RIMOVANJE

INOSLAV BEŠKER Za napad u Kölnu treba kazniti krivce, ali to ne znači i suvjernike

Prava se međusobno ne isključuju nego jačaju. Ali, najpreče je pravo na život jer pokojnik nema slobode
 REUTERS

Kölnski lov na muslimane prekjučer logičan je (nipošto pravedan) nastavak masovnog maltretiranja, pljačkanja, napastovanja i (u dva slučaja) silovanja žena u Kölnu u novogodišnjoj noći. Najnovije žrtve su, kako javljaju lokalni izvori, mahom Pakistanci. Ne treba biti vješt antropolog pa razlikovati Pakistance od “Arapa, Sjevernoafrikanaca”, okrivljenih za nedopustive izgrede u Kölnu (te, naknadno javljano, i drugdje po Njemačkoj).

I “zakon krda”, koji je funkcionirao pred Glavnom željezničkom stanicom u Kölnu (baš kao i na kairskom Tahriru, na što smo također reagirali indigniranim komentarima), i “zakon linča” kojim se odgovara, negacija su pravne države i vladavine prava, dakle drugoga glavnog stupa Evropske unije i, s oproštenjem, pruske tradicije u Njemačkoj.

Treba razumjeti indignirane reakcije žena koje smatraju da je posrijedi nijekanje njihova prava na poštovanje osobe, nepovredivosti tijela i, napokon, osobne imovine (najveći broj prijava za novogodišnje maltretiranje odnosi se na pljačku mobitela, pa na verbalno i fizičko maltretiranje na spolnoj ili, što bi rekli gramatičari, rodnoj osnovi).

Korisno je, kad navale emocije (a strah je možda najsnažnija emocija jer je refleks ključnog nagona, za samoodržanjem), posegnuti za racionalnom analizom, pa makar se izložili mržnji i paranoji - jer razbor nas distingvira, emocije poput straha imaju i dagnje i puževi, valjda se donekle razlikujemo.

Ovih dana, pod utjecajem događaja u Kölnu, talijanska vlada je odgodila svoj prijedlog svođenja ilegalnog useljavanja u Italiju s kaznenog djela nazad na prekršaj. Pokazalo se da je kaznu za to kazneno djelo nemoguće naplatiti, ali da suočeni s kaznom ilegalni useljenici šute i ne prokazuju švercere. Ukratko, taj je zakon, na kojemu su insistirali milanski rasisti, dao pljusku… Depenalizaciju su zahtijevali i tužioci i policija, ali se uzbunilo desničarsko javno mnijenje. I Vlada je uzmaknula. Ministar unutrašnjih poslova Alfano, svojedobno predlagač i pobornik tog zakona, sada priznaje njegovu štetnost, ali objašnjava zašto se odustaje od depenalizacije: jedno je sigurnost (koju pokazuje i statistika, npr. kada bilježi bitno smanjenje krvnih delikata, nasilja uopće, odnosno zlodjela protiv dostojanstva osobe) a drugo je percepcija sigurnosti.

Strah ne izaziva statistika, nego percepcija opasnosti. Prastara je metoda manipulacija strahom, odnosno induciranje straha - neovisno od njegove realnosti (sjeća li se tko kad su Raškovićevi uhode hodali po dalmatinskim srpskim selima “javljajući” da ustaše nadiru iza brda i sve kolju, pa je na kraju poklana Škabrnja?). Danas više nitko ne vjeruje da sv. Ilija munjama ganja Irudicu, a još manje u Zeusa, ali je strah od munja korišten za pobožno grupiranje novčanog i radnog kapitala kojim su građeni Zeusovi odnosno Jupitrovi hramovi, o čije se kultove onda oslanjala i državna vlast.

Razborito je reći da se useljenici moraju prilagoditi kulturi sredine u koju dolaze (nitko pristojan neće hodati u cipelama po džamiji), pa je zgodno čuti - radi mira u kući - da treba protjerati one koji se u tu kulturu ne uklapaju. To je relativno izvedivo kad su posrijedi stranci. Što ako su domaći, državljani, je li ikome palo na pamet protjerati svoga ratnog zločinca? Evropska tradicija u tu je svrhu izmislila sudski proces i, po potrebi, kaznu izoliranjem od društva (koja bi, barem od Beccarije, trebala funkcionirati kao preodgoj krivca i zastrašivanje mogućeg prijestupnika, a ne kao odmazda, kamoli kolektivna); američka praksa je dodala zgodnu inovaciju: tko treći put počini kazneno djelo pokazuje da je nepopravljiv, pa u zatvor ide doživotno.

Svaki naš zapadni sustav temelji se na individualnosti krivnje i individualnosti kazne. Čim se od njega odustane, makar u percepciji, odustaje se od Evrope, od civilizacije Zapada. Ne zaboravimo kakve je to posljedice imalo u jednoj Njemačkoj, domovini Goethea i Kanta.

Ključno pitanje, koje smo naslijedili od antičke Grčke i antičkog Rima, i koje je osnažila judeokršćanska koncepcija slobode savjesti, jest pitanje ljudskih prava.

Prava se međusobno ne isključuju nego se međusobno jačaju, ali čak i među temeljnim ljudskim pravima - na život, slobodu, rad i krov nad glavom - postoje preča. Najpreče je pravo na život. Ako je ono prekršeno, uzalud pravo na slobodu - pokojnik nema slobode.

U Kölnu je narušeno pravo na slobodu, na nedopustiv način. Žena, kao i bilo koji građanin, ima pravo hodati gdje hoće, sama ili u društvu, kako hoće, biti odjevena kako hoće. Sloboda znači i pravo ne biti komentiran, ne biti napadan radi stila slobode koji se bira. Ako je to trebalo napomenuti domaćim divljacima kada su kamenovali prvi Gay Pride u Splitu, onda to također treba, dakako i sudskom akcijom, staviti do znanja divljacima u Kölnu, ili bilo gdje u Uniji, po mogućnosti u svijetu. Ali krivcima, ne sunarodnjacima, ne suvjernicima.

To ipak ne može dokinuti obavezu jamčenja prava na život - a ono je motiv imigracije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:25