TVRDOGLAVE ČINJENICE

Je li u Hrvatskoj moguć 'portugalski scenarij' i ima li SDP svog Antónija Costu

Socijalist Costa prvi je put na vlast došao 2015. nakon oštrog 4-godišnjeg programa štednje sklopivši koaliciju s radikalnom ljevicom koja nije sudjelovala u izvršnoj vlasti
Antonio Costa
 REUTERS

Stranice i stranice žalopojki ispisane su u domaćim medijima tijekom proteklih godina izvještavajući o političkim posrtajima stranaka ljevice na izborima diljem Starog kontinenta. Upravo zato pomalo je neobično koliko je malo pozornosti posvećeno trijumfu portugalskog premijera Antónija Coste i njegove Partido Socialista, odnosno Socijalističke stranke, na prošlotjednim izborima u najzapadnijoj zemlji članici Europske unije. U izvjesni novi mandat na čelu portugalske vlade Costa će ući sa 106 ruku u nacionalnom parlamentu, dvadeset više nego što je imao u svom prvom mandatu i deset manje nego što mu je potrebno za većinu.

Ostatak će morati pronaći kroz koalicijski sporazum s ostalim strankama ljevice i lijevog centra, no s obzirom na četiri godine iskustva vladanja s de facto manjinskom Vladom i uspjeha koji mu je taj mandat donio, čak ni portugalska desnica ne dovodi u pitanje veliki trijumf Socijalista. Utoliko, u trenucima kad pred Hrvatskom stoji ekstremno intenzivna izborna godina, valja se zapitati što od Antónija Coste može naučiti hrvatska ljevica i ima li šanse da se u Hrvatskoj dogodi “portugalski scenarij”.

No, u usporednoj analizi stanja ljevice i lijevog centra u Hrvatskoj i Portugalu, možda je najbolje krenuti od razlika. Za razliku od hrvatske ljevice koja je uzde vlasti u zemlji dva puta preuzela u okolnostima fiskalnog urušavanja i društvene degradacije koju im je ostavio HDZ, António Costa na vlast je došao 2015. nakon oštrog četverogodišnjeg programa štednje dogovorenog u angažmanu tadašnje vlade desnog centra i notorne Trojke sastavljene od predstavnika MMF-a, Svjetske banke i Europske centralne banke. Kao što je i viđeno i u drugim državama gdje je austerity primijenjen, rezovi javne potrošnje državu su uveli u spiralu fiskalne stagnacije, bez oslonca na kojem bi bio pokrenut novi ciklus gospodarskog rasta. Ljudski danak takvoj politici bio je strašan, u razdoblju od 2010. do 2015. zemlju je napustilo pola milijuna ljudi - oko 5 posto ukupne populacije.

U takvoj situaciji Costina pobjeda nije bila neočekivana, no s obzirom na to da je za okupljanje većine ovisio o radikalnoj ljevici - među kojom je i portugalska komunistička stranka - rijetki su mu predviđali dugovječnost. Ipak, Costa je u toj neizvjesnoj misiji uspio, balansirajući na štriku između megalomanskih zahtjeva koalicijskih partnera o većoj proračunskoj potrošnji, očekivanja građana o većim materijalnim pravima i gospodarskom prosperitetu te realnih ograničenja koja nameće fiskalna odgovornost. A rezultati su iznad svih očekivanja. U razdoblju od 2016. do 2018. portugalsko gospodarstvo raslo je stopom od 7 posto, u Costinu mandatu proračunski deficit smanjen je sa 4,4 posto BDP-a na samo 0,2 posto, dok je i javni dug znatno pao sa 128,8 posto BDP-a na razinu ispod 120 posto.

Takav skor nagradila su i financijska tržišta, pa se danas portugalske desetogodišnje obveznice prodaju uz kamatu od 0,18 posto, dok je razlika prema kamati koju plaća Njemačka prepolovljena. Costin model fiskalno odgovorne socijaldemokracije zahtijevao je niz kompromisa. Kako je javnost zahtijevala povećanje prethodno kanibaliziranih izdvajanja za plaće i socijalna davanja, Costa je fiskalnu odgovornost postigao rezanjem javnih investicija, pouzdajući se pritom u privlačenje privatnih ulaganja, naročito stranih. Pritom mu je uvelike pomogla činjenica da je koaliciju s krajnjom ljevicom definirao kao parlamentarnu suradnju, bez njihova izravnog sudjelovanja u izvršnoj vlasti.

Bez mogućnosti da iznutra formulira politiku, a suočena s rastućom Costinom popularnošću i mogućnošću da on savez sklopi s nekom od centrističkih stranaka, oštrica krajnje ljevice bila je otupljena. U novom mandatu utjecaj će im biti još i manji. Costin uspjeh, a i uspjeh Pedra Sáncheza u susjednoj Španjolskoj, skrivaju vrijedne pouke za SDP. Lijevi centar, a takva je situacija i u Hrvatskoj, do vlasti ne može doći samostalno, već isključivo kroz koaliciju. Ili s desnim centrom ili s krajnjom ljevicom. Krajnja ljevica, pak, do bilo kakvog sudjelovanja u vlasti nikad neće doći bez saveza sa SDP-om.

Ta očita premoć u pregovaračkoj moći osnova je na kojoj bi SDP trebao savez za sljedeće izbore, okrupnjavajući sve opcije od krajnje ljevice do liberalnog građanskog centra, omogućavajući im da sudjeluju u formuliranju Vladine agende, ali bez tradicionalne resorne podjele koja se dosad svaki put u SDP-ovim koalicijskim vladama pokazala kao ključni izvor nestabilnosti.

Kako trenutno stvari stoje, Plenkovićeva Vlada svojim će nasljednicima ostaviti relativno stabilno stanje u javnim financijama, pa bi ljevica u slučaju pobjede prvi put dobila mogućnost da vlast preuzme u okolnostima gospodarske konjunkture. Za lijevi centar i racionalnu srednjostrujašku politiku lišenu ideoloških dogmi to je pozicija koja otvara enormne perspektive, ali za usporedbe s Portugalom ipak ostaje jedno važno pitanje: ima li u SDP-u čovjeka profila Antónija Coste?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 06:50