posao u Googleu) i filantropski trošiti. Kineski i ruski milijarderi većinom su svoje enormno bogatstvo stvorili u kratkom roku, spretnim povezivanjem s političarima u vremenima tranzicije iz socijalizma prema kapitalizmu. Klasična marksistička teorija osiromašenja radničke klase, čiji se odjeci još mogu čuti u hrvatskom javnom diskursu, nije dakle sudjelovala u stvaranju novih bogatstava. Novi milijarderi zasigurno nisu nove vrijednosti stvarali na teret svojih zaposlenika.

Hrvatskoj je nužno prihvaćanje novog okvira liberalne demokratizacije koji bi omogućio oslobađanje domaćih talenata, njihova poduzetništva i stvaranja potpuno novog demokratskog ozračja koje će ovu prirodnim i ljudskim resursima bogatu zemlju pretvoriti u novog ekonomskog tigra.

Nužne su za to pretpostavke dovršavanje tranzicije i privatizacije te sređivanje stanja u državnom (kolektivnom) sektoru. Besciljni pregovori političkih aktera, u kojima je postignuto suglasje oko 95% pitanja i u kojima se traže nova kolektivna rješenja (velika koalicija), Hrvatsku udaljavaju od kruga uspješnih liberalno-demokratskih zemalja s rastućim ekonomijama i Kine.