KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER Pravo na informaciju ili pravo na život?

Pravo na informaciju - koje ćemo uvijek zastupati i buniti se ako ga netko pokuša ograničiti u svrhu partikularnog interesa - nije apsolutno dobro
 Bojan Mrđenović / CROPIX

Reinhold Messner najpoznatiji je talijanski alpinist. Samo su on, a za njim i Stipe Božić, osvojili sve vrhove više od 8000 metara. Upravo se Messner godinama bavi jetijem, “snježnim čovjekom” o kojemu su raspredali mitovi. Tek kad su neki čuperci dlaka, te jedna smrznuta stopa nađeni, pa podvrgnuti analizama dezoksiribonukleinske kiseline (DNK), pojavila se teorija da jeti nije izmišljotina, ali da nije ni golemi čovjekoliki majmun ili preživjeli neandertalac spašen od dominacije okrutnoga sapiensa, nego da je posrijedi oveći stvor, s genetskim karakteristikama kako bijelog medvjeda tako i mrkoga, možda potomak njihova zajedničkog pretka.

Messner je okupio ekspediciju koja je jednom za svagda trebala riješiti tu zagonetku. Cilj joj je bio naći jedan primjerak bića, snimiti ga i uzeti mu malo genetskog materijala za temeljitije proučavanje, ostavivši ga, kako je i red, živoga i na slobodi nakon toga znanošću (i radoznalošću) inspiriranog napada na njegovu privatnost.

Ekspedicija je stigla do Pakistana a da nitko nepozvan za nju nije znao. A onda se okrenula i vratila zahvaljujući nekim austrijskim novinarima i njihovu shvaćanju slobode informiranja i prava na informaciju. Objavili su podatke u svrsi i cilju Messnerove ekspedicije. Možda su time podigli nakladu svojih izdanja, možda i nisu - ali sa stanovišta sigurnosti to je bilo podjednako lukavo kao da su telegrafirali talibanima koga im se isplati oteti i tom otmicom ucjenjivati. Lako je zaključiti da je - pođemo li sa stanovišta društvene koristi odnosno javnog interesa - bilo kudikamo zanimljivije publici servirati podatke o eventualnim rezultatima Messnerove ekspedicije nego o njezinu polasku i cilju. Rezultati su mogli možda riješiti jednu znanstvenu zagonetku, zoološku i ekološku, a objavljena informacija je samo najavljivala mogućnost rezultata i postigla da rezultata neće biti. Ali to je tek sekundarno.

Pravo na informaciju - koje ćemo uvijek zastupati i buniti se ako ga netko pokuša ograničiti u svrhu partikularnog interesa - nije samo sebi svrha, nije apsolutno dobro. Nijedno pravo ne lebdi apstraktno u prostoru; nema ni slobode ni prava bez odgovornosti. U slučaju informiranja o Messnerovoj ekspediciji na djelu je bila - čvrsto sam uvjeren - nečija neodgovornost, bezobzirna ili glupa (a glupost nije olakotna nego otegotna okolnost). Pravo na informaciju je zajamčeno da bi pojedinci i grupe bili obaviješteni, istinito i ažurno, o događajima i trendovima koji su im važni za orijentiranje i, eventualno, odlučivanje u njihovoj društvenoj zajednici; ono je izravno u funkciji temeljnih ljudskih prava, ponajprije na život, slobodu, rad, ravnopravnost, pa tim redom dalje.

Ubi maior, minor cessat: pravo na informiranje nestaje ondje gdje informacija može ugroziti pravo na život ili slobodu - a upravo to su učinili austrijski novinari, u svojoj utrci da prvi objave nešto, ne misleći na eventualne posljedice. Novinar i o njima mora razmišljati, nije njegova (naša, moja) funkcija kula bjelokosna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:24