Je li ikoga ovdje briga za Ivanu Brlić Mažuranić

Ljeto 1938. u Zagrebu omeđeno je dvjema pjesničkim smrtima. Posljednjeg dana lipnja, nakon mučnog umiranja i više kirurških operacija, u znamenitom sanatoriju doktora Antuna Gottlieba na Srebrnjaku, umro je jugoslavenski kraljevinski diplomat i jedan od najznačajnijih modernih srpskih pjesnika Milan Rakić. Njemu u spomen, neka je posljednja strofa pjesme Dolap: “Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati,/ ne miriši travu, ne osećaj vir;/ nagradu za trude nebo će ti dati:/ mračnu, dobru raku, i večiti mir!”

A na samom isteku tog ljeta, 21. rujna 1938, na istom je Srebrnjaku svojom voljom umrla Ivana Brlić Mažuranić, ne samo jedan od najznačajnijih pisaca u hrvatskoj književnoj povijesti, nego jedno od dva-tri imena u našemu dvadesetom stoljeću s kojim se hrvatska književnost bila približila i kao iz sjene prikučila matici europske kulture. U času smrti svoje bila je, kao i Rakić, vrlo slavna, prva akademkinja u povijesti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnje HAZU), čiji su je predsjednici više puta predlagali za Nobelovu nagradu za književnost, ali i neusporedivo voljena i čitana, i to u vrlo dugom razdoblju, među publikom, dječjom i odraslom, ne samo u Hrvatskoj, nego diljem dviju Jugoslavija. Pokušavala je pisati u raznim žanrovima, mnogo je toga započinjala i tek ponešto dovršavala, ali dvije njezine knjige upisane su u povijesno iskustvo hrvatskog jezika i kulture:

“Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, čiji je značaj golem, ali lokalni, u hrvatskoj i u okolnim istojezičnim književnostima, i “Priče iz davnine”, čiji je značaj u svakom pogledu europski i univerzalan. Čak ne bi bilo krivo ni reći da je Ivana Brlić Mažuranić pisac jedne jedine knjige, ali ona je, ta knjiga, neusporedivo velika i važna. Osamdeseta godišnjica njezine smrti trebala je biti, a nije bila, cjelogodišnji živi memento hrvatske republike i njezine najšire shvaćene kulture. U svakom slučaju, nešto dramatično važnije i po zajednicu presudnije od loptaških i inih gombalačkih pregnuća, uključujući i drugo mjesto nogometaša na prvenstvu u Rusiji, te od sudbine poljoprivrednog kombinata Agrokor.

Ali, istini za volju, nisu Hrvati, kao ni ostali Jugoslaveni - dok je Jugoslavije bilo, nikad baš znali što bi s Ivanom Brlić Mažuranić, pa je onda nekako i prirodno da ne znaju to ni danas. Najprije, je li ona dječji pisac i kako dječji pisac može biti od takvoga nacionalnog značaja? Nijemci imaju Goethea, Crnogorci Njegoša, a Hrvati, koga?, babu iz Šume Striborove! Dobro bi, međutim, bilo kad bi tako bilo i kad bi Hrvati Ivanu Brlić Mažuranić doista imali na način na koji Nijemci imaju Goethea, Crnogorci Njegoša. Dječji pisac itekako može na leđima svojim nositi narodnu književnost i materinji jezik, ali Ivana Brlić Mažuranić, ona Ivana iz “Priča iz davnine”, nije dječji pisac. Dok smo ih čitali kao sedmo-osmogodišnjaci, i samo što dušu nad njima nismo iskapali, mi te priče nismo ni razumjeli. To shvaćamo kada ih čitamo kao pedesetogodišnjaci. Naravno, ukoliko ih čitamo.

Problem s njom bio je u tome što je njezino djelo bilo krajnje neprijemčivo na baš svaku ideologiju, bilo političku, bilo književnu. Iako je svijet Šume Striborove stvarala iz dekonstrukcije staroslavenske mitologije, i bila je - to je sasvim izvjesno - kao i najznačajniji dio njezine generacije, pogotovu one umjetničke i književne, oduševljena stvaranjem Jugoslavije i idejom o sveslavenskom bratstvu, Šuma Striborova, za razliku, recimo, od Meštrovićevih kipova, baš i nije mogla poslužiti kao dokaz u korist Jugoslavije. Naprosto zato što su “Priče iz davnine” neusporedivo veće i značajnije od svoga mogućeg povoda i spisateljskog poticaja.

Kako se pomoću njezina slučaja nije mogla dokazivati Jugoslavija, tako se nije moglo dokazivati ni bilo šta drugo. Recimo, iz perspektive dogmi socijalističkoga društva, Ivana Brlić Mažuranić bila je iz malo nezgodne obitelji da bi je se moglo uspostaviti kao književnu heroinu. Njezino plemenitaštvo nije, međutim, bilo nešto ni iz hrvatske nacionalističke perspektive, budući da su Mažuranići svojim životom, ako ne i stavom, bili protivni svemu onom čemu je hrvatski nacionalizam u dvadesetom stoljeću vodio.

Na kraju, mit o njezinoj biografiji, više nego i sama biografija, u izrazitom je nesuglasju s vrijednosti njezina književnog djela. Udala se, tojest udali su je za odvjetnika Brlića, a da je jedva navršila osamnaestu, sedam je puta rađala, petero djece joj je preživjelo, bila je rob bračnih, porodičnih, kućnih okolnosti, ali i svoga klasno-obiteljskog statusa. Dakle, idealtipska žrtva patrijarhalnog društva. Za razliku od Marije Jurić Zagorke - koja je zadnjih godina i desetljeća stekla status ikonične figure hrvatske književnosti, naročito ženske ili promatrane iz ultimativno ženske perspektive - Ivana Brlić Mažuranić nikad se, zapravo, nije pobunila, nego je, biva, pustila da joj život sam od sebe teče, a kad su, prema općem vjerovanju, stvari prevršile mjeru, ona se ubila.

Po svemu je, dakle - ako pronjuškamo po tuđim životima i ako na ljudske živote gledamo iz perspektive trača i društvenog aktivizma - Ivana Brlić Mažuranić bila inferiorna Zagorki. Za razliku od nje dovršila je razmjerno malo onog što je kao pisac započela, jer, eto, od muža i djece nije imala vremena za pisanje. Priča o Ivani bila bi, dakle, priča o žrtvi, a priča o Zagorki bila bi priča o borkinji, revolucionarki, pobjednici. Ali ako uz biografski trač imamo volje i energije, a možda i dara, za čitanje, pa ako pročitamo makar dio onog što su ove dvije spisateljice napisale, mogli bismo, možda, shvatiti da smo zabasali i da je možda bolje, ako se želimo baviti književnošću, tračeve ostaviti ženskim lajfstajl magazinima. Zagorka je tek simpatičan autor manje vrijednih žanrovskih romana za nezahtjevnu čitateljsku publiku, koji čak ni u kulturi i književnosti koja baš i ne obiluje značajnim autorima i djelima zapravo ne znače ništa izvan konteksta i epohe u kojoj su napisani, tako da Zagorka naprosto ne staje u istu rečenicu s Ivanom Brlić Mažuranić. U toj rečenici ona je isto što je i Janko Matko u rečenici s Miroslavom Krležom.

Ovo, naravno, ne znači da se ne bismo smjeli ni trebali baviti okolnostima iz biografija pisaca. Upravo suprotno, biografije su važne, ali po njima pisci ne bivaju žrtve ni heroji, veliki i mali. Takvim ih, sitnim i beznačajnim, kao i žrtvama ili herojima epohe, čine isključivo njihova djela. Tako je Zagorka žrtva, a Ivana Brlić Mažuranić heroina. Istina, dok je prva privatno bila čvrsta i borbena, druga je bila krajnje fragilna. Ali ta se fragilnost nije ticala isključivo brojne djece i tradicijskih stega - nije ona baš ni bježala od te djece i od tih stega - nego se, i mnogo više od toga, ticala onog što čovjek životom pronese kao japiju od koje je načinjen. Bila je finija i lomnija nego što je to dopuštalo vrijeme u kojem je živjela. Od te finoće i lomnosti, i od čestitosti, nastajale su, uostalom, “Priče iz davnine” te “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Ubila se, lomna i čestita, kao što se tri godine kasnije ubio i njezin rođeni brat Želimir Mažuranić, zagrebački advokat i bivši ministar u jednoj kraljevinskoj vladi. Ubio se po dolasku ustaša u Zagreb.

Cijelog je života od nečega bolovala, kao i tolike naše prabake i pratetke iz tog vremena. Nijedna od njezinih bolesti nije bila smrtonosna, osim one koja će biti dijagnosticirana godinama i desetljećima nakon njezine smrti - depresije. Naravno da je nepouzdano i diletantski baviti se dijagnozama nakon pacijentove smrti, pogotovu kada je riječ o bolestima duše, i naravno da nikad nećemo saznati zašto se ubila Ivana Brlić Mažuranić. Ali ako pretpostavimo da je bolovala od depresije, neće to biti uvreda njenoj uspomeni, kao što uvredljivo jest ako je proglašavamo žrtvom društvenih i porodičnih okolnosti, žrtvom patrijarhalnog društva. Ona, ponovimo, nije bila nikakva žrtva, nego jedan od najvažnijih i temeljnih pisaca hrvatskoga jezika.

Po nju nije uvredljivo ni to što je šegrt Hlapić pretvoren u miša, kao ni to što je uspomena na nju svedena na društveno slabo tretiran, djeci namijenjen multimedijalni festival bajke u Ogulinu. Nije po nju uvredljivo ni to što je obljetnica njezine smrti po hrvatskim medijima svođena na biografske trivijalnosti, kao da je riječ o lokalnoj guski i posvuduši. Sve to uvredljivo je samo po kulturu i književnost koja njezino djelo baštini, a naročito po njezine čitatelje i čitateljice, bez obzira na uzrast.