Je li, dakle, Šveđanin ljudsko biće?

Pročitala sam da se na nedavno završenom festivalu dokumentarnog filma Zagreb Dox tražila karta više za film “Švedska teorija ljubavi”. Priznajem da me to iznenadilo. Isti sam film gledala u Stockholmu u polupraznoj dvorani. Ali recimo da je festivalska publika specifična i da je talijansko-švedski autor Erik Gandini dovoljno poznat (“Videocracy”) da gledatelje zainteresira njegov novi film.

Film kao polaznu točku uzima poznatu knjigu Larsa Trägårdha i Henrika Berggrena “Je li Šveđanin ljudsko biće?” iz 2006. Oni analiziraju krajnji individualizam i socijalnu državu koja ga omogućuje. Naslov filma dolazi od zaključka da je ljubav moguća jedino među neovisnim i jednakim pojedincima. No, krajnja neovisnost se pretvara u usamljenost i otuđenost.

Šveđani su i prema Gandiniju tragično usamljena bića. Na početku filma pratimo dvoje inspektora socijalne službe koji ulaze u stan starca koji je u njemu umro, a da to tko zna koliko dugo nije otkriveno. Očito, ni susjedi, ni rođaci nisu se zabrinuli kada mjesecima nisu čuli glasa od njega. Takvih je slučajeva dosta, kažu oni.

Naravno, moguća je i drugačija interpretacija nezavisnosti i individualizma. U Švedskoj ima dosta stanova, a društvo je dovoljno bogato da stimulira rani odlazak mladih od kuće i njihovo osamostaljivanje. A kako ima posla, ne gužvaju se sa starcima u 60 kvadrata, nego se sele, zapošljavaju, osnivaju vlastitu obitelj. I ne, nemaju demografskih problema.

Nezavisnost, koju autor u ovom filmu poistovjećuje s usamljenošću, nije povezana samo sa smrću, nego i s nastankom života. Autor to ilustrira primjerom začeća bez fizičkog dodira s partnerom. Naime, moguće je putem pošte naručiti smrznutu spermu iz Danske. Tako žena može zanijeti u miru svoga doma, neometana partnerom ili odlaskom u za to specijaliziranu kliniku. Sve više žena koristi ovu metodu, hvali se u filmu trgovac spermom. No, budući da je takvih začeća još uvijek vrlo mali broj, ovo je teško uzeti kao krunski dokaz da su Šveđani usamljeni i da se razmnožavaju na neuobičajene načine. Slijedi novi dokaz: odnos prema imigrantima. Teško ih primaju u svoju sredinu, segregirani su - bez obzira na broj, 162.000 azilanata samo prošle godine, najviše imigranata u odnosu na broj stanovnika u Europi. Ili na činjenicu da je petina građana imigrantskog porijekla. U jednoj sceni instruktorica novim useljenicima savjetuje neka na pitanja odgovaraju kratko i jasno. Nemojte puno pričati, kaže ona kao da im daje upute za odnos prema djeci zaostaloj u razvoju. Jer, Šveđani su racionalni i emocionalno se ne vežu.

Emocionalnu osakaćenost švedskog društva pojašnjava usporedbom s - etiopskim. Posjećujući umirovljenog kirurga koji dio godine provodi među Etiopljanima operirajući u provizornoj bolnici, saznajemo da tamo ljudi žive u velikim zajednicama. Doduše, u bijednim uvjetima, ali se međusobno pomažu i odnosi su im prisni. Naravno, čovjeku pada na um misao da oni tako žive iz nužde, a ne jer su sami odabrali. U svakom slučaju, usporedba Švedske i Etiopije, pa makar samo na nivou emocija, čini se potpuno površnom. Jednako takav dojam ostavlja i posjet maloj švedskoj komuni hipija (!) koji nadugo objašnjavaju svoj “recept za ljubav”. U pomoć priziva i sociologa Zygmunta Baumana koji upozorava kako pretjerana nezavisnost lišava ljude sposobnosti socijalizacije.

Nije ugodno gledati istini u oči, tako možemo objasniti one prazne stolice u kinu. No, pravo je pitanje nešto drugo - dokumentira li ovaj film doista švedsku stvarnosti? Gandini se u Švedsku doselio s dvadeset godina. Kako sam kaže, jedna od stvari koja ga je fascinirala u Švedskoj je upravo do koje mjere su mladi nezavisni od obitelji. Za razliku od Talijana, kojima je obitelj neobično važna.

Za njega su Šveđani nedruštveni i hladni, teško se sprijateljuju, ne vole strance. Da je od toga napravio intimni film o njegovu osobnom doživljaju, ne bi to bio nikakav problem. No, Gandinija u filmu nema, niti je igdje prisutno njegovo osobno iskustvo. Naprotiv, on svoje viđenje nastoji prezentirati kao opće zaključke. Zbog toga cijela slika Švedske iz Gandinijeve perspektive djeluje u prvom redu površno i nategnuto. Jer isti bi se takav film mogao lako snimiti i o Talijanima (jedu samo tijesto, a dečki obožavaju mamu). Ovaj film je više ilustracija jedne nategnute teze s elementima istine. Utoliko je zanimljivije da se ovdje tražila karta više.

Ima tome koje desetljeće da je žanr “nordic noir” krimića postao svjetski popularan. Vrhunac je doživio trilogijom “Millennium” Stiega Larssona. Novost tih krimića je da su otvoreno kritični prema društvu, preuzimajući funkciju koju je ranije imala ozbiljna literatura. U dalekim hladnim zemljama ispod mirnog, bogatog i uređenog društva krimići otkrivaju svijet korupcije i kriminalnih zavjera. Egzotika se sastoji upravo u tom otkriću. Poput njih, Gandinijev film otkriva da je druga strana individualnosti i nezavisnosti patološka otuđenost, zastrašujuća usamljenost, hladnoća i nebriga za bližnje... Ne znači da u švedskom društvu toga nema jer je za uvjerljivost bilo koje teze potrebna barem mrvica istine. Recimo, statistika Crvenog križa govori da se oko 40 posto ljudi osjeća usamljenima. Ali kad je autor jednostran, dolazi u opasnost da njegov film bude shvaćen kao - utjeha siromašnima.