INOSLAV BEŠKER Daleko je još do susreta Franje i patrijarha Kirilla

Historijski susret rimskog pape Frane i patrijarha moskovskoga Kirilla baš i nije tu odmah, iza ugla, iako je riječ o događaju koji bi apsolutno bio pozitivan - kad bi se ostvario.

Treba li uljudne riječi mitropolita volkolamskoga Hilariona (Alfeeva), predsjednika Odsjeka za vanjske crkvene odnose Ruske pravoslavne crkve u intervjuu Corriereu della Sera za nedavnog boravka u Rimu, da je “taj susret sve bliži ali mora biti dobro pripremljen”, shvatiti kao najavu već donesene odluke? Možda ipak ne. Naprosto zato što je mitropolit Hilarion ponovio formulu koju slušamo već godinama, osobito iz ustiju onih na njegovoj dužnosti, pa smo čuli kako je to svojedobno kazao i mitropolit Kirill (Gundjaev), prije nego je izabran za patrijarha.

Istina je da je Hilarion već najavio i moguće mjesto sastanka “na neutralnom terenu”, Madžarsku ili Austriju, ali to je doslovnim riječima rekao i u prosincu 2009, u intervjuu Interfaxu, što smo i tada komentirali. Kao što se vidi, šest godina je prošlo, a sastanka još nema.

Uostalom, još desetak godina ranije, uoči Svete godine 2000, bio je najavljivan susret sv. Ivana Pavla II i Aleksija II u Innsbrucku. Ako su se i sastali, to nije bilo na ovome svijetu. A neutralnih terena je bilo i prije i poslije: 1996 bila je prilika u Pannonhalmi, 2014 u Nišu, također 1996 je obojicu dabrobosanski mitropolit Nikolaj (Mrđa) zvao u Sarajevo…

Hilarion je, doduše, dodao ocjenu da “postoji dobra dinamika” među dvjema crkvama - Katoličkom i Ruskom pravoslavnom. Ali još je prije devet godina, poslije izbora Benedikta XVI, arhijerej Vsevolod Čaplin, tadašnji zamjenik načelnika a sada načelnik Odsjeka za međunarodne veze Patrijaršije moskovske i sveruske, rekao u intervjuu koji je objavila Nezavisimaja gazeta, da se “klima poboljšala zahvaljujući dobrim dijelom i osobnosti, izjavama te djelima novog pape” (papa Poljak nikada nije doživio takvu pohvalu). Ta je izjava protopopa Čaplina nedvojbeno odvagnuta u najužem krugu oko tadašnjeg patrijarha Aleksija II. Svejedno se s papom Ratzingerom nisu sreli ni Aleksij ni Kirill otkako je patrijarh (ali je Kirill triput bio u Benedikta XVI dok je još bio mitropolit). Uostalom, Hilarionovu najavu valja čitati i s druge strane: ako se kaže da susret neće biti skoro, te da će, kad i bude, biti na neutralnom terenu, to znači da ni Frane ne smije u Moskvu, kao što nisu smjeli ni Benedikt XVI, ni sv. Ivan Pavao II. Jer to ne želi poglavar Ruske pravoslavne crkve patrijarh Kirill, kao što nisu htjeli ni pokojni patrijarh Aleksij, a prije njega Pimen. Kao što vidimo - ništa nova. Mijenjaju se rimski pape, moskovski patrijarsi, predsjednici, čak i moskovske države, a problem ostaje isti.

Papa nije ni samo ni prvenstveno državni poglavar, pa ne ide u politički posjet onamo kamo ne može kao vjerski vođa, a vjerski predvodnik katolika ne želi onamo gdje ga ne poziva i poglavar pretežne kršćanske zajednice, odnosno gdje ga ne želi vodstvo pretežne religije u državi.

Ruska pravoslavna crkva, objasnio je sâm Kirill prije šest godina u intervjuu milanskoj Panorami, nije na svojoj najvišoj razini nikada isključila mogućnost susreta svog poglavara s rimskim papom, ako bi taj susret bio “dobro pripremljen”. A to znači: ne samo formalan, nego s obavezujućim zaključcima.

Kao patrijarh Kirill doduše tvrdi (u inom intervjuu 2009) da su sporovi njihovih dviju crkava “minimum minimorum”, dakle zanemariva sitnica, da te dvije crkve nisu konkurentne ali postoji njihova “konkurencija sa sektama” koje “suzbijamo direktno i radikalno”, rekao je Kirill.

Po njemu, katolici i pravoslavni moraju zajedno djelovati protiv sekularnih društvenih vrijednosti, proisteklih iz prosvjetiteljstva, ondje gdje se te vrijednosti sukobljavaju s kršćanskim društvenim vrednotama. U tom pogledu kuca na otvorena vrata, jer je to stalna pozicija Svete Stolice kako pod sv. Ivanom Pavlom II, tako i pod Benediktom XVI, te Franom. I patrijarh Kirill smatra da se o ljudskom dostojanstvu kao apsolutnoj vrijednosti smije govoriti samo ako se prihvaća apsolut Boga iz kojega to dostojanstvo proizlazi, pošto je čovjeka sazdao na svoju sliku i priliku. Nije ipak dovoljno što obje crkve, kaže i Kirill, imaju isti odnos prema kršćanskim korijenima Evrope, što jednako misle o mnogim moralnim i političkim pitanjima, kad nisu sredile imovinske odnose. A zaključaka nema, dao je razumjeti Kirill, dok se u Ukrajini ne nađe kompromis između Ruske pravoslavne crkve i Ukrajinske grkokatoličke crkve, ponajprije oko vlasništva nad objektima koji su vraćeni u posjed grkokatolika, pa i ondje gdje ih više objektivno nema. I dok se Katolička crkva “ne odrekne prozelitizma” na područjima koja pravoslavlje smatra historijski svojima. A Moskva i Vatikan ne tumače ni pojam “prozelitizam” na isti način. Dok su u Rusiji katolici Poljaci ili Nijemci, sve je u redu, ali čim i jedan Rus pređe na katolištvo, to je za Moskvu prozelitizam.

Katolička i Ruska pravoslavna, kao sestrinske crkve, morale bi poštovati zajedničku kanonsku tradiciju: da na jednom mjestu nadležnost ima jedan biskup - rekao je patrijarh Kirill. Vrijedi podsjetiti da je ta tradicija trajala stoljećima, pa i poslije pravoslavno-katoličkog razdora 1054. Prekršio ju je sustavno tek Sava, prvi arhiepiskop autokefalne Srpske pravoslavne crkve, preuzevši za se naslov arhiepiskopa (nadbiskupa) Dalmatije i Dioklitije, iako su i tada i kasnije obje te nadbiskupske katedre (u Splitu i Baru) bile u papinskoj, dakle katoličkoj nadležnosti. Srpska pravoslavna crkva je u hrvatskim zemljama, ne mareći za kanonsku nadležnost Katoličke crkve, uspostavila paralelnu mrežu, pa je tako i Zagreb postao dvostruka metropola: katolička od 1853, pravoslavna od 1931. Sveta Stolica je pak katoličku nadbiskupsku katedru u Moskvi imenovala po Majci Božjoj, izbjegavši pridjev “moskovska”.

Među vodećim pravoslavnim poglavarima, samo se patrijarsi ruski odnosno srpski nisu htjeli susresti s poglavarom Katoličke crkve.

Nije posrijedi osobna antipatija, nego raison d'État i, da tako kažemo, raison d'Église, koji tu izgleda jači nego je rezon centralističke ruske državne vlasti. Još 2009 je tadašnji ruski predsjednik Medvedev izrazio želju da Papa pohodi Rusiju. Ništa nova, jer je to izrazio i njegov prethodnik i nasljednik Putin, a prije njega i prvi i posljednji sovjetski predsjednik Gorbačëv.

Papa Frane pruža ruku kako najbolje zna i umije. Na nedavnome međureligijskom skupu u Lateranu otvoreno je rekao: “Nisu luterani opljačkali Carigrad, nego mi.” I još: “Zaista smo se ružno svađali, katolici su dvaput napali Rusiju a Rusi su bili dovoljno spretni i pustili ih unutra, pa je zima obavila ostatak posla.” Bilo bi duhovito da nije užasno.

Nisam siguran da je odgađanje odluke o kanonizaciji bl. Stepinca dio tih nastojanja, iako bi cinična računica rekla da netko na nebesima može čekati dulje nego svađa na Zemlji. Ali to se odnosi i na materijalna pitanja s grkokatolicima, a i na pitanje prvenstva: patrijarsi moskovski i sveruski zapravo žele biti ravnopravni s papama i neosporni poglavari i u Bjelorusiji i Ukrajini. A Benedikt XVI je iz papinskog naslova izbacio titulu “patrijarha Zapada” a zadržao titulu “poglavara Univerzalne crkve”, poručivši tako i moskovskome i inim patrijarsima da mu ni po čemu nisu ravni.

Ima dakle još toga za “dobro pripremanje”, da se poslužimo Kirillovom formulacijom koja se baštini barem tri desetljeća.