NOVI POČETAK

ISTINITA PRIČA: 'Ponižavao me jer mu nisam mogla podariti sina, ali problem je bio u njemu!'

'Želim sina! Svoju krv! Shvaćaš li?! Svoju!'

Uzela sam golemu šarenu kutiju u kojoj je bio rođendanski dar za moju malu kumu Helenu. Danas navršava četiri godine. Nisam mogla vjerovati kako vrijeme brzo prolazi, kao da se jučer rodila.

Bacila sam još jedan pogled u zrcalo kako bih se uvjerila da je sve u redu. Priznala ja to ili ne, nova haljina, ali i nova frizura, učinile su čudo. No, dobro, ako već ne mogu promijeniti ništa drugo u svom životu, i ovo je nešto, zadovoljno sam promrmljala. Što? Zar je moguće da je gotovo šest sati?! Zaboga, svi će stići prije mene - panično sam pomislila pogledavši na sat.

Žurno sam dohvatila torbicu i izjurila iz stana. Dok sam otključavala vrata automobila, pozornost mi je privukla mala plavokosa djevojčica. Nije mogla imati više od pet godina. Uvijek bi mi mahnula kada bih ulazila u automobil. I sad je bila tu, na travnjaku ispred zgrade, okružena drugom djecom. Vidjela sam kako i ovaj put podiže ručicu i domahuje mi u znak pozdrava. Kako je samo lijepa, pomislila sam uputivši joj osmijeh.

Upravo sam sjedala u automobil kada sam začula nepoznati glasić:

- Čija je ovo mama?

- Ničija - odgovorila je plavokosa djevojčica.

Osjetila sam kao da me pogodio grom. Upravo tako, nisam ničija mama, niti ću to ikada biti, pomislila sam osjetivši suze u očima. Naslonila sam glavu na volan i, premda to nisam željela, glasno zajecala. Život kakav sam dosad vodila, tek sada sam to shvatila, bio je potpuno isprazan i besmislen.

Premda sam imala vlastiti stan, dobro plaćen posao, automobil i prijatelje, nisam bila sretna. Silno mi je nedostajalo dijete. Postati majkom jednoj maloj, po mogućnosti plavokosoj djevojčici, kojoj bih pružila svu svoju ljubav i pažnju, bila je moja životna želja.

Prošle godine Dario i ja smo se razveli nakon punih osam godina braka. Prijatelji, poznanici i rodbina bili su više nego iznenađeni kad su to čuli. Voljeli smo se, ali nismo mogli imati djecu.

Oboje smo patili zbog toga, a on me s vremenom počeo optuživati. Ja sam bila kriva za sve, jer ja sam ta koja ne može zatrudnjeti i roditi mu dijete koje toliko želi. Pokušavala sam ga nagovoriti da se oboje podvrgnemo ispitivanjima i da se liječimo pokaže li se to potrebnim. Svaki moj prijedlog odbijao je već u startu jer mu je valjda bilo lakše nametnuti krivnju meni.

- Tko zna što si sve radila prije nego što smo se upoznali? Trebao sam znati da nisi bila svetica. Možda zato sada i imaš ovakvih problema - njegove su se riječi jednoga jutra za doručkom poput bodeža zabile u moje srce.

- Dario, dobro znaš da to nije istina - bezuspješno sam ga preklinjala.

Silno su me boljele njegove riječi, posebice stoga što je dobro znao da sam prije njega imala samo jednog mladića i da od trenutka kad sam upoznala njega, nisam ni pomislila na nekog drugog.

Iz dana u dan Dario i ja sve smo se više udaljavali. Ljubav se postupno pretvorila u ravnodušnost, a tada i u netrpeljivost. Ni o čemu više nismo mogli razgovarati, a da se ne posvadimo. Jednom sam mu prilikom pokušala predložiti da posvojimo dijete, na što je on doslovce pobjesnio.

- Želim sina! Svoju krv! Shvaćaš li?! Svoju! - urlao je dok su meni suze u potocima tekle niz lice. Od straha i šoka dugo nisam uspijevala progovoriti. Ipak, u jednom sam trenutku osjetila kako sva moja nastojanja da sačuvam brak koji to više nije nemaju nikakva smisla.

- Onda idi - zaprepastile su me vlastite riječi. U tom trenutku doista mi je bilo svejedno. Shvatila sam da više ništa ne osjećam prema Dariju. Razvod je jedino razumno rješenje. Ionako mu očito više nisam važna jer mu ne mogu roditi dijete, a to znatno olakšava stvar, razmišljala sam.

- Sonja, doista to misliš? - opazila sam da se odjednom zbunio.

- Da, mislim - kratko sam odgovorila.

- Samo tako? - u nevjerici je odmahnuo glavom.

- Dobro znaš da nije "samo tako". Godinama se mučimo. Ne mogu više podnijeti tvoje uvrede i poniženja. Svaki put kada te pogledam, prisjetim se da sam upravo ja glavni krivac tvog nezadovoljstva jer ti nisam u stanju pružiti ono što najviše želiš.

- Ali, mislio sam da me voliš...

- Dario, nema razloga zavaravati se. Ni tvoji osjećaji nisu dovoljno snažni da bismo mogli ostati zajedno.

Znao je da sam u pravu i stoga mi ništa nije odgovorio.

Nekoliko dana kasnije našao je novi stan i preselio svoje stvari. Razvod je protekao glatko te sam ubrzo kroz život nastavila kročiti sama.

Ne mogu reći da je u početku bilo lako. Unatoč svemu, Dario mi je silno nedostajao. Upravo sam stoga još čvršće odlučila svoj život dovesti u red. Na žalost, otišla sam u drugu krajnost postavši radoholičarkom. Gotovo da više nisam izlazila iz ureda. Radila sam čak i vikendima i takav tempo nije mogao proći nezapaženo. Za kratko vrijeme postala sam jedna od najtraženijih odvjetnica u gradu. Neprekidno sam bila u poslu, na sastancima ili putovanjima.





Dobro sam zarađivala i već nekoliko mjeseci kasnije kupila novi, prostraniji stan te ga uredila po vlastitom ukusu.

Izvana je sve u mome životu izgledalo idealno, što je zapravo i bila moja želja kako bih druge, ali i sebe, lakše uvjerila da sam sretna i da imam sve što želim.

Da se zavaravam, postajalo mi je jasno u trenucima kada bih tuđoj djeci kupovala darove ili ih vodila u šetnju, i kada bih, ma koliko se to činilo glupim, poželjela da prolaznici pomisle kako je tuđe dijete koje bih često u prolazu znala pomilovati po kosi moje.

Premda me usamljenost doslovce razdirala, nisam vidjela izlaza. Bila sam previše povrijeđena i razočarana da bih se usudila započeti novu vezu. Dario i ja smo se nekada silno voljeli. Ako je takvo što propalo, što mogu očekivati drugdje? - pitala sam se. Muškarce koje sam upoznavala ili mi se nisu svidjeli, ili nismo imali slične interese, ili su, što je pak bilo najčešće, već bili zauzeti. Naravno, to nije bilo ništa neobično za muškarce u tim godinama. Neki su bili u sretnom ili nesretnom braku, a neki u ozbiljnim vezama u koje se nipošto nisam željela upletati. Čemu to? Time bih si samo dodatno zakomplicirala život, razmišljala sam.

Unatoč velikom krugu prijatelja, često sam bila usamljena. Najteže od svega padali su mi blagdani. Većina ljudi s kojima sam se družila provodila ih je u krugu obitelji i premda su me često pozivali k sebi, nisam imala želju pridružiti im se. Željela ja to ili ne, u takvim sam se prilikama često osjećala suvišnom. Lagala bih da imam nešto u planu, a tada sjedila doma sama, uz televizor ili kakvu dobru knjigu.

Bio je kraj prosinca i bližila se Nova godina. Znala sam da je to još jedan praznik koji ću provesti sama.

- Ionako se oko svega podiže previše buke. Ljudi jure po trgovačkim centrima, u ponoć se izljube, a tada se najčešće napiju. Iskreno, već mi je pomalo muka od svega toga i jedva čekam da blagdani napokon prođu - rekla sam svojoj prijateljici Ani jednoga jutra u uredu kada me upitala o planovima za doček Nove godine.

Zapravo je to bila velika laž. Blagdanska atmosfera redovito bi ponijela i mene. Uživala sam u svom tom blještavilu i gužvi na ulicama, kupovala božićne ukrase i poklone, pokušavajući time unijeti malo radosti u svoj dom. Unatoč svemu, i dalje sam bila nesretna. Znala sam da ću kad sat otkuca ponoć, biti i ostati potpuno sama...

Posve neočekivano u mojoj se glavi počela rađati odluka da napokon nešto promijenim.

- Pa, valjda nisam jedina usamljena osoba u ovom gradu! Zacijelo postoje agencije koje organiziraju upoznavanja i druženja. Možda bih mogla otići u jednu pa što bude, pomislila sam osjetivši iznenadnu navalu adrenalina u sebi.

Nije bilo baš lako kako mi se to u početku činilo. Bila je to moja tajna za čiju sam realizaciju danima skupljala hrabrost, no isplatilo se.

Na prvi sastanak Usamljenih srca otišla sam već sredinom prosinca. Mislila sam da će ondje svi buljiti u mene, ali trema je potrajala samo minutu-dvije, a u ugodnom društvu uspjela sam se potpuno opustiti. Shvatila sam da sam napokon učinila pravu stvar za sebe. Upoznat ću puno novih ljudi različitih zanimanja i interesa, razmišljala sam.

Godilo mi je razgovarati o običnim stvarima, a posebno mi je odgovaralo to što nikome nisam morala opravdavati svoju samoću.

- Sonja, svake godine organiziramo doček Nove godine. Nemate li ništa u planu, mogli biste i vi doći? Ugodna glazba, dobro društvo i hrana, nećete požaliti. Na vama je samo da se na vrijeme predbilježite - ljubazno je počela Rina, voditeljica agencije za upoznavanje partnera.

- Izvrsno! Zašto ne? - oduševljeno sam joj odgovorila. - Evo, još večeras ću se prijaviti - svečano sam obećala.

- E, to se traži! Sigurna sam da ćemo se ludo provesti - Rina se doista razveselila.

Nisam znala da će mi odluka koju sam upravo donijela iz temelja promijeniti život. Jer na dočeku sam upoznala Veljka.

Bilo mu je gotovo četrdeset godina. Onako vitak i crnokos, uz pokoju sijedu vlas koja je dodatno pridonosila njegovu šarmu, odmah je privukao moju pozornost. Topao osmijeh koji mi je uputio sa suprotnog dijela dvorane otopio bi i najtvrđi led. Uzvratila sam mu osmijehom i tako je zapravo sve počelo. Već nepunih pola sata kasnije plesala sam u njegovu naručju sretna što se pojavio netko zbog koga je moje srce kucalo brže nego inače.

Točno u ponoć, uz novogodišnji pjenušac zaželjeli smo jedno drugome zdravlje, ljubav i sreću u idućoj godini.

Veljkov poljubac u obraz bio je nježan, prijateljski, no ja sam ipak zbog njega zadrhtala. Bože, što se to događa sa mnom? Nikada nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, mislila sam da je takvo što moguće jedino u filmovima.

Najčudnije od svega bilo je to što Veljka nisam opazila ranije jer je bio ekonomist, i to u tvrtki koju sam inače često zastupala. Kako mi je ispričao, prije nekoliko mjeseci doselio se iz susjednog grada. I on je bio usamljen te je putem agencije, baš kao i ja, odlučio proširiti krug poznanika.

Kako bilo, nas dvoje smo se nastavili viđati. Bili smo dovoljno odrasli da shvatimo što se događa među nama i da se tome ne opiremo.

Naša prva zajednička noć bila je za mene potpuno novo iskustvo. Veljko je bio pažljiv i nježan ljubavnik. Učinio je da se osjećam kao najposebnija žena na svijetu.

Moji su prijatelji bili iznenađeni kad su shvatili da sam zaljubljena i inzistirali su da upoznaju Veljka. Brzo se uklopio u društvo jer je bio komunikativan i duhovit. U takvim prigodama zaljubljeno bih gledala u njega, sretna što je takav muškarac samo moj.

Jedne večeri, dok smo pripijeni ležali jedno uz drugo, rekao je nešto što unatoč silnoj ljubavi koju sam osjećala prema njemu još nisam bila spremna čuti.

- Sonja, mislim da si upravo ti žena s kojom bih želio provesti ostatak života. Htio bih da se vjenčamo i imamo barem troje djece. Volim te kao što još nikoga nisam volio. Nemaš pojma koliko sam sretan što sam te sreo - nježno je rekao ljubeći me.

- I ja tebe volim, Veljko - prošaptala sam između poljubaca.

- Znači li to da pristaješ? - ozareno je upitao dok sam ja šutjela.

- Hej! Što je sad? Maca ti je popapala jezik - šalio se. - Nemoj mi reći da i ti ne bi voljela da živimo zajedno i imamo čopor djece? Oduvijek sanjam o velikoj, sretnoj obitelji, no dosad nisam naišao na pravu osobu - dodao je.

- Veljko, molim te, nemoj me krivo shvatiti, ali mislim da se sve događa nekako prebrzo. Možda bismo ipak još malo trebali pričekati kako bismo se bolje upoznali i vidjeli jesmo li uopće jedno za drugo - rekla sam prethodno pročistivši grlo.

Istog trenutka njegov je osmijeh nestao s lica. Bilo mi je jasno da sam pogriješila, no nije više bilo povratka.

- U redu, ako ti tako misliš - pomalo uvrijeđeno je rekao i okrenuo mi leđa.





Koliko god da sam se trudila, te noći nisam uspjela usnuti. Bila sam ljuta na sebe jer mu nisam imala hrabrosti reći istinu, no previše sam se bojala da ću ga izgubiti. Veljko je bio nešto najljepše što mi je poklonio život, a bojala sam se da bi me napustio kad bi shvatio da mu ne mogu pružiti ono što želi. I Dario me volio, zajedno smo proveli tolike godine, a vidiš kako je završilo, razmišljala sam natapajući jastuk suzama.

Idućih dana izbjegavala sam Veljka izmišljajući priče o tome kako imam previše posla i kako ću mu se javiti čim budem mogla. Silno su mi nedostajali njegovi dodiri i poljupci, ipak vjerovala sam da je tako najbolje za oboje. Veljko je divan muškarac i zaslužuje bolju ženu, nekoga tko će mu pružiti sve što ja nikad neću moći - uvjeravala sam se, premda mi se srce kidalo od tuge.

Veljko nipošto nije bio glup i već je nakon kratkog vremena, presrevši me na izlazu iz tvrtke, od mene zatražio objašnjenje.

- Sonja, što se događa? Možeš li mi, molim te, objasniti zašto me izbjegavaš? Jesam li te možda čime uvrijedio? - upitao je uhvativši me za nadlakticu.

- Ma, ne, nije riječ o tome... - petljala sam.

- Želim istinu! Čuješ li me? Ne misliš li da nakon svega imam pravo barem na to? - tronuto je upitao. - Sonja, zašto mi ovo radiš? Volim te i ne mogu živjeti bez tebe. Postoji li netko drugi, razumjet ću, samo mi, molim te, reci već jednom u čemu je problem - preklinjao me suznih očiju.

Vidjevši Veljka onako očajnog, osjetila sam kako se nešto prelama u meni. Odlučila sam mu reći istinu jer više nisam imala što izgubiti. Veći pakao od ovoga koji sam proživljavala bez Veljka u mom životu ionako nisam mogla zamisliti. Volim ga, silno ga volim i upravo zato ima pravo znati. Ionako je sve gotovo, tužno sam pomislila.

- U pravu si. Imaš pravo znati. Dođi, idemo na kavu - rekla sam uhvativši ga pod ruku.

Kad sam otprilike sat kasnije završila svoju ispovijest, shvatila sam da mi je lice mokro od suza.

- Sonja, volim te i želim da se udaš za mene. S djecom ili bez njih, znam da ćemo biti sretni - prvi je progovorio, na što sam mu se oduševljeno bacila oko vrata.

- Hej, ludice, pa ti plačeš?!

- Volim te, Veljko, ne možeš ni zamisliti koliko te volim - nisam prestajala ponavljati.

Vjenčanje smo zakazali za ožujak. Pozvali smo samo najbliže rođake i prijatelje. Te noći jedva smo dočekali da veselje završi i da napokon ostanemo sami.

- Nadam se da nikad nećeš požaliti što si me oženio - prošaptala sam ljubeći ga naše prve bračne noći.

- Nikad, ljubavi. Usvojit ćemo klinca, znaš koliko ima napuštene djece, i voljeti ga kao da je naš... - odgovorio je između poljubaca.

Bio je početak svibnja kad sam uočila prve promjene na sebi. Neprestano sam osjećala umor i čudnu iscrpljenost. O mučnini da i ne govorim. Čak je i Veljko opazio da se nešto događa sa mnom.

- Ljubavi, nekako si mi blijeda u posljednje vrijeme. Zabrinut sam za tebe. Možda bi trebala posjetiti liječnika - rekao je jednog jutra za doručkom.

- Ma ne brini, samo sam malo umorna - nesigurno sam rekla. Već od samog pogleda na kruh i maslac koji je moj suprug jeo s velikim tekom meni se dizao želudac.

- Što je? Zar jutros nemaš teka? Ne odgovara li ti maslac, u hladnjaku ima domaćeg džema od šljiva. Baš sam ga jučer kupio... - dalje nisam čula jer sam već s rukom na ustima jurila u kupaonicu.

- Sonja, jesi li sigurna da je s tobom sve u redu? Da nisi možda... - upitao me nakon što sam se pola sata kasnije vratila za stol.

- Nemoj ni pomišljati na takvo što. Znaš da se to nikad neće dogoditi. Čemu gajiti lažne nade? Zacijelo je samo obična viroza - ogorčeno sam ga prekinula.

Ipak, čuda se događaju. Kada se ni nakon nekoliko tjedana moja "viroza" nije povukla, odlučila sam posjetiti liječnika, koji je potvrdio Veljkove sumnje. Nisam mogla vjerovati vlastitoj sreći. Bila sam trudna već sedam tjedana. Kako je to moguće? Dakle, problem ipak nije bio u meni. Kad se samo prisjetim koliko sam patila, razmišljala sam.

Kad smo dobili našeg Lovru, nitko nije bio sretniji od nas. Zajedno smo se brinuli o njemu, kupali ga, presvlačili i vodili u šetnju. Ukratko, bili smo pravo oličenje male, sretne obitelji.

Jedne smo večeri prilikom šetnje gradom potpuno neočekivano naletjeli na Darija. Bio je u društvu nepoznate žene i nisam mogla ne opaziti kako je problijedio vidjevši me s kolicima pred sobom. Unatoč svemu, nije mi ga bilo ni najmanje žao. Godinama me ponižavao, premda ni za što nisam bila kriva. Kukavica! Ponos mu nije dopuštao prihvatiti mogućnost da je možda upravo on taj kojemu treba liječenje. Da je imao više hrabrosti i volje, možda je danas sve moglo biti drukčije, no to više nije moj problem, nisam odoljela ne pomisliti.

Napokon sam uz Veljka i našeg sina imala život o kakvom sam oduvijek sanjala. Uvjerena sam da će odsad pa nadalje moj najveći problem biti kako usrećiti ta dva najvažnija muškarca u mom životu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 22:22