OPASNI LJEPOTAN

ISTINITA PRIČA: 'Prekasno sam shvatila da je neuračuljiv, zaslijepio me izgledom filmskog glumca!'

'Uzbuđivalo ga je podmetanje požara'

Zgroženo sam gledala u crni, izgoreni šumarak povrh malog primorskog mjesta u kojem smo moj muž i ja upravo provodili medeni mjesec. Uz veliki napor brojni vatrogasci uspjeli su spriječiti da se požar ne proširi na naseljeni dio, no pepeo je sad letio posvuda, a zrak je još bio pun dima i mirisa paleži. Vlasnica apartmana u kojem smo odsjeli sklopila je ruke i odmahivala glavom.

- Ma kako ih nije Boga strah! - ponavljala je. - Životinje su to, a ne ljudi!

- Oprostite, o kome govorite? - upitala sam je zbunjeno. Sirota žena, pomislila sam. Od straha da joj ne izgori kuća, počela je nesuvislo pričati.

- Kako o kome? Pa o beštijama koje su učinile ovo zlo! - glavom je mahnula na crnu šumu u kojoj je do prije nepunih sat vremena harala vatra.

- Vi dakle mislite… - počela sam polako, ne usuđujući se dovršiti misao.

Temperature su bile visoke, raslinje suho i nije trebalo mnogo da bukne ovakav požar. Zar je ona stvarno vjerovala da je netko to namjerno učinio?

- Nego što! To je podmetnuto! To sigurno čine ovi stranci koji su ljubomorni na naše prirodne ljepote!

Kako joj nisam htjela proturječiti, šutke sam kimnula glavom i povukla se u naš apartman. Ondje, na krevetu, ležao je moj muž. Kad sam ušla, spustio je roman koji je čitao sve vrijeme dok je trajala uzbuna i upitno me pogledao.

- Jesu li konačno ugasili požar, nesposobnjakovići?

Njegove riječi zvučale su tako grubo da sam se lecnula. Kako je mogao tako govoriti o ljudima koji su se satima borili s vatrenom stihijom, ugrožavajući pritom vlastite živote. Da nije bilo njih, mi bismo već odavno morali napustiti apartman i tko zna što bi se dogodilo s cijelim naseljem.

- Jesu, ugasili su ga. Jako su se namučili - posljednje riječi sam namjerno naglasila.

Bila sam ljuta na Tedija. Ne samo zbog njegovih neumjesnih primjedbi. Bila sam ljuta na njega jer se cijelog medenog mjeseca čudno ponašao. Nisam li se možda ipak prenaglila s tom udajom? Što sam zapravo znala o svom zgodnom mužu?

Tedija sam upoznala jednog radnog dana kad sam s prijateljicom otišla na piće poslije posla.

- Daj pogledaj onog tipa iza sebe! - Ela me trknula laktom pod rebra, tako da sam se umalo zalila kavom.

Trudeći se da ne djelujem suviše napadno, kratko sam se osvrnula i okrznula pogledom muškarca koji je sjedio iza mene. Ela je bila u pravu. Bio je nevjerojatno zgodan. Visok, vitak, tamne kose i izražajnih očiju, bio je jedan od onih koji ne mogu proći nezamijećeno među ženskim svijetom.

Iako mi se činilo da je moj pogled trajao samo stotinku sekunde, muškarac za susjednim stolom ipak ga je ulovio i osmjehnuo mi se. Imao je prekrasan smiješak ukrašen neodoljivom jamicom na obrazu i nalikovao je na nekog filmskog glumca.

Brzo sam odvratila pogled osjetivši kako mi se crvenilo penje u obraze.

- Zaista je zgodan - morala sam joj priznati. - Ali, nemoj toliko zuriti u njega! Već mi je neugodno.

- Pa što - Ela je opušteno slegnula ramenima. - Pazi sad! Pozvat ću ga za naš stol!

I prije nego što sam je stigla spriječiti, već mu je uz širok osmijeh domahivala.

- Izvolite, pridružite nam se - veselo je zacvrkutala kad je neznanac prišao našem stolu.

- Što ovako lijepe djevojke rade same? - upitao je otpivši gutljaj piva iz krigle koju je donio sa sobom.

- Odmaramo se malo poslije posla - rekla sam kad sam vidjela da se Ela ne žuri s odgovorom. Pozvala ga je ovamo, a sad ne namjerava s njim razgovarati? No, krasno, pomislila sam ljutito.

- A čime se to bavite, djevojke? - zanimalo ga je.

- Obje smo medicinske sestre. Radimo u bolnici.

Ubrzo nakon toga saznale smo da se on zove Teodor, "za prijatelje Tedi", i zaštitar je. Razgovarali smo još neko vrijeme o našim poslovima, a onda, kao da su nam presušile teme, odjednom je nastupila tišina.

Već toga dana sam shvatila da se Tedi, usprkos svom atraktivnom izgledu, ne snalazi najbolje u ženskom društvu i da je prilično stidljiv. Usprkos tome, razmijenili smo brojeve telefona i počeli se nalaziti. Kad me nakon samo šest mjeseci hodanja zaprosio, pristala sam. Zašto sam to učinila, ostat će vječna tajna, jer sam Bog zna da za takvu žurbu nije postojao nikakav valjani razlog.

Iako mrzim to samoj sebi priznati, kad se osvrnem unatrag na naš brak, jasno mi je da se zapravo nikada nismo slagali u krevetu. Sva ona ushićenja i vatrometi koje opisuju u ljubavnim romanima meni su ostali potpuna nepoznanica. Činilo se da magična iskra strasti među nama nije nikada ni postojala. Imala sam vrlo snažan osjećaj da Tedi potajno masturbira, no usprkos tome sam ga voljela i živjela u nadi da će stvari krenuti nabolje.

Jednog poslijepodneva, kad sam se vratila s posla kući, zatekla sam ga kako povijenih ramena sjedi za stolom. Pred njim je bila boca piva, a po njegovu staklastom pogledu mogla sam zaključiti da mu nije bila prva.

- Hej - začudila sam se ugledavši ga u to doba kod kuće. - Nešto nije u redu?

- Naravno da nije - zlovoljno je progunđao. - Oni idioti su me otpustili!

- Ali, zašto? - upitala sam ga suosjećajno. Smjesta sam ga poželjela zagrliti i utješiti, ali znajući da ne voli takve nježnosti, samo sam mu blago položila ruku na rame.

- Postavili su me da čuvam one nove zgrade u predgrađu. Uglavnom, sinoć je planuo požar i dvije zgrade su izgorjele. Pozvao sam vatrogasce i učinio sve što sam mogao, ali zgradama nije bilo spasa.

Otpio je dug gutljaj.

- Rekli su mi da nisam dovoljno brzo reagirao. Zamisli!

- Kako je došlo do požara? - upitala sam zgranuto.

- Odakle bih ja to znao! - grubo se otresao na mene i ustavši od stola, izašao iz sobe. Konverzacija je time očito bila završena.

Nakon otkaza Tedi se počeo sve više povlačiti u sebe. Ni ranije mi se nije volio povjeravati, no sada mi se činio još više stranim i dalekim. Jedina mogućnost da saznam nešto o njegovoj prošlosti bila je kad bi popio nekoliko pića. Tada bi mu se razvezao jezik i ja bih saznala pokoju mrvicu o njemu. Što se ticalo njegovih roditelja, o njima nije volio govoriti čak ni pijan.

- Napustili su me kad su mi bile dvije godine i ostavili me baki i djedu na čuvanje - govorio je ogorčeno svaki put kad bih ga upitala. - A kakvi su to prokleti baka i djed bili, da samo znaš. Pogotovo djed!

Bilo je to dakle sve što sam znala o njegovu djetinjstvu. Sve dok se jednog dana u našoj kući nije pojavio neočekivani gost.

- Ovo je moj bratić, Mihael - predstavio mi je Tedi mladića kojeg sam zatekla u našem dnevnom boravku.

- Miki - rekao je dok mi je pružao ruku. Bio je plavokos, svijetlih očiju, srednje visine i gotovo nimalo nalik na Tedija.





Kad je Miki otišao, Tedi mi je u povjerenju rekao:

- Trebat će mu naša pomoć. Dečko je na uvjetnoj.

- Što je učinio? - upitala sam, osjećajući nervozu zato što u kući imamo bivšeg zatvorenika.

- Ništa. Nekakva sitna pljačkica ili takvo što - slegnuo je ramenima.

- Je li netko pritom nastradao? - i dalje sam inzistirala.

- Ne znam. I prestani mi postavljati glupa pitanja!

Nakon toga dana postalo je uobičajeno da poslije posla kod kuće zateknem Tedija i Mikija u razgovoru. Jednom takvom prilikom nisam odoljela a da ne upitam muža kako napreduje njegova potraga za poslom. Na tom planu, naime, nisam odavno primjećivala nikakve pomake.

- Naravno da tražim posao. Nekidan sam čak predao molbu u policiju! - ponosno je rekao.

- Lijepo, ali zar doista vjeruješ da sa svojim iskustvom zaštitara imaš nekakve šanse za takvo zaposlenje?

To nikako nisam smjela reći, jer ga je moja primjedba užasno razljutila.

- Zar misliš da sam glup?

- Ne, naravno da ne mislim! - požurila sam se razuvjeriti ga. Htjela sam mu još reći da ipak nije kvalificiran za policijski posao, ali sam zaključila da je bolje šutjeti.

Dva tjedna kasnije, upravo dok sam nam spremala večeru, Tedi me ponosno obavijestio da je pronašao posao.

- Gdje? Kad počinješ raditi? - obasula sam ga pitanjima. Bila sam sretna, jer nam s jednom plaćom nije bilo lako živjeti.

- Dobio sam posao čuvara u noćnom klubu, a počinjem raditi večeras!

- O, pa to je krasno! - razdragano sam pljesnula rukama. - Tako se ponosim tobom.

Ispružila sam ruke da ću ga zagrliti, ali on se izmaknuo.

Kad je te večeri Tedi otišao na posao, a ja ostala sama u kući s Mikijem, osjetila sam da je to jedinstvena prilika da doznam nešto više o svome mužu.

Miki i ja sjedili smo pred televizorom, kad sam ga odlučila malo ispitati.

- Jeste li ti i Tedi zajedno odrasli?

- Na neki način - odgovorio je, spustivši se dublje u naslonjač. - Tedi je bio čudan klinac. Valjda zato što su ga starci kao malog napustili. No, ni moji nisu bili puno bolji. Moj i njegov otac su braća.

- Znači, obojica ste odrasli uz baku i djeda?

- A, ne! - otpuhnuo je pramen kose s čela. Pogledom ispod oka koji mi je uputio vjerojatno je pokušao dokučiti koliko o svemu tome znam.

- Hvala Bogu, mene nisu odgajali. Taj stari, naš djed, bio je pravi kurvin sin!

- Zašto? Što je učinio? - sva sam se pretvorila u uho.

Slegnuo je ramenima.

- Bio je brz sa šakama, taj stari jarac. I ne samo to... Nemoj me, molim te, više ispitivati.

Željela sam još toliko toga čuti o Tedijevu djetinjstvu i tom strašnom djedu, ali bilo je očito da mi neće više ništa reći.

Sljedećih nekoliko tjedana neprekidno sam razmišljala o tom razgovoru, no onda se dogodilo nešto što je moje misli skrenulo na sasvim drugu stranu. Miki je ponovo opljačkao jednu trgovinu i bio pritom uhićen.

Sad kad smo moj muž i ja ponovo ostali sami, nadala sam se da će se naši odnosi poboljšati. No, prevarila sam se. Kako je on radio noću, a ja danju, jedva da smo se i viđali. Osim toga, Tedi je sve ranije odlazio na posao, iako mu je radno vrijeme počinjalo tek u deset navečer.

Jedina osoba kojoj sam se mogla pojadati bila je Ela. I tako sam joj otvorila svoje srce.

- Želiš li mi reći da nisi sretna u braku? - upitala me podigavši obrve. - Nisi ranije ništa govorila...

- Nisam ti se imala na što požaliti. Nisam ti mogla reći niti da me tuče, niti da me vara. Ali bez obzira na to, čini mi se kao da nam brak umire.

Ela me tješila govoreći mi da ni u drugim brakovima, koliko je njoj poznato, nije mnogo bolje i da je to možda samo prolazna loša faza.

Nakon toga smo nastavile razgovarati o svakodnevnim stvarima. Usred razgovora pogled mi je slučajno pao na novine na stolu.

- Što je to? - promrmljala sam više za sebe, pročitavši veliki naslov tiskan masnim slovima.

- Čini se da neki manijak podmeće požare u praznim zgradama. Sada se pribojavaju da se ne preorijentira i na one nastanjene.

- Znaju li o kome se radi? - začuđeno sam upitala.

- Ne, ali psiholozi su napravili analizu počinitelja. Kažu da se vjerojatno radi o mlađem muškarcu, samotnjaku. Podmetanje požara navodno ga uzbuđuje i pruža mu osjećaj moći koji inače ne posjeduje.

Odmahnula sam glavom, a onda se iznenada nečeg sjetila.

- Znaš li da je i Tedi zbog toga dobio otkaz na svom zadnjem radnom mjestu? - rekla sam, osjećajući kako mi srce ubrzano kuca.

- Nemoj reći - začudila se Ela. - Što se dogodilo?

- Izgorjele su dvije zgrade koje je čuvao.

- Ne misliš valjda da je on podmetnuo te požare? - podviknula je malo glasnije, tako da se nekoliko ljudi okrenulo prema nama.

- Ne, naravno da to nije bio on - rekla sam. No, u dubini srca nisam bila sigurna u to…

Približavala se naša prva godišnjica braka i ja sam se nadala da će ona potaknuti Tedija na razmišljanje o nama.

- Dragi, trebali bismo to proslaviti - rekla sam ovivši mu ruke oko vrata.

Tedi me pogledao kao da sam poludjela i odmaknuo se od mene.

- Što ti je odjednom došlo? - upitao me zbunjeno.

- Pa, recimo da sam se poželjela malo romantike i nježnosti. Toga u našem braku uopće nema.

- Nemoj samo početi zanovijetati - rekao je s izrazom nestrpljenja u očima. - Naš brak je potpuno normalan, kao i svi drugi brakovi.

Naravno da me nije mogao uvjeriti u to, ali barem je postigao ono što mu je vjerojatno i bila namjera: natjerao me da ga prestanem gnjaviti.

Nepuna dva tjedna nakon tog razgovora buknuo je požar u noćnom klubu u kojem je Tedi radio. O tome me obavijestio čim sam se ujutro probudila.

- Sve je planulo poput kutije šibica - uzbuđeno mi je pričao sjedeći na rubu mog kreveta.

- Zar opet? O, Bože, kako je to moguće? - zaprepastila sam se.

- Tko je kriv za požar? - upitala sam ga.

- Vjerojatno je netko slučajno bacio upaljenu šibicu ili opušak.

- Hvala Bogu da nije nitko stradao - zamišljeno sam prokomentirala.

- Zar ponovo požar u objektu koji je Tedi čuvao? - zaprepašteno je uzviknula Ela kad sam joj sljedeće jutro prenijela vijest. - Kako je to moguće?

- Daj, govori malo tiše - pokušala sam je ušutkati. - On kaže da je netko vjerojatno bacio opušak. Kakva slučajnost, zar ne?

Ela me nekoliko trenutaka pronicljivo promatrala, a onda zamišljeno prokomentirala:

- Ti ne vjeruješ da je to slučajnost, zar ne?

Nisam joj odgovorila. Poziv iz jedne bolesničke sobe došao mi je kao naručen da izbjegnem daljnji razgovor. Ne, to ne može biti istina, uvjeravala sam samu sebe. Moj muž ne može biti luđak kojeg traže...

Kad sam se tog poslijepodneva vratila kući, u dnevnoj sobi zatekla sam Tedija kako razgovara s nepoznatim muškarcem. Strah koji sam tijekom cijelog dana potiskivala sada se vratio.

- Gospodin inspektor istražuje požar u klubu - Tedi mi je opušteno rekao. - Ja mu pomažem da razriješi taj slučaj, zar ne, inspektore?

Inspektor je protrljao dlanom svoje veliko, izborano lice i zbunjeno se osmjehnuo.

- Da, svaka informacija je dobrodošla - rekao je, a onda dodao:

- Upravo sam govorio vašem suprugu da je požar bio podmetnut.

- Znate li možda tko bi mogao biti počinitelj? - jedva sam protisnula.

- Da - odgovorio mi je, uprijevši pritom pogled u Tedija. - Vjerujemo da se radi o amateru. Požar je podmetnut benzinom. Profesionalac bi to učinio na neki sofisticiraniji način.

Bilo je to kao da govori kako je počinitelj glup i pritom promatrao Tedijevu reakciju.

- Zašto to kažete? - moj muž je skočio s trosjeda.

Želudac mi se zgrčio i osjetila sam napetost u zraku. Kako bih malo opustila atmosferu, ubacila sam se u razgovor.

- Čula sam kako su psiholozi opisali počinitelja.

- Da, vjerojatno su ga dobro pogodili - inspektor je potvrdno kimnuo glavom. - Najveći problem je u tome što će on vjerojatno pojačati svoje djelovanje. Piromani uvijek to čine.

Trenutak je zavladala teška tišina, a onda je Tedi prvi progorio.

- Držim vam palce, inspektore, da ulovite krivca - rekao je odšetavši do vrata.

Inspektor je ustao i pružio mi ruku na rastanku.

- Još ćemo se vidjeti - rekao je i potvrdio time moju slutnju da sumnja na Tedija.

Najgore od svega bilo je to što je takva sumnja tinjala i u meni.

Sljedeći mjeseci doslovce su proletjeli. Usprkos užurbanom tempu na poslu, trudila sam se redovito pratiti novine ne bih li saznala nešto više o podmetnutim požarima.

Tedi je nekako uspio zadržati svoj posao, a noćni klub je bio obnovljen i ponovo je proradio. Ja sam u međuvremenu počela samoj sebi predbacivati što sam sumnjala u njega. To je morao biti veliki peh što je vatra buknula baš tamo gdje je on radio, uvjeravala sam samu sebe.

A onda se jednog dana ponovo pred našim vratima pojavio Miki.

- Bok, društvo! Evo me! - rekao je veselo, kao da se vratio iz kupovine, a ne iz zatvora.

- Mogu li ostati nekoliko dana kod vas?

Činilo se da Tedi ovaj put nije bio time oduševljen, ali je svejedno pristao i Miki se smjesta utaborio na kauč u našem dnevnom boravku.

Nekoliko dana kasnije, dok smo Ela i ja ručale u kantini, ona je prelistavajući novine zazviždala.

- Opa, opet požar! Ovaj put doduše manji, ali ipak...

Osjetila sam kako me zazeblo oko srca. Ma ne, to nije moglo imati nikakve veze s Tedijem, odagnala sam svoj strah.

A onda su uslijedili daljnji požari. Posljednji je izbio u jednom naseljenom staračkom domu i dvoje staraca je bilo u teškom stanju zbog gušenja dimom. Nakon što sam se, pročitavši tu vijest, vratila kući, zatekla sam Mikija i Tedija kako s uzbuđenjem komentiraju požar. Razgovarali su o tome kao da pretresaju neki napeti akcijski film. Rekla sam im svoje mišljenje o tome, no kad nisu reagirali, demonstrativno sam otišla u kuhinju. Krenula sam prema sudoperu da si natočim čašu vode, kad sam začula njihov daljnji razgovor.

- I tako su, kažeš, starci otegnuli papke? - čula sam Mikija kako govori.

- Nisu još, ali vjerojatno hoće jer su se nagutali dima. No, to i ne bi bila neka šteta - hladno mu je odgovorio Tedi.

- Sjećaš li kako smo se ti i ja kao klinci dobro zabavljali podmećući sve one požare?





U sobi je zavladao muk. Čekala sam da čujem Tedijev odgovor, ali on nije stizao. Tada sam primijetila da ispod slavine još uvijek drhtavom rukom držim čašu, preko čijeg se ruba odavno prelijevala voda.

Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Kroz glavu su mi neprestano prolazile posljednje Mikijeve riječi i muk koji je potom uslijedio. Tek pred jutro sam utonula u nemiran san.

Sljedeći dan me na poslu dočekala uzbuđena Ela.

- Ovdje je nekakav policajac - obavijestila me nervozno lomeći prste. - Kaže da želi s tobom razgovarati.

Srce mi je tuklo kao ludo dok sam se niz hodnik približava uredu gdje me čekao inspektor. Njegovo je lice ovaj put bilo još izbrazdanije borama nego kad sam ga posljednji put vidjela. Bilo je očigledno da su ga mučile brige. Taj mi je osjećaj bio dobro poznat.

- Čuli ste za požare koji su se u posljednje vrijeme dogodili? - izravno me upitao nakon što smo se rukovali.

- Da. Užasno - kimnula sam glavom.

- Gledajte, reći ću vam otvoreno, bez uvijanja, kako ja na sve to gledam - rekao je pročistivši grlo. - Duboko sam uvjeren da vaš suprug ima veze s cijelom serijom požara.

Kad nisam ništa na to odgovorila, nastavio je.

- Treba mi vaša pomoć, gospođo - rekao je. - Znam da to što tražim od vas nije nimalo lako, ali vidite i sami dokle je to sve došlo. Dvoje je ljudi već u životnoj opasnosti. Želite li čekati da još netko nastrada?

- Zašto mislite da je baš on? - upitala sam piskutavim glasom.

- Zato što točno odgovara opisu počinitelja. Siguran sam da bi, kad bismo se uputili u istraživanje njegova djetinjasta, otkrili da je i tada podmetao požare, možda piškio u krevet do puberteta i vjerojatno mučio životinje.

- U jednome ste u pravu - rekla sam problijedjevši. - Tedi se kao mali zaista volio igrati vatrom. A onda, tu je bio i taj njegov silno zao djed...

Inspektor je ponovo protrljao lice svojim velikim dlanom.

- Pitanje je samo vremena kad će ponovo nešto potpaliti. Ljudi mogu stradati. Sljedeći put možda i više njih.

- Kako vam ja mogu pomoći? - upitala sam slomljenim glasom.

- Ostavit ću vam svoj broj mobitela. Obavještavajte me svaki put čim izađe iz kuće. Pokušajte mu, ako je moguće, pretražiti auto. Možda pronađete nešto sumnjivo. I nemojte se izlagati nikakvoj opasnosti, na primjer da ga slijedite. Ako su moje sumnje točne, vaš suprug je vrlo opasna osoba.

Kad sam se vratila Eli i ispripovijedala joj što se dogodilo, zaprepašteno me gledala.

- Što? Uhodit ćeš ga? Zar zaista vjeruješ da je kriv?

- Ne znam - iskreno sam odgovorila. - Ali previše je podudarnosti da bi se radilo o slučajnosti.

- Molim te samo, budi oprezna - rekla je Ela zagrlivši me.

I tako sam počela špijunirati svog muža. Ispočetka sam se zbog toga užasno osjećala, ali onda sam samu sebe uvjerila da je to ujedno način da ga, ako nije kriv, oslobodim sumnje.

Prilika da pregledam auto ukazala mi se jednog poslijepodneva kad je Tedi ostao kod kuće. Imao je slobodan dan i spavao dubokim snom. Miki je, kao i obično, ležao zavaljen pred televizorom. Iskrala sam se iz stana i pohitala u auto. Upravo sam bila usred pretrage kad sam iza sebe začula Tedijev glas. Tako sam se prepala da sam udarila glavom o krov.

- Što to radiš? - upitao me.

- Oh, izgubila sam sjajilo pa sam pomislila da mi je možda ovdje ispalo...

- Mogla si mene pitati - rekao je ne skidajući pogled s mene.

Nakon toga smo se zajedno vratili u stan. Dok sam hodala iza njega, osjećala sam kako mi koljena podrhtavaju. Inspektor je, čini se, bio u pravu. U autu, ispod sjedala, pronašla sam mapu s izrescima svih članaka iz novina koji su govorili o proteklim paležima...

Spoznaja da je moj muž ipak piroman koji podmeće požare užasnula me.

- Mislite da nije ništa posumnjao? - upitao me inspektor kad sam ga nazvala i rekla mu što sam otkrila.

- Ne, ne vjerujem - odgovorila sam i čvršće stegnula slušalicu. - I što sada?

- Javljajte mi se i dalje čim nešto otkrijete.

Tako je prošao još jedan tjedan, a onda sam jedne večeri načula razgovor Mikija i Tedija. Govorili su o nekakvom "specijalnom poslu" koji moraju izvršiti. Čini se da me nisu čuli jer je Miki tada upitao:

- Kad ćemo ga obaviti?

Pomaknula sam se i parket u hodniku je zaškripao.

- Jesi li to ti, draga? - začula sam neprirodno ljubazan Tedijev glas iz sobe.

- Da, ja sam - glasno sam odgovorila.

Te večeri, umjesto da se sprema na posao, Tedi je okrenuo svoje lijepo lice prema meni, pokazavši mi svoju jamicu na obrazu koju sam nekada smatrala tako neodoljivom.

- Donesi vino, draga - rekao je sladunjavim glasom. - Danas imamo razloga za slavlje.

- Da? - upitala sam osjetivši u sebi znak za uzbunu.

- Miki je konačno dobio posao - objasnio je.

- Pa to je divna vijest! - rekla sam tobože vedro. - U to ime možemo popiti čašicu.

Nakon jedne čaše vina Tedi mi je htio ponovo natočiti, ali ja sam se pobunila.

- Ne bih više, hvala. Već osjećam kako mi se vrti.

Bilo je to posljednje čega se sjećam. Toga i činjenice da nisam nazvala inspektora.

Kad sam ponovo otvorila oči, u nosnicama me pekao dim. Pod rukama sam osjetila mekanu tkaninu. Bio je to tepih. U glavi sam osjećala neizdrživu bol. Instinktivno sam pomislila da se moram pomaknuti, ali moj prvi pokušaj prošao je bezuspješno. I dalje ležeći na tlu, konačno sam shvatila gdje se nalazim. Bila je to naša spavaća soba. Sakupivši svu snagu, nekako sam se uspjela odvući do vrata. Međutim, kad sam teškom mukom dohvatila kvaku i povukla je, ništa se nije dogodilo. Bila su zaključana. To je, znači, bio taj plan o kojem su Miki i Tedi razgovarali. Namjeravali su me ubiti!

Uspjela sam se nekako uspraviti u polusjedeći položaj, osjećajući kako se dim sve više obavija oko mene. Sjetivši se u jednom trenu da više ljudi pogiba u požaru od gušenja dimom negoli od vatre, bespomoćno sam zajecala.

Upravo kad sam osjećala da ću ponovo izgubiti svijest, na vratima sam začula lupanje. Netko je počeo snažno udarati o vrata i ona su se odjednom uz tresak otvorila. Uz nekoliko policajaca, ugledala sam i poznato inspektorovo lice. Učinilo mi se kao da vidim anđela!

Već nekoliko trenutaka kasnije bila sam se u ambulantnom vozilu. Inspektor je sjedio pokraj mene.

- Nemojte govoriti - rekao je vidjevši da se trudim nešto reći.

- Oni... Tedi i Miki... - izgovarala sam riječi teškom mukom.

- Psst, nemojte govoriti - ponovio je inspektor.

Sljedećeg dana inspektor me došao posjetiti u bolnicu. Tada mi je ispričao kako se zabrinuo kad mu se nisam javila.

- Napravio sam nekoliko krugova oko vaše zgrade, a onda odlučio pričekati da vaš muž ode na posao. Ubrzo nakon što je izašao, iz stana je počeo kuljati dim. Tada mi je sve postalo jasno.

Sve to bilo je toliko jezivo da je bilo teško povjerovati. Moj muž me pokušao ubiti kako bi prikrio svoje zločine!

- Niste vi prvi koga je pokušao ubiti - rekao je inspektor. - Istraga je pokazala da je vašeg supruga, dok je bio dijete, zlostavljao njegov djed. Odatle njegov bijes prema starijim osobama i oni požari u staračkim domovima. Psiholozi bi vjerojatno rekli da je uvijek nanovo želio ubiti svog djeda.

- I što sada? - upitala sam.

- Obojica su u zatvoru. Miki je sitni lopov, ali će zbog sudjelovanja u pokušaju ubojstva provesti nekoliko godina u zatvoru. Vaš muž će, naprotiv, puno dulje ostati tamo. Noćna mora je završila. Konačno možete odahnuti!

To je bila istina: noćna mora je završila. No, posljedice su ipak ostale. Čak i danas, nekoliko godina kasnije, potpuno se ukočim kad čujem da je negdje izbio požar. Osim toga, ne podnosim više zgodne muškarce. Nakon Tedija, još nisam bila ni s kime u vezi. No, kad jednom nekome odlučim pokloniti svoje povjerenje, to sigurno neće biti nitko s izgledom filmskog glumca!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 11:55