AMBICIJA VEĆA OD LJUBAVI

ISTINITA PRIČA: 'Prestao me je voljeti kad je kupio svoje prvo skupo odijelo! Za njega više nisam bila u trendu!'

'Odnio je svoja skupa odijela i cipele, svoju ambiciju da bude ono što nije bio i za što mu je trebala i lijepa, mlada žena'

Bio je travanj, rano jutro. Vrijeme je bilo lijepo, ali more je bilo još ledeno. No da nisam ušla u vodu, vjerojatno bih se raspuknula od boli zbog njegovih otresitih riječi i pogleda koji je izbjegavao moj.

- Mogla si doći i u toj spavaćici, jednako izgleda kao tvoja svečana haljina. Ja u odijelu, a ti u krpama. Ali to ionako nije ništa novo - rekao je dok smo se toga jutra, nakon cijele noći provedene vani, spremali u krevet.

Naime, grad je organizirao veliko okupljanje kulturnih djelatnika našega grada i gostiju iz drugih gradova. Igor je bio mozak tog velikog pothvata koji se zbivao u našem kazalištu i koji je obuhvatio predstavljanje radova iz različitih područja umjetnosti i kulture, humanitarnu aukciju, dodjelu različitih nagrada, nastupe pojedinih izvođača, pa i predstavljanje naših kreatora. Bio je vrstan organizator koji je već tjednima držao sve konce u svojim rukama i svojski se naradio.

Nakon tih riječi koje mi je uputio Igor je zgrabio jastuk i poplun i odnio ih u dnevnu sobu.

- Igore... - htjela sam mu reći da ostane u krevetu jer poslije ovog ispada tko bi zaspao, ali prekinuo me njegov grubi glas koji je zazvonio cijelom našom kućom:

- Ne obraćaj mi se!

Rađalo se crveno jutro kad sam sišla na obalu. Dok je more obavijalo moje tijelo, znala sam da moja haljina nije uzrok njegovu bijesu, već jedna plavokosa djevojka, manekenka i poznata mlada pjevačica, ona koju je cijele noći tražio pogledom, zbog koje je izbjegavao moj pogled, zbog koje se skrivao u mnoštvu. Baš ona pripomogla je da onaj jezičac na vagi prevagne i da se Igor odluči za promjenu u svom životu.

Osim tog razloga, postojao je još jedan. Ja sam već neko vrijeme znala da je Igoru naš grad, koji sam ja smatrala velikim, odjedanput postao tijesan. Zato je večeras glumio da je i dočekivanje, obilazak i ispraćanje gostiju njegov posao. Mislio je da nije očito zašto se toliko trudi. Igor više nije želio biti važan čovjek iz pozadine, već važan čovjek na pozornici.

Ambicija je katkad gadna stvar. Ali to lijepa i popularna djevojka nije znala, kao ni to da će mu baš ona utabati put kojim će otići iz našega grada. Ona je pak mislila da je moj Igor dobra prilika, suncobran koji će je štititi da je prebrzo ne spali svjetlo reflektora. Oboje su zaboravili da je još živa moja i Igorova ljubav i to me rastužilo.

Ono što ja nisam znala, a doznala sam jutros, jest činjenica da sam svome Igoru postala uteg na putu njegovoj ambiciji kojeg se, naravno, želio osloboditi. To je otkriće u meni izazvalo neugodan osjećaj jer mi to nije bila namjera. Nikad mu ne bih stajala na putu. Ono što on nije znao jest da ga njegova ljubav prema meni još uvijek veže uz mene, a ne ja. Velika ljubav koje se sada tako naprasno želi osloboditi. Baš zbog te ljubavi jutros je sipao žuč i nije imao snage suočiti se sa mnom.

Ja pak sinoć nisam, poput Igora, morala birati s kim ću se družiti jer sam već odavno poznavala mnoge ljude, uglavnom one iz umjetničkih krugova i pripadala sam tom miljeu. Uostalom, uvijek je tu bila i moja najbolja prijateljica Anita. Ipak, bila sam vrlo usamljena jer mi je nedostajao moj Igor koji se družio s drukčijim svijetom od moga. I dok sam ga pratila pogledom, duša mi je zebla od straha zbog onoga što slijedi, što mi je sudbina namijenila i za što znam već dulje vrijeme da će se dogoditi. No, mislila sam, voljeli smo se ludo, to se ne zaboravlja samo tako. Volimo se i danas. Prevagnut će ljubav.

Kad sam izišla iz mora, bila sam već hladne glave. Znala sam da je gotovo i da Igora trebam otpremiti u veliki grad, među taj njemu tako žuđeni svijet. Prilika za to naišla je nekoliko dana poslije one nesretne noći i njegova bijesa, kad su se strasti već bile smirile, a on stavio pod kontrolu svoj nemir.

U kulturnoj rubrici jednog dnevnika čitali smo širi osvrt o odjecima one večeri. Bila sam potpuno pomirena sa sudbinom i onim što mi sprema. Neka ide svojim putem, odlučila sam. Ne želim gledati kako polako ubijamo našu ljubav. Želim je pustiti da živi, a to mogu samo tako da mu raširim krila i dam privid oslobođenja.

- Zašto ne pokušaš u Zagrebu? Ove pohvale u tekstu upućene organizatorima zapravo su pohvale tebi. Prošli si vikend briljirao svojim organizacijskim sposobnostima. Evo, tu je i tvoje ime. Imaš nepresušnu radnu energiju koju ovdje ne uspijevaš maksimalno iskoristiti. Uz to, primijetila sam, upoznao si neke ljude, oni su upoznali tebe. Ništa te ne košta pokušati.

- Razmišljam o tome - odgovorio je, ali odmah sam shvatila da mu je, čim sam mu to predložila, laknulo.

Želio je otići. Samo nije imao snage otisnuti se. Morala sam ga pogurati. Ljubav je, dakle, još postojala, ali nije prevagnula.

Odnio je svoja skupa odijela i cipele, svoju ambiciju da bude ono što nije bio i za što mu je, poslije se pokazalo, trebala i lijepa, mlada žena. Odnio je svoju nervozu i još mnoge ružne stvari koje su se nagomilale posljednje tri godine. Ali nije bio sebičan. I meni je puno toga ostavio: prazninu, tišinu, tugu, sjećanja, albume s fotografijama, skulpture s njegovim likom. Ostavio me besplodnu i slomljena srca, nijemu od boli, slijepu od suza. Tek sam trebala početi učiti živjeti jer sam s Igorom bila od svoje sedamnaeste.

Ostavio me u isto vrijeme i kao mladu ženu koju čekaju najplodnije i najenergičnije godine i potpuno ostarjelu, s tijelom iz kojeg je isisan život, s pola mene jer je druga polovica umrla.

Tako je završila priča o odlasku, koja je počela prije točno tri godine kad je kupio svoje prvo skupo odijelo. Toga sam dana shvatila da se počinje ostvarivati ono o čemu je govorio, da je stvoren za veće stvari. Sjećam se dobro te prve kupnje koju nije podijelio sa mnom.

- Igore, cijelu si plaću dao za odijelo, košulju i cipele - rekla sam ne prigovarajući, već se čudeći, pa i ne vjerujući da je upravo to učinio.

- Treba mi! - rekao je otresito, netrpeljivo, ali nekako i pobjedonosno i uputio se s odijelom na prvi kat naše kuće.

Neko sam vrijeme stajala dolje s pogledom uprtim u zatvorena vrata naše spavaće sobe, kamo je ušao. Shvatila sam da je on upravo prešao neku nevidljivu crtu i postao netko drugi. A tada sam otišla u pokrajnju prostoriju i stala pred bistu muškarca na kojoj sam radila. Zapinjala sam već tjedan dana pred nedorečenim izrazom toga lica, ali sada sam dobro znala što ću. Polovicu lica ostavila sam kakva jest, a drugoj sam dodala Igorov izraz dok je izgovarao: "Treba mi".

Bilo je to tek prvi njegov korak u "njegov" život. Tada još nisam znala da mu je "krenulo" i da mu plaća raste, to mi je prešutio. Jer u to sam se vrijeme čudila kako jedan organizator velikih i važnih događaja, ekonomist i menadžer, tako loše organizira vlastite troškove da nikad nema novca. Zar mi je lagao, pitala sam se poslije, jer do tada u našoj kući nije živjela laž.

Srećom, i meni je tih godina "krenulo". Novac mi nije bio problem i nisam trebala Igorov. Brinula sam se o kućanstvu, nama i sebi, a to o sebi uglavnom je uključivalo nabavku materijala u kojima sam stvarala svoja djela.

Kad je otišao, ostavio je i sjećanje na sretna vremena kada smo spavali na podu, kuhali na rešou i sjedili na plastičnim stolcima. Sve što smo imali bila je nepraktična, stara, oronula kamena kuća koju sam naslijedila od bake, jer roditelje sam izgubila još kao djevojčica. Ali imala sam sve, kuću u kojoj sam odrasla, pogled na pučinu, ljubav svoga života - Igora i svoje čarobne ruke skulptorice i slikarice. Igor je također tvrdio da ima sve: mene, mene i mene.

Ali tu je lijepo sjećanje prestajalo i počinjalo je ono uznemirujuće kada mu sve to odjedanput više nije bilo dovoljno. Odjedanput smo se našli na suprotnim stranama.

- Što misliš o tome da živimo u stanu. Južno od nas grade predivne zgrade. Mogli bismo prodati kuću, uzeti kredit i kupiti nešto moderno, prostrano i lijepo.

Gledala sam u njega ne vjerujući u to što čujem.

- Ne mogu ovo prodati. To je, to je... - zapela sam jer sam željela odjedanput izgovoriti stotine riječi i razloga zbog kojih nisam mogla prodati kuću.





Meni ona nije bila samo nepraktična, kamena kuća, već moja povijest, moji korijeni, simbol jednog vremena i prostora. Kako sam se mogla odreći kamena i uzeti siporeks, odreći se ciglenog poda i uzeti pločice modernog uzorka, drvenih prozora i gledati more kroz plastične, hodati asfaltom. Ali uspjela sam reći:

- Gdje ću raditi, zar u stanu, u nekoj kutiji na nekom katu, bez pogleda na more, bez dodira sa zemljom i kamenom?

U tom kratkom pitanju zapravo sam sažela sve. Ta kuća, priroda i moj rad bili su jedno - bili su ja. Ali je prvi put izostala ljubav, kao da ona nije bila ja.

Poslije sam se pitala je li to moje ja Igoru bio pretežak teret. I osjećala sam se krivom. Željela sam dijeliti s njim krivnju zbog svega što nas je čekalo.

Ipak, još sam uvijek za ljubav i za njega bila spremna učiniti sve, čak i prodati kuću. Srećom, gradnja stanova je zbog nekog razloga zastala, potraga za drugim stanom malo se oduljila. U međuvremenu je kuća postala atraktivna njegovim novim prijateljima, zanimljiva, iznimna, i još na takvom mjestu, pa je zaboravio na svoj ne tako davni prijedlog. Igor je imao nove brige. Nova i drukčija odjeća, bolji auto, putovanja na daleka mjesta bili su njegove želje, koje je polako počeo ostvarivati.

Kad je čovjek osamljen, svašta mu pada na pamet, pa i to kako je Igor nekada s ponosnom govorio o svojoj voljenoj ženi, umjetnici. Plivala sam tada u milini njegovih riječi. Ali to je bilo onda dok smo izgrađivali svoj dom i maštali o djeci, dok smo oboje počinjali svoje karijere i dok me pratio na kulturna zbivanja. Kako su mu se pogledi na život počeli mijenjati, to je polako prestajalo. Više me nije želio predstavljati kao umjetnicu i voljenu ženu, već kao lijepu sliku. A ja to nisam mogla biti. Plivala sam tada u tuzi.

- To nisam ja. Poznaješ me već sedamnaest godina i sada, odjedanput, želiš da sam netko drugi - rekla sam mu kada su učestali prigovori da uredim frizuru, promijenim način odijevanja.

- Okreni se oko sebe. Zapela si u svom ateljeu. Moraš biti u trendu - govorio je.

Čak sam to pokušala učiniti zbog njega, zbog trenda, ali te moderne krpice, ta odjeća, koliko god sam u njoj dobro izgledala, jednostavno nije bila za mene jer sam se nelagodno osjećala. Ja sam voljela svoj lan, pamuk i čipku, udobnost i širinu, a najdraža mi je bila moja radna pregača.

A peglanje i istezanje mojih neukrotivih kovrča smatrala sam gotovo grijehom jer sam im uništavala zdravlje i ljepotu koje sam od prirode dobila na dar.

Ni s mojim noktima Igor nije imao sreće. Nisu mogli biti manikirani. Moje lijepe ruke i moji dugi prsti bili su moj alat, katkad obojen bojom materijala u kojem sam radila, katkad prljav, katkad oštećen, katkad čak opečen, ali alat bez kojeg ja ne bih bila ja. Moje su ruke bile žilave i snažne, kao uostalom i cijelo moje tijelo, i trebale su mi takve kakve jesu kako bih mogla ukrotiti metal i kamen.

- Nekad si uzimao moje ruke u svoje, grijao ih i masirao, prao ih i milovao, vodio me za njih na kat. Što se to promijenilo? - pitala sam ga tada, ali odgovora nije bilo.

No, uza sve to, Igor nikad nije pokazao prema meni takav otpor kao one večeri kad sam se u dugoj bijeloj lanenoj bakinoj haljini, opasanoj širokim crvenim suknenim djedovim pojasom, koji je nosio na svom vjenčanju, pojavila među tim pristiglim svijetom koji je na tu skupnu izložbu kulturnih djelatnika našega grada ušao u naš svijet.

Začudo, toga je svijeta bilo više nego ovoga našega. Taj svijet je kupovao, plaćao, darovao u dobrotvorne svrhe dok su hostese hodale uokolo držeći pladnjeve s probranim pićem i jelom koje je brzo nestajalo.

- Ne znam je li ovi brže kupuju ili jedu - komentirao je moj kolega.

Ta večer bila je i prilika koju su iskoristile manekenke da prošetaju improviziranom pistom. Nekima je baš to bio najbolji dio večeri, baš taj dio koji nije pripadao onomu čemu je ova večer bila namijenjena. Ali nisam to rekla Igoru-organizatoru. Čak sam se pitala jesam li u pravu što tako mislim jer te večeri naišla sam na malo istomišljenika. Igor je očito dobro odradio svoj posao koji ja, valjda, ne razumijem.

Tako sam se ja našla s ove strane, u svom svijetu, a moj Igor u onom.

Primijetila sam, odlično se snalazio na svojoj strani. Ondje je skupio onu gorčinu usmjerenu protiv mene. Dok sam ga gledala, bilo mi je teško povjerovati da je netko s kime liježeš i budiš se, s kime vodiš ljubav i koga voliš, tko je duša tvoje duše zapravo netko drugi. Ali dok smo se te zore u tišini vozili kući, jer riječi više nisu bile potrebne, a pogotovo poslije one jutarnje vike, stvari su prirodno sjele na svoje mjesto i zaključak se nametnuo sam - to više nismo bili mi.

Bilo je teško preživjeti taj užasan dan. Zato sam i pohitala ledenom moru u zagrljaj. Da me čuva, tješi, obavije, razbistri mi misli.

- Možda ste trebali pokušati spasiti svoj brak, Franka - rekla mi je moja najbolja prijateljica Anita. - Previše ste se voljeli da sve samo tako pustite.

- Složeno je to, Anita. Ja sam živjela za ono što je u nama, a on za ono izvan nas.

Znam da nije razumjela. Shvatila je poslije kad su u časopisima osvanuli članci o tome kako ta poznata djevojka ljubi deset godina starijeg menadžera, koji je i njezin menadžer.

Kako to da moj menadžer nikad nije ni pomislio biti, pitala sam se tada.

Godinu-dvije poslije, kada su naslovnice tabloida, kao nikad prije, bile zasute fotografijama te djevojke, a ubrzo i sretnoga para, po zaručničkom prstenu te djevojke, po putovanjima na daleka ljetovališta, odjeći koju nose, osobnom treneru koji im oblikuje tijela i po mnogočemu još što se dalo čitati i gledati, dobila sam odgovor zašto Igoru nikad nije palo na pamet da bude moj menadžer i shvatila o kakvom je to životu sanjao.

Je li sanjao o braku i djeci? Je li očekivao da će tako brzo postati otac i uletjeti u brak, pitala sam se dok sam u dućanu, čekajući red za blagajnu, na polici s časopisima gledala naslovnice i na jednoj od njih vidjela poveći trbuh Igorove mlade supruge koji se nazirao ispod vjenčanice. Okrenula sam glavu, ali i dalje je jako boljelo. I ja sam nekad željela Igorovo dijete, a gorka, gotovo samoubilačka istina je da sam ga još uvijek željela.

- Još nisam spreman - odgovarao je nekad meni.

Možda nisam trebala čekati da bude spreman. Možda sam samo trebala zaboraviti uzeti kontracepcijske pilule. To se valjda danas tako radi. Ali odmah sam odbacila te ružne misli. Nisam željela tom nerođenom i nevinom biću kvariti svijet u koji dolazi. Neka ostane sretno ispod te bijele čipke, neka čuje umilnu glazbu crkvenih orgulja.

Meni pak ta glazba nije trebala, niti vjenčanje. Vjerovala sam da je ljubav moj i Igorov pečat i da je naša veza sazdana na povjerenju, istini i potpunoj predanosti. Baš smo mi umjetnici čudan svijet.

Poslije sam se pitala jesu li povjerenje, istina i predanost bili Igoru pretežak teret. Jedva sam platila i požurila iz dućana. Opet mi je ponestalo zraka. Često mi je ponestajalo zraka. Katkad sam mislila da ću se ugušiti i na samu pomisao na njih dvoje, čija me sreća svako malo znala zaskočiti s naslovnica. Toga sam se dana, tjerana nečim nevidljivim, žurila kući da brzo završim svoju posljednju skulpturu - srce od trnja. I dok sam u nju pretakala svoj najnoviji bezzračni osjećaj, odlučila sam da je to zadnja skulptura koja će izići iz mojih ruku, a koja će simbolizirati bol. Odlučila sam da mi više nikad, baš nikad, neće pozliti kad vidim Igorov prekrasni sretni osmijeh koji dominira naslovnicom nekog časopisa.

Toga ljeta ostala sam trudna s jednim Amerikancem. Taj šarmantni gospodin, široko obrazovan, informiran, putnik koji je proputovao pola svijeta, zapeo je baš za moja djela. Neka je i kupio, i mene, odvukao me u krevet. Bilo je lijepo upoznati nekoga drukčijeg, poslije toliko vremena osjetiti nečiju naklonost, dopustiti sebi bliskost s nekim. Ali, bio je to zapravo očaj. Nikad poslije to sebi više nisam dopustila. Nisam htjela biti očajna žena, htjela sam biti voljena žena, a voljena više nisam mogla biti. Već znamo da je pola mene bilo mrtvo.

Na odlasku sam mu poklonila cvijet od žice, a on meni najveći dar prirode - dijete.

- Pa ti si trudna! - vrisnula je Anita i stisnula me u zagrljaj. - Trudna si! - viknula je glasnije i opet me dograbila u zagrljaj. - Sretnice, ulovila si posljednji vlak - bila je oduševljena, a ja nijema od prvog iznenađenja zbog svog novoga i najvećeg dara koji mi je život ikad poklonio.





Bila sam beskrajno sretna. Toliko sretna da sam danima plakala od sreće. Toliko sretna da sam se bojala te sreće. Toliko sretna da sam mislila kako ću poludjeti čekajući taj trenutak kada ću svoje dijete primiti u ruke.

Mellu nisam javila da je postao otac. Ostavila sam tu odluku Anji.

Rodila sam u proljeće. Konačno sam je dočekala, konačno imala nekoga tko je bio samo moj i ja njegova. Uz Anju moj je život dobio sasvim drugi smisao i cilj. Sve što sam činila bilo je za nju i zbog nje. Bila je dobro dijete, privržena i vrlo bistra, razigrana i prelijepa, moja slika i prilika, samo moja, samo ona i ja. Zabilježila sam je na bezbroj načina u svojim skulpturama čiji je broj samo rastao oko nas.

Razvod poslije petnaest godina idiličnog braka, vrištao je krupni naslov s naslovnice časopisa koji nas je gledao iza stakla jednog kioska blizu kojeg smo na rivi sjedile Anita i ja.

- Zar je prošlo toliko godina? - postavila je pitanje moja prijateljica.

- Vrijeme leti - odgovorila sam sa smiješkom. - Pogledaj Anjicu - pokazala sam glavom prema izduženoj djevojčici koja je šetala uz more.

- Znaš, katkad ti zavidim na tolikoj hrabrosti i samostalnosti. Sve to što ti se dogodilo preživjela si bez gorčine, ostala predana sebi, Anji, prijateljima, poslu, duhovnim vrijednostima. Katkad mislim da nisi stvarna, a katkad da se samo vješto skrivaš i da i u tebi mora biti barem zrno ljudske pokvarenosti - smijala se.

Uzvratila sam joj glasnim smijehom.

- Naravno da sam ljudsko biće, sa svim svojim manama i dobrim stranama, ali stvar je u tome da onoj lošoj strani ne dopuštam da iziđe van. A ako ipak iziđe, brzo je pospremim unutra. Jednostavno sam zahvalna na svemu što mi je život dao na dar, a dao mi je mnogo, dragu i dobru baku, kuću, darovitost, zdravlje, dobar izgled, Igorovu ljubav, Anju. I unatoč gubitku roditelja i Igorovu odlasku, osjećam se tako bogatom, osjećam kao da me život mazio.

Uistinu sam mislila to što sam rekla, iako samo ja znam kako je bilo teško dostignuti taj osjećaj. Ali, ni Aniti niti ikome drugome nisam mogla govoriti o tome koliko sam se borila sa sobom i teško mirila s Igorovim odlaskom. Bilo je u mom životu i gorčine, i tuge, i zluradosti, i osvetoljubivosti, ali im nisam dala da me nadvladaju. Još danas je bolno i samo sjećanje na prve godine njegova odlaska kada sam, što je bilo ironično, i htijući i ne htijući, pratila Igorov život preko naslovnica časopisa. Kao da nije bilo dovoljno to što je otišao, već sam o svakom detalju njegove bračne sreće bila obaviještena i ja i svi ljudi u ovoj državi. Taman kad bih se smirila, ponovno bi na kiosku, u dućanu, na stolu nekog kafića, na rivi osvanula ta njegova bračna idila. Kamo god bih se okrenula, dozivali su me naslovi. Isprva sam okretala glavu od kioska i polica s novinama, izbjegavala sam "zvjezdane" tračeve, ali jednoga mi je dana pogled pao na naslovnicu koja je pokazivala sretne roditelje kojima sin polazi u prvi razred gimnazije. Kupila sam taj časopis, kao da mi već i bez njega nije bilo dovoljno mučno, i pozorno promotrila te fotografije te pročitala cijeli idilični tekst o talentiranom i pametnom djetetu još talentiranijih i pametnijih roditelja. Unutra sam vidjela bezbroj sličica sretne i važne obitelji kojoj su ustupljene čak četiri stranice. I poslije toliko vremena boljelo je.

Ali ta naslovnica, nenadano, donijela mi je i utjehu i lijek jer sam tu nekad uistinu lijepu, vitku, visoku Igorovu ženu duge plave kose prvi put vidjela pod drugim svjetlom, dnevnim svjetlom ispred škole obasjane suncem i drugim okom, umjetničkim pronicavim okom. A ono je otkrilo ono što je bacilo drugačije svjetlo na tu idilu i mene razveselilo: da neke žene jednostavno nemaju sreće. Priroda je nekome majka, nekome maćeha. Njoj je, na žalost, bila maćeha. Iako je bila znatno mlađa od mene, dijete i godine učinili su svoje.

Od tada više nisam okretala glavu od naslovnica. Ta nova slika o njoj pomagala mi je da nahranim onaj mali, zločesti dio svoje duše i bila mi slatka utjeha. Pomislila sam da u tome ima neke pravde.

- Nikad mi nisi rekla pravi razlog Igorova odlaska - nastavila je moja prijateljica.

- Rekla sam ti, Anita. Znam da ljudi nagađaju kako postoji još neki skriveni razlog koji ne spominjem, pa čak govore da je s plavokosom bio i prije one večeri, ali ja za to ne znam. Eto, i ja sam naučila lagati. Ono što mogu reći već si čula od mene. Izrasli smo u drukčije osobe od onih koje smo bili u prvim godinama našeg zajedničkog života, željeli smo različite stvari. Znam da to ne zvuči kao dobar razlog, ali zbog tih naoko nevažnih stvari stvorio se nepremostiv jaz među nama. On je žudio za vanjskim sjajem i prezentacijom, a ja sam sav sjaj ovoga svijeta pohranjivala u svome srcu. Iz mene je potom izlazio kao radost pretočena u moja djela i kao ljubav koju sam nastojala širiti oko sebe.

Kako sam Aniti mogla govoriti o tome koliko se jadno može osjećati uspješna, prilično lijepa i još mlada žena kad njezin partner traži uspješniju, ljepšu i bitno mlađu. Kad mužu više nije dovoljno atraktivna, kad mu prestane biti privlačna, a bračni mu krevet postane pretijesan, kad mu počne smetati sve ono što nju čini njom i što je nekad na njoj volio, kad joj pokuša mijenjati osobnost samo zato što nije poput bezbrojnih serijskih ljepotica koje je sretao oko sebe. Je li onda bitno, moja Anita, tko je bila ta druga?

Nisam rekla Aniti ni ono što duboko u srcu predosjećam, da će se Igor kad-tad vratiti. Razlog je bio jednostavan. Ljubav. Onako kako smo se mi voljeli, on ne može više voljeti. I upravo to što me sve ove godine izbjegava, što me baš nikad nije nazvao i pitao me kako sam, jer ja poznajem Igora, govori o tome da nije zaboravio, nego da samo trenutačno živi neki drugi život. Po svemu tome znala sam da će se jednom ipak pojaviti preda mnom. Dogodit će se to onoga dana kad shvati da je ljubav, za koju je mislio da ju je ostavio u našoj kući meni na čuvanje, misleći da odlazi slobodan, uvijek bila s njim. Naći će ona svoj put, iskoristiti kakav krizni trenutak i pokazati mu se. Tada će morati doći k meni.

Dogodilo se kako sam očekivala. Igor ljetuje u rodnom gradu. Bio je svuda po svijetu, pričao je, ali je poslije toliko godina shvatio da su najljepše plaže na svijetu ove naše, a najljepša ljetovanja ondje gdje ti je srce i gdje se uvijek vraćaš kamo god da odeš, jer si jednostavno nevidljivim nitima vezan uz zemlju, kamen i more, slušala sam kako izgovara moje davne riječi.

Nisam komentirala to što ih je posvojio. Drugoga dana se meni i mojoj kćeri nepozvan pridružio na plaži.

- Anja je prekrasna, ima mamine gene - rekao je prateći pogledom dugonogo djevojče koje se upravo spremalo zaplivati.

Nisam to doživjela kao kompliment pa sam opet prešutjela. Ali prihvatila sam poziv na večeru. Da raščistim situaciju.

Za večerom je pružio ruku i dodirnuo mi kosu.

- Sjećaš se, nikada nisam mogao provući ruku kroz tvoje kovrče. Uvijek bi mi se zapetljale oko prstiju - nasmiješio se.

Meni te davne komične situacije više nisu bile simpatične. Žalila sam onu drugu ženu čija kosa više nije blistala s naslovnica časopisa. Žalila sam i Igora koji nikako da nađe kosu kroz koju će provući svoje prste i biti zadovoljan. Opet ništa nisam rekla, no brzo je shvatio da treba ostaviti moj pramen na miru. Ali nije odustajao. Odlučio me dopratiti do kuće.

- Ova je kuća pravo blago. Nema nijednog zagrebačkog stana niti apartmana u kojemu sam boravio koji bi se dali usporediti s njom.

O, moj Igore, nema to veze s kućom, već s onim lijepim što smo u njoj imali, pomislila sam, ali nisam ništa rekla. Samo sam nastavila slušati:

- Samo odavde je pogled na more divan. Pučine su negdje drugdje nepregledne, gradovi su uređeni, ali samo ovdje je... - zastao je, a ja sam nastavila:

- ... sunce u zalasku tako blizu čovjeku, samo ovdje si tako sjedinjen s morem i sa samim sobom.

Nasmiješio se konačno shvaćajući da sam ga prozrela.

- Nije bilo tako davno, ali zaboravio sam.

- Bilo je jako, jako davno - gledala sam ga u oči dok sam mu to govorila.

Mislila sam da će shvatiti moju poruku: ne, ne možemo se sjećati jer su nam sjećanja različita, ali pokušavao je i dalje:

- Ipak, ja nisam zaboravio niti jedan detalj iz našeg zajedničkog života, a najteže mi je sjećati se onoga dana kada sam te odlučio napustiti. Nikad to sebi neću oprostiti.

- Ništa si ne predbacuj, Igore. To ti kažem zato što si ipak zaboravio jedan važan detalj iz našeg zajedničkog života. Nisi ti mene napustio, već sam ja tebe otpravila u svijet kojemu si žudio.

Gledao je u mene dok sam mu recitirala svoje riječi: "Zašto ne pokušaš u Zagrebu? Upoznao si neke ljude, oni su upoznali tebe. Prošli si vikend briljirao svojim organizacijskim sposobnostima. Imaš nepresušnu radnu energiju koju ovdje ne uspijevaš maksimalno iskoristiti."

- U tome je razlika između nas dvoje. Ja sam tebe voljela dovoljno da ti raširim krila i oslobodim te svake obveze, a ti mene dovoljno plitko da si, ne osvrćući se, odmah odletio. Nisi čak ni ispravno protumačio tu moju gestu.

Vidjela sam groznu nelagodu u njegovim očima. Brzo smo se oprostili uz nekoliko kurtoaznih riječi. Nisam bila osvetoljubiva i zbog ovoga sam se osjećala vrlo loše. S druge strane, veliki mi je teret pao s leđa. Konačno sam i ja bila slobodna. Konačno se i to dogodilo, moje lance koji su mi stezali srce odnio je Igor. Jako je pritom žurio. Valjda se bojao se ne omotaju oko njegova.

Opet nije znao. Već su bili omotani.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 01:30