Ja nemam ništa protiv pojma 'autoplagijat'. To nije krađa, ali je prevara

Tekst gospodina Inoslava Beškera (Jutarnji list od 10. veljače, str. 5.), naslovljen “Prikriveno recikliranje jest prevara, ali odbacujem pojam autoplagijat”, dobro će doći u aktualnim događajima da pokušamo razjasniti neke pojave i pojmove u znanstvenoj i stručnoj publicistici. Odmah ću reći da se načela mogu primijeniti i na druge tekstove, pa čak i na školske zadaće. Dakle, svugdje tamo gdje se može pitati tko je autor teksta i je li tekst prvi put objavljen.

Plagiranje i plagijat jednostavno znači krađu tuđih misli, rečenica, fotografija itd. Dakle, intelektualna krađa, jedan od najtežih etičkih prekršaja u znanosti i obrazovanju. To je i krađa i prevara. Krađa tuđeg, ali i prevara javnosti kojoj se tuđe prikazuje kao svoje.

Gospodinu Beškeru ne sviđa se izraz “autoplagijat”. Ako se oslonimo na gornju definiciju, doista se teško može reći da netko može ukrasti samome sebi. Međutim, iako autoplagijat nije krađa, on, ako se ne označi kao preuzimanje već objavljenoga vlastitog teksta, ostaje čista prevara javnosti. Prevara da je tekst koji se čita prvi put objavljen. Ja nemam ništa protiv pojma “autoplagijat”, premda se taj razlikuje od plagijata po tome što nije krađa, ali jest prevara. Mislim da se ne može reći da se taj naziv ne upotrebljava, a čini mi se da je ipak praktičniji od “prikrivenog recikliranja”. Ako ostavimo svakome da rabi naziv koji želi, važno je samo da se dogovorimo što naziv znači i da sigurno nije etički prihvatljivo ponašanje.

Ne mogu se složiti s gospodinom Beškerom u tomu da je za pregledna djela (i znanstvena i stručna) manje važno da se izvori precizno navode nego za originalna. Nije li po samoj naravi stvari “pregled” nužno prikazati na temelju prikupljenih objavljenih rezultata. A tada je opet važno točno navesti tko im je autor. Može se dogoditi da neke spoznaje budu toliko puta iznesene u javnosti da postanu opća mjesta pa bi bilo pretjerano tražiti da se uvijek pronađe originalni autor. Ipak, u svim se slučajevima gdje to nije tako valja uvijek držati etičkog načela da se otkrića pripisuju pravim autorima, izravnim citiranjem ili posrednim (tj. “kao što navodi taj i taj”).

Što se tiče doktorske teze (disertacije), slažemo se da to mora biti originalno znanstveno djelo. Isto tako da magisterij to ne mora biti. Disertacija je najčešće prvi originalni doprinos znanosti mladog znanstvenika. Kako se može dokazati da je to tako? O tome bi trebao voditi računa najprije mentor, a zatim sve komisije u procesu odobravanja teme, prihvaćanja disertacije i njezine obrane. Ima zemalja u koji se isti cilj postiže tako da student dokaže svoju originalnost time što već objavljena originalna djela (osobito ako su tematski srodna) uveže i predloži kao dokaz svoga originalnog doprinosa svjetskoj znanosti. Uz tako sabrana djela obično se napišu uvod, možda objedinjena rasprava o prezentiranim rezultatima i njihov zaključak. Taj model nije svugdje prihvaćen. Meni je prihvatljiv jer se i njima postiže osnovni cilj - originalni doprinos svjetskoj znanosti. Mislim da se u tome gospodin Bešker i ja slažemo.

Razići ćemo se u slučaju gospodina Barišića jer sam ja čvrsto uvjeren, na temelju dokumenata koje sam imao u rukama, da jest riječ o plagijatu, a ne o fusnoti. No, možda treba pričekati dodatne dokaze. Ako njih ne bude, predlažem da se zatraži mišljenje eksperata za to područje izvan Hrvatske. Jer, kao i uvijek, nisam siguran da se unutar Hrvatske mogu naći potpuno nepristrani eksperti. Ni u kojem slučaju nije dobro da o plagijatima odlučuje Sabor ili Vlada.