HRVATSKA I SVIJET

IVO BANAC Promjena režima i promjena paradigme

Zagreb, 231215.Ured predsjednice Republike Hrvatske.Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarovic odrzala je peti krug konzultacija s celnicima parlamentarnih stranaka i izabranim saborskim zastupnicima. U Ured su stigli predstavnici Domoljubne koalicije na celu s Tomislavom Karamarkom, clanovi stranke MOST na celu s Bozom Petrovim i Tihomora Oreskovic, koji je njihov prijedlog za mandatara. Na fotografiji: Bozo Petrov, Tihomir Oreskovic, Tomislav Karamarko.Foto: Boris Kovacev / CROPIX
 Boris Kovacev / CROPIX

Mladi maršal oprostio se od vlasti prispodobom o izboru: “Kad se rodiš, ne možeš birati spol, ne možeš birati roditelje, koji ti onda daju neku nacionalnost, rasu, rodiš se kao gay... Ali neke stvari možeš birati, a ljudi iz Mosta su izabrali da idu u saborsku većinu s kriminalnom, špijunskom i proustaškom koalicijom... Hrvatska nikad nije bila u demokratskom smislu na nižoj točki...” (Jutarnji list, 28. prosinca). Baš nikad? Iskustva mladog maršala su limitirana - “kad se jako smrači, on mrak grabi loncem”. Rodiš se gay, roditelji ti daju neku nacionalnost i rasu, vjerojatno posve slučajnu, a ti biraš kriminalce i špijune, koji su, usput, skloni ustašama. “Sasvim na svoj način, živi Antuntun.”

Posve je jasno da je pseudo-socijaldemokracija u svojoj dekadenciji okupila sve što je u Hrvatskoj stvarno reakcionarno. Stranka konzervativnih postkomunista, koji su tek nedavno otkrili tržišne čari nacional-verbalizma, pod Antuntunom se više švercala nekakvim kulturnim radikalizmom, ako se promicanje ćirilice i gay brakova doživljava naročito radikalnim, da bi sakrila svoj patronat nad parazitskim sustavom koji nas je približio izvjesnom kolapsu. U takvim okolnostima, jedna posve suvišna spikerica na javnoj televiziji može mahnitati s novoizabranim predsjednikom Sabora zbog ne pretjerano nadahnutog prijedloga za promjenu imena ustanove, koja je nesumnjivo i državna. Reinerov neoprez povreda je polustoljetne malohrvatske nagodbe: mi vas plaćamo da nas krotite, što je stvarni program SDP-a. Kad se povrijedi protokol dresure, što nužno izaziva uzbunu svih konzumenata u hranidbenom lancu, onda padaju pramčane sigurnosne mreže za svaku vrstu uhljeba - od nepotrebnih činovnika i drugih ometala do nepotrebnih novinarskih, NGO i “kulturnih” diletanata, koji skoro da su oplemenili pojam parazitizma. Svima njima pripada blistava budućnost provjeravanja vlastitih sposobnosti na tržištu usluga i kompetencija. Vidjet ćemo hoće li im “narodni” kapitalisti poput Branka Roglića biti izdašniji od države.

Uklanjanje stalnih parazita mora biti jedan od ključnih programa nove Vlade. U trenutku kad vjerovnicima vraćamo onoliko u kamatama koliko iznosi proračun cijelih grana uprave, ne smije biti milosti za sve endoparazite koji su postali prirodna pojava za neoprezne domaćine. Po mišljenju Emira Imamovića zvanog Pirke, to čak ne bi pridonijelo padu kvalitete financiranih projekata, barem ne u kulturi. Imamović misli kako je “sustav financiranja i kadroviranja kakav imamo danas - jučer nije bilo bolje, niti će sutra, nema potrebe nadati se - savršen... za pacifizaciju [valjda pacifikaciju!] umjetnosti, njezinu neangažiranost i posljedično pretvaranje u zabavu za mase i izvor prihoda za prilagodljive. Za, zapravo, činovnike na privremenom radu u kulturi” (forum.tm, 27. prosinca). Kakve li umišljenosti, ali i kreativnog izazova! Vlada mora pomoći angažiranost (?) i promicanje elitnog estetizma, koji su, ispada, mogući jedino kad se odbaci primisao da kultura može biti izvor prihoda, ili, još gore, profita? Shakespeare je svoje prihode morao nadopuniti obiteljskim trgovanjem vunom kako bi svojoj družini osigurao pozornicu kao glumac akcionar. To nije opcija za proračunske revolucionare s Festivala alternative i ljevice. Vlada im mora pomoći da postanu autentični i posve neovisni revolucionari jednokratnim odustajanjem od financiranja - ne samo neprilagodljivih.

Govoreći o samom mandataru, nije problem u tomu što (nadam se) nema pojma tko je Emir Imamović Pirke, što uvijek iste genijalce podsjeća na Milana Panića (“Setimo se Milana Panića... Nije se na čelu vlade dugo zadržao (ali širimo pozitivne misli)” Politika, 27. prosinca), ili što hrvatski ne govori ni izbliza tako dobro kao Velimir Visković, premda, svaki je izgled, ipak nešto brže. Ako je vjerovati Viskoviću, problem je u tomu što odabir Tihomira Oreškovića loše predstavlja HDZ: “Kakve su to nacionalne, pa i nacionalističke stranke koje nisu u stanju postaviti premijera koji pristojno vlada hrvatskim jezikom kao glavnim izrazom tog identiteta?!” (Novi list, 28. prosinca). Doista, kakve? Staru Partiju, kojoj su svi intelektualci od imena jednoć pripadali, jezično i identitetski najbolje je predstavljao poznati stilist Tito, ali ona nije bila ni nacionalna ni nacionalistička. Ipak, za Viskovića to ne može biti problem. Kao pravi nativist (nipošto nacionalist!) Visković drži da naša kultura pregovaranja i dogovaranja, dakle politika, “podrazumijeva blefiranje, laganje, dvosmislice, pa onaj koji vodi pregovore mora dobro poznavati i konotativna značenja i jezik gestualnosti da ga partneri ne nasade”. Iz Viskovićeva provincijalnog vidokruga ispada da svaki idiot može postati visoki upravitelj najvećeg svjetskog proizvođača generičkih lijekova. Nažalost, u njegovu vrlo egzaktnom opisu hrvatskoga političkog sustava ovdje to doista i jest tako. Zato će Orešković morati ne samo urediti, nego upravo poništiti takav sustav. Uređene financije ne mogu postojati tamo gdje prevladava kultura političke prevare, tamo gdje sam spomen meritokracije i hijerarhije izaziva podsmijeh. Nova politička i upravna kultura najveće su reforme.

Populizam kod nas uvijek sve pokvari, a prakticiraju ga svi - stranke, akademija, industrija, prijestolje i Crkva. Jednostavno nije dobro kad se reforma mjeri dopadljivošću, iznosom plaća u Saboru ili svjetski važnim pitanjem hoće li se načelnik općine Tompojevci odreći svoje plaće. Važnost javnog posla mora odrediti i naknadu, posebno tamo gdje korupcija nudi svoje naknade. Neovisnost javnog djelatnika ovisi ili o osobnom bogatstvu ili o adekvatnoj plaći. To je elementarno. Reforma nije u dizajnu uprave, broju ministarstava i županija, nego u učinkovitosti. Ako učinkovitost nalaže spajanje ministarstava i ukidanje agencija, onda je to druga stvar. U božićnom su raspoloženju čak i zadrti sektaši poput Jasmina Klarića, koji je ne trepnuvši okom napisao kako su Karamarko i Petrov izveli “najveću prevaru birača u hrvatskoj demokratskoj političkoj povijesti”, koji čak prijeti uličnim demonstracijama, spremni prihvatiti mogućnost da “korporativni manager bez ikakvog legitimiteta može šokirati cijelu Europu i uspjeti položiti političku vlast i dodatno pojačati rast gospodarstva u Hrvatskoj” (Novi list, 24. prosinca). To treba iskoristiti, kao i stvarni gubitak legitimiteta Milanovićeve ekipe.

Ako se prostor za populizam umanjuje, postoji šansa za reformu stranaka. SDP se može odlučiti na pomodno ljevičarenje i mogućnost dolaska na vlast nakon svakog trećeg ili četvrtog ciklusa saborskih izbora, kad HDZ nešto uprska, ili se prilagoditi promjenama koje dolaze i humanizirati ih tradicionalnim vrijednostima obitelji, zajednice i suradnje, tako važnima u kulturi radničke klase. Ništa od toga nije moguće pod vodstvom bahatih birokrata poput Milanovića. Ako želi biti hrvatska nacionalna stranka, HDZ se mora odlučiti za pravašku paradigmu državne neovisnosti, nacionalnog vitalizma i građanskih sloboda, a konzervatizam i sve što usporava modernizaciju društva prepustiti drugima. Dosegnuvši limite tuđmanolatrije, vrijeme je da naglasi sve prednosti koje je hrvatsko političko vodstvo uživalo kod gotovo svih susjeda kroz glavninu XX. stoljeća. Ništa od toga nije moguće dok se stranka ne očisti od oportunista i profitera. Karamarko je stranku podigao. Sad je mora konsolidirati. Mora biti posebno strog prema onima koji misle da je došlo njihovih pet minuta trijumfalizma. Medijska mafija koja ga već tri godine prozivlje i pljuje još će otkriti rezervoar demokratičnosti u njegovim postupcima.

P.S.: Sukladno raspoloženjima, sretnu Novu godinu gotovo da možemo zaželjeti Matoševim riječima, iz pisma Branimiru Livadiću, uredniku Savremenika, od 30. prosinca 1908.: “Želim Vam srećnu novu godinu, tj. smrt koje drage osobe, koja bi Vam mogla ostaviti mnogo, mnogo novaca.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 15:46