Jadranka Kosor na čelu kolone

Ne postoji ništa gore nego podcijeniti svoju publiku. Mediji koji se tako ponašaju nezaustavljivo propadaju, bilo da je riječ o velikom Lifeu, svojedobno relevantnom Newsweeku, ili okaminama etabliranih dnevnih listova.

Restorani koji podcjenjuju svoju publiku, i njenu stalnu želju za novim okusima i poštenim odnosom prema gostu, zatvaraju se iz dana u dan.

Najgore, ipak, prolaze političari.

Kada političari vrlo snažno - dakle mimo standardnih dnevnopolitičkih laži - počnu podcjenjivati birače, njima se događa ono što se desilo dr. Iviću Pašaliću 2001. godine i dr. Ivi Sanaderu prvo u srpnju lanjske, a zatim u siječnju ove godine (kada je pokušao izvesti stranački puč): oni zauvijek nestaju sa scene, bez i najmanje šanse da se ikada vrate u politički posao.

Nestaju kao prezreni gubitnici, kojima su birači s gnušanjem okrenuli leđa.

Bio je to jedan od gorih tjedana u recentnoj prošlosti HDZ-a, tijekom kojeg je Damir Polančec uspio baš cijeli stranački vrh umočiti u sve svoje afere, što i ne bi imalo osobitu težinu da gospođa Kosor prije desetak dana nije razgovarala s gospodinom Polančecom.

Ovako je, dugoročno, stvoren dojam da su se Kosor i Polančec o nečemu pokušali dogovoriti: predsjednica Vlade nema se što dogovarati s čovjekom koji je optužen za štetu od 402 milijuna kuna.

U svakom slučaju, valja pretpostaviti da će HDZ-ov i Vladin rejting ovoga mjeseca još malo pasti, uslijed Polančecovih optužbi.

No, to nije najvažnije.

Mnogo je važnije da je gospođa Kosor, u svom navodnom kopernikanskom obratu (za mene navodnom jer, različito od nekih uvaženih kolega, nikada nisam vjerovao u njene reformske namjere), od prve reformatorice do prve sindikalistice, upravo nerazumljivo podcijenila raspoloženje hrvatskih birača.

Hrvati su, načelno, politički pametni.

Ovu mantru ponavljam već petnaestak godina, i ona se, zapravo, realizirala na svim važnim izborima u zemlji, osim 2007. godine, kada je Ivo Sanader drugi put pobijedio.

Da su Hrvati politički pametni vidjelo se i na lokalnim izborima 2009. godine, kada je HDZ, zapravo, doživio težak poraz (jer je izgubio skoro sve hrvatske gradove), a još više na predsjedničkim izborima, kada su građani uvjerljivo podržali Ivu Josipovića jer su željeli novu državnu politiku, ali i novu političku paradigmu. Milan Bandić i Nadan Vidošević predstavljali su prastare političke paradigme.

Hrvati su dovoljno politički pametni da žele radikalne reforme, čak i ako im te reforme trenutno otežavaju život.

Skoro sva recentna istraživanja javnog mišljenja pokazuju da su se hrvatski građani spremni materijalno žrtvovati, pod uvjetom da ih se uvjeri kako će im za određeno vrijeme biti bolje.

Građani, dakle, žele reforme, a Vlada ih se u posljednjih mjesec dana i službeno odrekla, i još se s time reklamira, kao sa svojim glavnim uspjehom!

Naravno, posve je jasno da svi građani neće htjeti reforme.

Osobito oni čija je egzistencija fizički ugrožena reformskim potezima.

Slučaj splitskog brodogradilišta karakterističan je primjer.

Splitski je škver, dakle, u katastrofalnom stanju. Čini se da više ne postoji baš nikakva ekonomska logika da i dalje posluje.

Sindikati, međutim, ne dopuštaju gašenje škvera. Radnici su u razumljivoj panici. Splitski gradonačelnik, u maniri autentičnog populista, kaže kako će se staviti na čelo škverana, koji će demonstrirati sve do Zagreba da bi spriječili trajno zatvaranje brodogradilišta (tako Željko Kerum, unaprijed, kupuje glasove na parlamentarnim izborima).

Željko Kerum se, međutim, u svom populizmu prema brodogradilišnim radnicima ni u čemu, suštinski, ne razlikuje od Jadranke Kosor, koja posljednjih tjedana tvrdi kako nikome neće smanjivati plaće, i kako je njen glavni posao očuvanje socijalnog mira.

I tako su se Kosor i Kerum našli na istoj strani: na strani koja kupuje glasove u ime očuvanja socijalnog mira. A gubici škverova rastu iz godine u godinu, kao što i Hrvatska postaje sve neefikasnija iz godine u godinu.

Nevjerojatno je da Jadranka Kosor ne razumije da većina građana više ne želi takav status quo, koji nas sve vodi u još dublju krizu.

Normalno je, ponovimo, da će se dio građana buniti protiv reformi ako reforme izravno ugrožavaju njihovu egiztenciju.

Recimo da će se buniti dvadeset, trideset ili dvjesto tisuća ljudi, što jest golem problem za svaku Vladu.

No, na tih dvadeset, trideset ili dvjesto tisuća ljudi protiv stoji milijun i više građana koji jesu za reforme, jer više ne žele gledati kako naša ekonomija stagnira i propada, i jer žele bolju šansu za zaradu i prosperitet u potencijalno bogatoj zemlji, u kojoj živimo.

Ova tvrdnja nije nikakva prazna fraza.

Početkom dvijetisućitih, socijaldemokratska Vlada Ivice Račana pokrenula je politiku masovnih stečajeva. Radnici su iz Siska ili Karlovca marširali u Zagreb, sve je to užasno boljelo, broj nezaposlenih u jednom se trenutku približio 400 tisuća, ali je poslije toga uslijedio ciklus privrednog uzleta, koji je trajao sve do 2008. godine!

Račanova, socijaldemokratska Vlada mogla se odlučiti na politiku stečajeva, ne samo zato što je znala da se to mora učiniti nego i stoga što je iza sebe imala snažnu biračku potporu (ova Vlada, naravno, nema nikakvu potporu).

Primjer Račanove i Linićeve politike stečajeva primjer je da su u Hrvatskoj reforme ipak moguće.

Međutim, Vlada kojoj je primarni interes da se ne zamjeri svojim biračima nije se kadra upuštati u politiku reformi.

Umjesto toga, Vlada se proglašava glavnom sindikalnom centralom, koja će po svaku cijenu čuvati socijalni mir! Nešto gore, kada je riječ o gospodarskoj politici, dugo nam se nije dogodilo.

Naravno, gospođa Kosor u svoju obranu može citirati rezultate peticije za referendum o Zakonu o radu.

Međutim, ovdje je riječ o velikom nesporazumu.

Osam stotina tisuća ljudi potpisalo je tu peticiju ne zbog pojedinačnih reformi, nego zato što su u Zakonu o radu prepoznali odustajanje Vlade od ideala socijalne države, i stoga što su kroz potpisivanje peticije jasno rekli da ne podržavaju Vladu Jadranke Kosor.

Odgovorna Vlada trebala je, uoči puštanja nove verzije Zakona o radu, jasno reći da želi čuvati temeljne ideale socijalne države, od kojih male zajednice poput Hrvatske naprosto ne smije odustati, ali da mora provesti reforme bez kojih naše društvo više ne može normalno funkcionirati.

Vlada Jadranke Kosor i HDZ-a pokazala se, nažalost, posve nesposobnom za artikulaciju političko-gospodarskog programa koji bi sačuvao ciljeve (ne i sve trenutne blagodati) socijalne države, dok bi, istodobno, propisao i što brže proveo restriktivne mjere.

Utoliko je ova Vlada, usprkos nekim njenim više nego dobrim potezima (borba protiv korupcije, poboljšanje odnosa sa Slovenijom), trajno promašen slučaj.

Gospođa Kosor vjeruje da će na ideologiji socijalnog mira dobro proći na izborima.

Istraživanja, pak, pokazuju da građani ne žele uravnilovku (omiljena riječ iz socijalističkih vremena, na koju podsjeća vladavina Jadranke Ksoor), nego da žele mogućnost da napreduju i zarađuju.

Sadašnja Vlada i sadašnja gospodarska politika to im sigurno neće omogućiti.

I što, sada, preostaje predsjednici Vlade kada Željko Kerum povede splitske brodograditelje na marš na Zagreb?

Da ih dočeka pred Markovom crkvom, i da se, skupa s Kerumom, stavi na čelo kolone.

A kamo ta kolona ide?