IVANKA TOMA HDZ je stvorio napetost u odnosima sa Srbijom, sada to mora riješiti

Ministar vanjskih poslova Miro Kovač u pravu je kada traži da se Srbiji ugrade dodatna mjerila u pristupnim pregovorima EU, odnosno da se kao kriterij za otvaranje Poglavlja 23 - pravosuđe i ljudska prava stavi korekcija zakona po kojem su si uzeli ulogu “mini Haaga” i kada od Srbije traži da poboljšaju prava hrvatske nacionalne manjine. Ali...

Postavlja se pitanje je li Hrvatska problemu pristupila na pravi način. Blokirali smo napredak Srbije, ali smo u tome ostali potpuno usamljeni. Pokazalo se da nitko u Europskoj komisiji ne uvažava hrvatske argumente za blokadu pregovora i dogodio najgori mogući scenarij. Stvari su se okrenule naglavačke i umjesto da se iz Bruxellesa radi pritisak na Srbiju da korigira zakon po kojem se proglasila nadležnom za sve ratne zločine počinjene u regiji i da podignu prava nacionalnih manjina, počeo je pritisak na Hrvatsku da odustane od blokade! A takvo što se nije smjelo dogoditi. Ministar vanjskih poslova Kovač nije smio pokazivati mišiće prije nego što je drugim članicama EU dobro obrazložio hrvatske pozicije i našao saveznike. Istrčao je nepripremljen i sad je ostao sam. Sveo se na to da podršku ima jedino od SDP-a, i to bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljenića i bivšeg premijera Zorana Milanovića, koji su cijelo vrijeme tupili da Srbija mora odustati od univerzalne nadležnosti za ratni zločin.

No, situacija u kojoj smo se našli nije jednoznačna. Ona je primjer nekonzistentnosti hrvatske državne politike i amaterizma u obrani nacionalnih interesa. Kada se govori o srpskom zakonu o univerzalnoj nadležnosti za ratni zločin, valja imati na umu nekoliko stvari.

Prvo treba znati da nije sporna univerzalna nadležnost kao takva jer ona, kada je u pitanju ratni zločin, postoji prema međunarodnim pravnim standardima neovisno o tome zakonu.

Poanta je u tome što je Srbija sporni zakon usvojila prvenstveno iz političkih pobuda te što je on podloga za održavanje na životu neutemeljenih i politički motiviranih optužnica što ih je beogradsko Vojno tužiteljstvo pisalo još 1991. godine. Optužnice su se kreirale protiv tadašnjih hrvatskih lidera u vlasti i bile su jedan od segmenata Miloševićeve ratne mašinerije.

U razdoblju zatopljavanja odnosa između Hrvatske i Srbije te otvaranja suradnje između pravosudnih tijela, posebno tužiteljstava, stvorile su se pretpostavke da se taj problem riješi. Bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić godinama je zajedno s dužnosnicima Ministarstva pravosuđa radio na tome da Srbija povuče sporni zakon i zatvori političke optužnice.

No, kada je napokon sve bilo dogovoreno, bivša premijerka Jadranka Kosor popustila je pritiscima pojedinaca iz HDZ-a i uputila u proceduru Zakon o ništetnosti srpskog zakona. Zveknuli smo nogom u punu kantu mlijeka i prolili ga. Iduća prilika da se Srbiju natjera da povuče sporni zakon otvorila se kada su počeli s procesom ulaska u EU. Međutim, u Vladi smo imali ministra pravosuđa Miljenića koji je dio radnog vijeka proveo u diplomaciji i s različitih pozicija radio na problematici ratnih zločina i suradnje s Haaškim sudom pa je razumio problem i želio da se riješi, a s druge strane je bila ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić koja je zastupala stavove Hrvatske, a koju ova pitanja nisu osobito tangirala.

Da su Vesna Pusić i njezina ekipa u Ministarstvu vanjskih poslova nešto poduzimali po tom pitanju i lobirali za hrvatske stavove, Kovač nas, sve kada bi i htio, ne bi doveo u situaciju da Srbija ima veću podršku u Bruxellesu nego mi kao članica EU. A što je najgore, da se mudrije i s više diplomacije krenulo u rješavanje problema, ne bismo napravili medvjeđu uslugu Hrvatima u Srbiji.

Hrvatskoj nacionalnoj manjini, koja je ionako u bitno lošijoj poziciji nego Srbi u Hrvatskoj, sada je još teže jer je zbog hrvatske blokade u Srbiji zavladala antihrvatska histerija. Hrvati su izloženi medijskoj paljbi, na meti su marginalnih stranaka, naziva ih se ustašama. Predstavnik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić kaže da će posljedica biti manji izlazak hrvatske manjine na izbore, čime se smanjuje potpora stranci koja ih zastupa na političkoj sceni Srbije. A o tome kakav je položaj Hrvata u Srbiji najviše govori podatak da ih je u Vojvodini 1981. godine bilo nešto manje od 120.000, a 2011. godine ih je ostalo samo 47.000.