ISTINITA PRIČA: 'Naš brak se raspao zbog njegove posesivne majke! Bila mu je važnija od naše obitelji!'

Sjećam se da sam te večeri, uoči svog osamnaestog rođendana dobila nešto veći džeparac od uobičajenog i s nekoliko prijateljica otišla proslaviti ulazak u svijet odraslih. Te večeri u najpoznatijoj diskoteci u gradu pojavio se visok, nepoznat mladić i pridružio mi se na plesnom podiju. Njegov osmijeh razoružao me na prvu. Privijala sam se uz njega i osjećala kao među oblacima. Kad je te večeri pao i prvi poljubac, bila sam sigurna da je on moj rođendanski poklon. Znak da mi punoljetnost nosi lijepe trenutke.

Imao je dvadeset godina, a u naš je grad došao živjeti k baki jer mu je, priznao je, dosadila mučna obiteljska situacija. Ovdje je želio naći posao, a onako usput rekao je i da imam najljepše oči koje je ikad vidio. Kući sam otišla trbuha prepunog leptirića, unaprijed se radujući njegovu pozivu.

Tako smo se Boris i ja upoznali. Bile su to najljepše godine moga života. Tri mjeseca kasnije svojim sam ga roditeljima predstavila kao zaručnika, a kad bih došla k njemu, baka Ruža uvijek bi me čekala s toplim kolačima na stolu i sitnim susjedskim tračevima. Zavoljele smo se pa sam često, i kad bi Boris bio na poslu, pozvonila na njezina vrata i pijuckala kave s njom. Njezina kuća brzo mi je postala drugi dom.

Kad sam roditeljima rekla da se udajem, nisu znali kako bi reagirali - čestitali mi ili me pokušali spriječiti. Nakon tri godine veze to se i očekivalo. Moji su voljeli Borisa i zapravo su bili sretni što će im postati zet. S druge strane, tek sam završila treću godinu pravnog fakulteta i strahovali su da ću zbog braka ostaviti studij. Uvjeravala sam ih da je Boris razuman i da će me podržati.

- Dovoljno je da on radi, od njegove plaće možemo živjeti. A ja ću se primiti knjige jače nego dosad - govorila sam svojima.

- Brak podrazumijeva velike obaveze. Zašto ne pričekate dok ne diplomiraš? - upitao je tata.

- Jer se toliko volimo da više ne možemo čekati - odgovorila sam.

Tata na to ništa nije rekao. Znala sam da je preda mnom sasvim drukčiji život, da će mi biti teško učiti kao dosad, ali uzdala sam se u pomoć svojih roditelja i divne bake Ruže. Ona će preuzeti kućanske poslove, a ja ću samo učiti, hrabrila sam se.

S blagoslovom mojih roditelja Boris i ja kupili smo karte za vlak i uputili se u posjet njegovima. Često mi je pričao o svom odrastanju, znala sam sve što se kod njih događalo: svađe, spletkarenja i laži roditelja koji odavno nisu živjeli zajedno, ali nisu se ni službeno razveli. Zbog opake naravi njegova oca dugo su godina trpjeli i Boris i njegova majka, uvjerio me. Nakon tolikih priča o maltretiranju i suzama, bila sam sigurna da je Borisova majka nesretna, ali razumna žena. Dočekala me sasvim drukčija osoba.

Stigli smo u kasne večernje sate, umorni od puta. Namjeravali smo se pozdraviti i leći, a razgovore ostaviti za sutra. No u kući nas je iznenadilo mnoštvo njezinih prijateljica koje se nisu okupile da bi nas dočekale. Dnevna soba bila je pretrpana hranom, čašama i praznim bocama, a pripite su se žene opušteno izvalile i smijale. Moja buduća svekrva sjedila je u fotelji i vodila glavnu riječ.

Boris je na trenutak zbunjeno zastao na vratima. Spustio je torbe na pod i ušetao unutra krčeći si prolaz među porazbacanim stvarima. Shvatila sam da mu ova situacija nije nepoznata. Isključio je radio i prišao majci. Nakon kratkog zagrljaja, pozvao me k sebi i nas dvije smo se upoznale.

- Ja sam Sanja, drago mi je - rekla sam.

- Znači, ti si ta djevojka o kojoj moj sin toliko priča. Pridruži se mom ženskom društvu, muškarci su ovdje nepoželjni - rekla je moja buduća svekrva Mirjana.

Trebalo je zvučati kao šala, no vidjela sam da se Boris srami tih riječi. Nešto u njezinu držanju govorilo je da toj ženi nije drago što postojim. Nekoliko me trenutaka znatiželjno promatrala, a potom okrenula glavu i pripalila cigaretu.

- Sjednite, djeco, i popijte nešto - ponudila nas je.

- Umorni smo, rado bismo legli - Boris je krenuo prema hodniku gdje je ostavio naše stvari.

- Kako želite. Posteljina je u ormaru - rekla je i pojačala glazbu.

Svima sam poželjela laku noć i krenula za Borisom. Kad smo se našli u hladnoj sobi i u još hladnijem krevetu, pogledala sam svog budućeg muža. Šutio je.

- Drago mi je što ću imati otkačenu svekrvu. Bolje nego da je dosadna i tračerica, poput većine - pokušala sam se našaliti.

- Sjajna je. Dobro da je uopće preživjela sve što joj je otac radio. Hvala Bogu da ga je ostavila, da se barem sada može smijati, proživjeti starost bez strahova - odgovorio je i zijevnuo.

Nisam bila sigurna da je moja buduća svekrva baš tako sjajna, ali nadala sam se da sam stekla pogrešan dojam. Kad popričamo i bolje se upoznamo, i ja ću sigurno promijeniti mišljenje, pomislila sam.

Sutradan smo rano ustali. Svekrvu smo zatekli u dnevnom boravku. Sjedila je u onoj istoj fotelji, s cigaretom u jednoj ruci, a šalicom kave u drugoj. Još je bila u spavaćici, razbarušene kose i otečena lica. Dnevni boravak izgledao je gore nego sinoć.

- Pogledajte čega ima u hladnjaku i spremite si doručak. Ja ne stignem jesti, žurim na posao - rekla je i ugasila dopola popušenu cigaretu.

- Ja ću spremiti ručak, a pokupit ću i rublje s balkona. Sigurno je suho - doviknuo joj je Boris i nestao u kupaonici.

- Nema veze. Ionako već danima stoji - šokirala me.

Razgovarali su kao da mene nema. Vjerojatno ni ja ne bih stigla pokupiti rublje da mi se život svodi na posao i bančenje, pomislila sam i požalila. Zapekla me savjest, sama sam sebi nalikovala na zlobnu snahu, no opet, da sam na njezinu mjestu, potrudila bih se ostaviti bolji dojam barem pri prvom susretu.

Nisam znala što misliti o toj ženi. S jedne strane, pao mi je kamen sa srca jer ona sigurno nije žena koja će mi tražiti dlaku u jajetu. Znam brojne svekrve koje svojim prigovaranjem oko prašine ili zagorenog ručka snahama zagorčavaju život. S druge, razmišljala sam u kakvu to obitelj ulazim.

Pola sata kasnije svekrva je izišla iz kupaonice počešljana i našminkana. Za sobom je ostavila miris parfema, a kad je zalupila vratima, uzdahnula sam i bacila se na posao. Pepeljare pune opušaka, ostaci hrane, smeće, trebala su mi dva sata da sredim dnevni boravak. Kuhinja je bila u još gorem stanju. Sudoper je bio prepun suđa, a u pećnici sam našla naslagane tavice.

Možda smo je posjetili u pogrešnom trenutku. Svakome se dogodi da nije raspoložen za pospremanje, pomislila sam.

Uhvatila sam se krpe i počistila kuću. Prije nego što se svekrva vratila s posla, njezin je dom blistao, a iz kuhinje je dopirao miris ručka. Umorna od tolikog posla, sjela sam pored Borisa.

- Sada se ne bojim hoće li me svekrva zavoljeti. Kad vidi kako sve blista, dizat će me u zvijezde - našalila sam se.

- Dobro je da smo joj pomogli. Godinama se ovako muči, nikad ne zna čega će se prije prihvatiti. I posao joj je naporan, nakupila je godina, a od nje traže da radi sve više. Kad dođe kući, umorna je, a nema joj tko pomoći - rekao je.

Mislila sam da se Boris šali, no, na moje čuđene, bio je mrtav ozbiljan. I njegov me odgovor šokirao. Svekrva je radila u kiosku, a ne na tvorničkoj traci. Nije se imala gdje umoriti niti se od nje očekivalo da radi dvije smjene. Slegnula sam ramenima i šutjela. Nadala sam se da će Boris shvatiti u kakvoj zabludi živi. Ta je večer protekla u prilično neobičnoj atmosferi. Kad je ušla u kuću, svekrva je na fotelju bacila torbicu i srušila se na kauč.

- Molim te, skuhaj mi kavu - rekla mi je.

Nije komentirala izgled svoga doma sve dok joj Boris na to nije skrenuo pažnju. No sve je zasluge pripisao sebi. Ponovo su razgovarali kao da me nema. Svekrva se žalila na glavobolju i iscrpljenost, a ja sam se zaprepastila jer se Boris rastrčao oko majke. Pretjerivao je s brigom, ali nisam mu to smjela reći. Kad je kava bila gotova, sjela sam pored nje i pokušala zapodjenuti razgovor. Inzistirala je na tome da joj govorim ti, Borisova oca nazivala kretenom i savjetovala mi da ni jednom muškarcu ne dopustim da me podcjenjuje i ponižava.

- Svi su oni isti - rekla je i pogledala Borisa koji je u kuhinji spremao večeru.

Na neki način bilo mi je žao te žene, ali više sam žalila svog budućeg muža. Shvatila sam da je najljepše godine potrošila na svađe s bezvrijednim mužem, da je patila i mučila se, ali i dalje nisam razumjela zašto i Borisa gura u isti koš svih bezvrijednih muškaraca. Meni je bio divan i nije zaslužio da se tako odnosi prema njemu samo zato što je sin muškarca koji joj je zagorčao život.

Večera je protekla u tišini, a ja sam jedva čekala da se maknemo i sutradan posjetimo njegova oca.

Svekar Darko bio je jednostavan, miran čovjek. Toplo me zagrlio i ponudio nas pićem dobrodošlice i kolačima. Njegov je stan bio malen, ali uredan i čist. Prema nama je bio ljubazan, podsjetio me na mog oca. Odmah sam ga zavoljela, no u držanju svog zaručnika osjetila sam suzdržanost. Gotovo da i nisu razgovarali, Boris je samo kratko odgovarao na očeva pitanja. Šutjela sam, nisam se htjela petljati u odnos oca i sina. Uostalom, svaka obitelj ima svoje tajne, a ja nemam pravo ulaziti u njih.

Godilo mi je tih nekoliko sati druženja sa svekrom, bio je ugodan i topao, tako različit od svekrve. Kad smo te nedjelje kretali natrag kući, bila sam sretna jer sam makar s budućim svekrom imala lijep odnos. Nisam obraćala pažnju na Borisovu zamišljenost i šutnju. A trebala sam.

Jedva sam dočekala dan svog vjenčanja. Za razliku od tog vikenda kad sam je upoznala, svekrva je sada pomagala mojim roditeljima oko svadbe, ali istodobno se nije prestajala žaliti na umor. Svekar je također došao i pomagao ali, za razliku od nje, nije se ni na što žalio.

Uživala sam u svakom trenutku zajedničkog života sa svojim mužem: u vjenčanju, medenom mjesecu, buđenju pored njega. Živjeli smo u zasebnom stanu u kući mojih roditelja. Boris me obasipao pažnjom i svoje se svekrve u tim trenucima nisam ni sjetila. Nakon vjenčanja vratila se doma i bila sam sigurna da se nećemo često viđati. Posjetit će nas jednom ili dvaput godišnje, a toliko mogu izdržati makar mi skakala po glavi, mislila sam.

Tih mjeseci bila sam najsretnija žena na svijetu. Dok je Boris radio, ja sam učila i polagala ispite. Kad je moj muž došao s posla, uvijek bi ga čekao gotovo ručak, a potom bismo šetali ili se družili s prijateljima. Često bismo posjetili i njegovu baku Ružu, zagrljeni sjedili ispred televizora. Mislila sam da je brak najljepše što mi se moglo dogoditi. Jednog jutra vidjela sam da je Boris spremio svoju putnu torbu.

- Kamo ćeš? - upitala sam.

- Zvala me mama. Puknula joj je cijev u dvorištu i od jučer nema vode. Zvala je majstore, ali sledila se kad su joj rekli koliko će je to koštati - odgovorio je.

- Zar joj ne može netko drugi pomoći?

- Ne misliš valjda da će se netko od susjeda uhvatiti lopate i kopati po dvorištu? Mama mi je, tko će joj pomoći ako ne ja? - namrštio se.

- Želiš da pođem s tobom? - ponudila sam se.

- Nema potrebe - rekao je i zatvorio vrata za sobom.

Osjećala sam se odbačenom, a njegovo me ponašanje zabrinulo. Bilo je jasno da moj muž smatra kako bih im samo smetala. Nije mi se sviđalo kako se svekrva odnosi prema svom sinu, ali nisam si dopustila da me to izbaci iz takta. Boris je tamo ostao tri dana, a kad se vratio, bio je vidno iscrpljen. Ispostavilo se da je ipak platila majstore i prije nego što je Boris došao. No, kad je već bio tamo, oličio je cijelu kuću, obojio stolariju, pokosio travnjak. I njegov je šef bio ljut jer mu je Boris rekao da ga neće biti samo jedan dan, a ostao je tri. Zato je sljedeći tjedan radio i prekovremeno. Bilo mi ga je žao, ali nisam mu mogla pomoći.

Osim njegovih iznenadnih i sve češćih odlazaka majci, u našem je braku sve drugo bilo u redu. Smetalo mi je što ga svekrva poziva samo kad joj nešto treba popraviti. Kad bi on nazvao i pozvao je da nas posjeti, ona bi uvijek izmislila neke razloge zašto ne može doći. Brzo sam shvatila kakva je majka zapravo moja svekrva, no Boris je bio slijep pored zdravih očiju. I ja sam počela izmišljati opravdanja zašto je ne mogu posjetiti. Pravdala sam se učenjem, nekoliko puta odglumila prehladu, no ponekad posjete nisam mogla izbjeći i postali su mi noćna mora.

Iz nekog čudnog razloga Boris se, kad je svekrva bila u blizini, prema meni ponašao hladno i distancirano, kao da mu nisam žena. Inače je bio pun ljubavi i topline, ali pored nje bi sva njegova nježnost nestala.

Svim snagama trudila sam se zanemariti svoja unutarnja upozorenja. Uvjeravala sam se kako je lijepo što Boris toliko brine o njoj. Željela sam da moja svekrva vidi koliko se volimo, koliko me njezin sin poštuje. Htjela sam da taj osjećaj straha pred njom zauvijek nestane. No, umjesto toga bivao je sve jači.

S vremenom sam se navikla na njihov čudan odnos. Shvatila sam da je Boris bio i ostao željan njezine ljubavi, pa se i danas trudio zadobiti je. Ali nisam mogla razumjeti zašto je u tako hladnim odnosima s ocem jer je svekar bio zaista ugodan muškarac. Sva su ta tmurna razmišljanja pala u drugi plan kad sam doznala da čekam dijete.

Prvih nekoliko mjeseci moje trudnoće svekar i svekrva naizmjence su nam dolazili svaki vikend. Nekad bi nas posjetili i zajedno. Svekar je sjao od zadovoljstva, a i svekrva se smješkala. Tijekom tog razdoblja čak bi i skuhala ručak, uz obavezno naglašavanje kako je ona, dok je nosila Borisa, sve radila sama.

Ti su dani bili najsretniji u životu moga muža. Trčao bi s posla da bude uz mene i uživa u miru koji su napokon sklopili njegovi roditelji. Činilo se da je svima bilo važno rođenje unučeta. Ni ja se nisam mogla načuditi tolikoj promjeni. I moji i njegovi roditelji trčali su oko mene, ispunjavali mi sve želje.

No, kad sam rodila Kristinu i došla kući iz rodilišta, idila je nestala. Svekrva nas je prestala posjećivati i čudila me ta ravnodušnost prema prvoj unuci, no od tako hladne žene zapravo se to moglo i očekivati. Boris i ja svaki smo trenutak posvećivali našoj kćeri. Istina, iako vrlo blizu diplome, tada sam zapostavila fakultet. Briga o Kristini bila mi je najvažnija.

Pravu sliku o svekrvi dobila sam tek kada sam i sama postala mama. Užasavala me njezina bezobzirnost prema sinu, a istodobno mi je bilo žao gledati svog muža koliko se trudi približiti joj se. Bez obzira na sve, njezina je riječ mom suprugu bila sveto pismo.

Nekoliko mjeseci nakon rođenja Kristine, Boris je dobio otkaz. Toga dana došao je kući nervozan i smrknut. Bio je dovoljan samo pogled na njegovo lice i sve mi je bilo jasno. Nisam znala što bih mu rekla, jer ostali smo bez prihoda. Mirovine mojih roditelja bile su jedva dostatne za njih, no ipak su nam pomagali. I svekar je uskakao, jedino se svekrva držala po strani. Osim hrane i režija, nije imala drugih troškova, a znali smo da joj i muškarac s kojim se viđa kupuje što god poželi.

Boris je nije ni upitao za pomoć, a ona nas u tom ružnom razdoblju nijednom nije posjetila.

- Zašto je ne zamoliš da nam posudi nešto novca? - upitala sam ga jednom.

- Jer znam da ni ona nema. Da ima, sama bi ponudila - odgovorio je.

- Ali njezina plaća nije mala. I taj čovjek joj pomaže, sve joj plaća. Sigurno ima ušteđevinu.

- Ne pada mi na pamet uzeti joj ono malo što je stavila sa strane - povisio je glas.

- Ne trebaš joj ništa uzeti nego posuditi. Upitaj je, a u međuvremenu ćemo oboje tražiti posao - molećivo sam ga pogledala.

Moj muž tada je slegnuo ramenima, ali me ipak poslušao. Otišao je k majci, no od nje se vratio praznih džepova.

Nismo tih mjeseci sjedili prekriženih ruku. Zaposlila sam se kao prodavačica, a Boris se trudio pokrenuti stari posao moga oca, obnoviti automehaničarsku radionicu u našem dvorištu. Puno posla, a malo novca od nas je napravilo dvije nezadovoljne i nervozne osobe. Kristina je više odrastala uz baku i djeda nego uz nas. Nakon dvije godine mučenja sa zanatom koji mu nije išao, Boris je digao ruke i opet smo bili na početku, a ja rastrgana između posla i obitelji. Vidio je koliko se mučim pa me jednoga dana iznenadio željom da otputujemo njegovima i malo se odmorimo. Željela sam promijeniti sredinu, ali to mi nije bio odmor.

Kristinu smo poveli sa sobom i te večeri nakon dugog razdoblja egzistencijalne neizvjesnosti napokon se opustili. Stvari smo ostavili kod svekra i uputili se u šetnju s našom kćeri. Pričali smo i smijali se, kako odavno nismo, a Kristina je, obasuta pažnjom roditelja, bila presretna. Moja je sreća potrajala samo taj dan, jer već sljedeći smo posjetili svekrvu.

Dočekala sam je s osmijehom na licu, ali opet u neurednoj kući. Iako se kretala kao djevojčica, išla na gimnastiku i održavala kondiciju, i sada se žalila na umor. Pomogla sam joj pospremiti kuću, no kad smo ostale same, svekrva je pokazala svoje pravo lice. Njezine su riječi nadmašile dotadašnji bezobrazluk.

- Neki sam dan srela prijateljicu. Otišle smo na kavu, malo ogovarale bivše muževe i sjajna nam je ideja pala na pamet. Obje smo same, razvedene pa smo si uplatile putovanje u Grčku - rekla je.

Knedla mi je zastala u grlu, jer Boris i ja jedva smo spajali kraj s krajem.

- Vas troje možete doći k meni, kuća će biti prazna, imat ćete lijep godišnji odmor - govorila je kao da nam je uplatila putovanje na Karibe.

Stisnula sam zube i grčevito se trudila zaustaviti suze. Glavom su mi prolazile Borisove i moje svađe oko novca, dani kada sam u skladištu dućana tovarila robu, kad smo Kristinu odvlačili od izloga s igračkama.

- Želim ti lijep provod - ustala sam od stola.

Nije mi promaknuo njezin šokiran pogled, a onda su mi suze ipak grunule na lice. Uzela sam Kristinu i istrčala van. Trčala sam do svekrvova stana, a kad sam uletjela unutra, dočekao me pogled pun razumijevanja i očinski zagrljaj.

- Tako je to s Mirjanom. Varala me gdje je stigla, a na kraju me ostavila. Više ni sam ne znam što je sve izmislila: batine, maltretiranja, laži. S vremenom sam oguglao na njezine priče. Nakon tih izmišljotina svi su me gledali kao divljaka, grubijana. Uvjerila ih je da je moja žrtva, a ja sam ostao bez svih koji su mi nešto značili. Sve sam joj bio spreman oprostiti, ali to što je mog jedinog sina okrenula protiv mene, ne mogu. Bježi od nje čim dalje - rekao je i tužno me pogledao.

Sat kasnije bila sam s kćeri u vlaku, vraćala sam se kući.

Danima nisam izlazila ni odgovarala na Borisove pozive. Pretpostavljala sam što mu je sve svekrva napričala i čekala sam da se vrati. Nisam htjela razgovarati telefonom, nego sjesti i staviti sve karte na stol. Vjerovala sam da će Boris između obitelji i majke odabrati nas, no prevarila sam se.

Tjedan dana kasnije uletio je u našu kuću i pozvao me na red.

- Zašto si onako otišla? I zašto mi se ne javljaš na telefon? - počeo je odmah s vrata.

- Je li ti mama rekla kamo ide? - suprotstavila sam mu se.

- Rekla mi je. Pa što? - bijesno je odgovorio.

- I ti ni jednog trenutka nisi pomislio na svoju kćer? Nemamo čime kupiti hranu, a ona ide u Grčku? Tebi je to normalno? - ironično sam upitala.

- Moja kći je moja briga. Nakon svega što je propatila, mama je zaslužila da ide kamo poželi. Uostalom, ide svojim novcem. Svojim sam očima gledao sve što joj je otac radio - unio mi se u lice.

- Jesi li ikad pomislio da laže? Da je ona krivac za raspad njihova braka? - upitala sam drhtavim glasom.

- Nikad više nemoj izgovoriti nešto slično! Je li ti jasno? - mahao mi je prstom pred nosom.

- Otvorio oči napokon! - povikala sam i osjetila udarac.

Krv mi je potekla iz nosa i tada sam shvatila da je ovo kraj. Izbacila sam ga iz kuće i rekla mu neka se preseli k majci. S modricom ispod oka, nekoliko sam dana ležala u krevetu. Pomisao na muža i njegovu majku u meni je budila mržnju. Shvatila sam da je Boris izgubljen slučaj. Tim je udarcem nestala sva ljubav koju sam osjećala prema njemu. Kad je tjedan dana kasnije modrica iščezla, zatražila sam razvod.

Boris se nijednom nije javio, a vreće s njegovim stvarima stajale su spakirane u našem hodniku. Mjesec dana kasnije došao je s odvjetnikom. Kroz prozor sam gledala kako pognute glave odlazi sa stvarima. Vidjela sam ga još samo u sudnici gdje je opet šutio. Kristina je pripala meni, a ja sam čvrsto odlučila svoj život dovesti u red. I dalje sam radila, a mama mi je uskakala i čuvala kćer dok sam ja noću učila. Nekoliko mjeseci kasnije sam diplomirala i brzo dobila posao u struci.

Naoružana dobrom plaćom i željom za novim početkom, malo-pomalo vraćala sam naše dugove. Boris ni jednom nije došao posjetiti kćer. Vrijeme je prolazilo, a ja sam se na novom poslu opet zaljubila.

Sa svojim direktorom Goranom prvo sam se sprijateljila, a potom smo počeli izlaziti. Nakon dugo vremena ponovo sam bila sretna. Jednom me, iznenada, nazvala Borisova baka Ruža.

- Dođi, dušo, na kavu, da te još jednom vidim - rekla mi je slabašnim glasom, a meni se srce stegnulo od tuge.

Tog dana Goran i ja sjeli smo u auto. Nije ju namjeravao posjetiti sa mnom, ali je želio biti blizu. Kad sam stala na njezin prag, preplavile su me uspomene. Ruža je sjedila u fotelji, uzela moje ruke u svoje i jedva rekla:

- Nikada te nije prebolio, ali prevelika je kukavica da bi te potražio i zamolio za oprost. Isti je kao i ona - rekla je.

Ne znam kako sam izdržala taj razgovor, a da nisam zaplakala. Nekoliko dana kasnije Ruža je umrla. S Goranom pod ruku otišla sam na pogreb. U mnoštvu ljudi vidjela sam samo dvoje. Svekrva je plakala, a Boris, iscrpljen i mršav, stajao uz nju. Kad me ugledao, odmaknuo se od majke, kao da se srami. Iz očiju su mu tekle suze, ali samo nas dvoje znali smo da ne plače za bakom Ružom. Boris je tugovao za svojim promašenim životom. Uputila sam mu osmijeh ohrabrenja, a potom se s muškarcem kojeg volim vratila svom djetetu i svom životu.