Instrukcije

Instrukcija je doslovce ustrojba, ali se u hrvatskome ne koristi u pogledu ustroja države, vojske ili čega sličnoga (poput ustrojstva, postrojbe itd.), nego ustroja znanja, pa se definira kao uputa (za uporabu neke sprave ili stroja, za obavljanje neke radnje itd.). Može biti i obvezatna, na primjer kao objašnjenje podčinjenome kako riješiti neki slučaj, neki predmet, odnosno kako rješavati određenu situaciju. U informatici instrukcija je riječ ili neki alfanumerički niz koji nalaže računalu ili periferijskoj spravi obavljanje određene operacije.

U školskom obrazovanju instrukcije se javljaju kao mogućnost ili potreba u nekim tipičnim slučajevima.

Prvi je tipičan slučaj učenika ili studenta koji nije redovito učio, nakupivši rupe u znanju (ili jednu jedinu cjelovitu rupu), što treba u kratkom roku popuniti, kako dotični ne bi izgubio školsku godinu ili pao na ispitu.

Drugi je tipičan slučaj učenika koji je manje nadaren (ili manje zainteresiran) za neki predmet, poput matematike ili statistike, odnosno kemije ili fizike, odnosno grčkoga ili latinskoga, katkad i hrvatskoga…

Ali ako instrukcije postaju gotovo obligatorne, ako im mora pribjegavati statistički znatan postotak učenika (više od 20 posto, da i ne spominjemo postotke od 40, ili čak 50 posto) - onda to više nije sredstvo rješavanja problema nekog učenika ili nekih učenika, nego problem obrazovnog sustava, koji nije kadar, ili nije voljan, postaviti kurikulum tako da ga prosječni učenici svladaju u prosječnome radnom vremenu (maksimalno 48 sati tjedno, razdijeljenih između školskih sati i domaćeg rada).

Idealno bi školski dan učenika trebao biti podijeljen na maksimalno šest školskih sati nastave i utvrđivanja gradiva (što čini 270 minuta, tj. 4,5 sata), te 2,5-3 sata ponavljanja gradiva kroz učenje ili rješavanje zadataka, provođenje školskih istraživanja itd., u što nisu uračunati rekreacija i prehrana. Idealno bi bilo kada bi se to sve obavljalo u školskoj zgradi, uza školska učila, uz pomoć za to kvalificiranih i plaćenih nastavnika.

Na žalost, država je taj drugi dio - ponavljanje gradiva - delegirala đacima, a zapravo roditeljima, koji imaju dvije solucije: ili će sami s djecom prorađivati i kontrolirati gradivo (pa će i tu profitirati djeca s obrazovanijim roditeljima), ili će za to unajmiti stručnjake (pa će i tu profitirati djeca s imućnijim roditeljima).

Instrukcije, u tom sklopu, postaju ekonomska djelatnost, većim dijelom u domeni “sive ekonomije” (bez plaćanja poreza, pa postojeći kurikularni sustav i tu prokazuje glupost i bahatost države). Svojom učestalošću i gustoćom otvaraju pogodniji prostor za korupciju, npr. kroz direktno kupovanje ocjena (ako instrukcije daje predmetni nastavnik) ili indirektno (kada dva predmetna nastavnika uzajamno daju instrukcije učenicima onoga drugoga).