IVANKA TOMA Neka se Orešković i Karamarko dogovore o ovlastima ili raspišu izbore

Bilo bi jako korisno znati postoji li ikakav, pa makar usmeni, sporazum između predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i premijera Tihomira Oreškovića o odnosima prilikom obnašanja vlasti. Ili se cijeli odnos temelji na dvije rečenice i nekoliko minuta razmišljanja između njih: “Tim, želiš li biti premijer?” (kratka stanka) “Hoću.”

Pod pretpostavkom da se odnos temelji na dogovoru u kojemu bi se točno znalo što je čija uloga, mnogo bi toga bilo jasnije. Uostalom, i građani bi imali daleko realniju sliku o Oreškoviću, njegovim potezima i stavovima. Ako je premijeru ponuđena ta funkcija s jasnom naznakom da je ona prije svega ispunjavanje Mostova uvjeta da na čelu Vlade bude nestranačka osoba, kao i da to ne znači njegovu političku neovisnost, onda bi imalo smisla pitanje Oreškovićeve lojalnosti prema onima koji su ga doveli na vlast. Svi su u početku bili uvjereni kako je posrijedi po prilici takav aranžman. Smatralo se da će Orešković kao financijer iz velike međunarodne korporacije u funkciji predsjednika Vlade biti prvenstveno orijentiran na ekonomiju. Uzimalo se zdravo za gotovo da ga politika ne zanima, te da će, ako ni zbog čega drugog onda zato što Hrvatsku poznaje jednako dobro (odnosno loše) kao što vlada hrvatskim jezikom, njeno vođenje prepustiti prvom potpredsjedniku Vlade i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku.

U nedostatku informacija do takvog je zaključka došla većina novinara, političkih analitičara, ali je s istih pozicija krenula i predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović. Predsjednica je, sjetimo se, već napravila raspored vanjskopolitičkih aktivnosti u kojima je namjeravala sudjelovati kao čelnica izvršne vlasti iako je uvijek do sada takva uloga pripadala premijerima. No, da ga smatra formalnim, a ne i stvarnim premijerom, predsjednica je Oreškoviću pomalo nezgrapno stavila do znanja dovevši ga pred svršen čin kada je potpisala odluku o razrješenju ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića i poslala mu je na supotpis.

Danas, dva mjeseca kasnije, pokazalo se da je takva procjena bila pogrešna, ta da joj je donijela više štete nego koristi. Je li predsjednica potez s Lozančićem povukla na temelju vlastitog dojma ili procjena, ili joj ne netko servirao informacije kako je Oreškovićev supotpis tek puka formalnost, najbolje zna ona sama.

Slučaj smjene aktualnog i imenovanja novog šefa tajne službe samo je najeksplicitniji primjer Oreškovićeva preuzimanja premijerskih ovlasti u punom smislu te riječi. Potpuno je zaronio u politiku, ali je problem što je ona u velikoj koliziji s politikom predsjednika HDZ-a koji ga je doveo na vlast i o čijoj saborskoj većini ovisi njegov opstanak.

Najprije su kritike na račun Oreškovićeva soliranja iznosili anonimni članovi HDZ-a koji su u off the record formama upozoravali Karamarka kako s jačanjem Oreškovićeva rejtinga u javnosti, pada njegov u stranci.

Nezadovoljstvo je u velikoj mjeri bilo motivirano činjenicom da je premijer našao saveznika u manjem partneru u vlasti - Mostu čijim ucjenama na račun HDZ-a kao da nema kraja. A kada je postalo bjelodano da premijer ne želi podržati Milijana Brkića, glavnog tajnika HDZ-a za ministra branitelja, u stranci je to doživljeno kao ponižavanje preko kojeg se ne bi smjelo prijeći. - Bilo je good, good, good i malo samo nije bilo dobro. Nije bilo bad, nego malo diskusija - lakonski je Orešković opisao kritike kojima je bio izložen na sastanku Domoljubne koalicije i Mosta koji je bio sazvan povodom prijedloga proračuna, ali se pretvorio u kritiku premijera zbog miniranja Brkićeve kandidature za ministra branitelja i zavlačenja s izborom novog šefa tajne službe.

Da li zato što je prefrigan, ili što moć crpi iz sporazuma za koji ne znamo, Orešković je istjerao svoje, a HDZ i Karamarko su se nastavili ljutiti, i to zbog SOA-e. Orešković odbija prihvatiti ljude koje mu sugerira prvi potpredsjednik.

Bijes stalno raste pa se Oreškoviću javno zaprijetilo razvrgavanjem braka ako nastavi blokirati promjene u obavještajnom sustavu. Premijer je šutio, pustio da mu HDZ-ova većina potvrdi proračun, da bi na čelo tajne službe nastavio gurati svog kandidata za kojega Karamarko ne želi čuti. Jasno je da će se borba za utjecaj i moć nastaviti. No, pravi je problem što Vlada nikako ne počinje funkcionirati. Dnevni red sjednica redovito je šupalj, a ministri četvrtkom dolaze na Markov trg više radi forme nego potrebe.

Krajnje je vrijeme da se Orešković i Karamarko (ako nisu) dogovore što su čije ovlasti ili da raspišu nove izbore.