KOMENTAR

JELENA LOVRIĆ Moramo li navijati za HDZ da ne dobijemo divlji režim koji se kalio pod šatorom?

Nažalost, Karamarko je polovicu nacije proglasio neprijateljima. Zato on ne može spašavati Hrvatsku od Klemma, jer su njih dvojica po političkim stavovima zapravo braća
 Goran Mehkek / CROPIX

Ako hrvatska policija udari na hrvatske ratne vojne invalide, hrvatski branitelji neće dopustiti da se dogodi novi Bleiburg ili vukovarska bolnica - rekao je a tko drugi nego notorni Josip Klemm, jedan od kolovođa takozvane braniteljske pobune u Savskoj, povlačeći znak jednakosti između institucija pravne države i počinitelja zločina na Ovčari ili Križnom putu. Premda strašna, njegova izjava zvuči već uobičajeno. Radikalizirana desnica već neko vrijeme aktualnu vlast tretira kao neprijatelja. Na tom je fonu i tvrdnja da se eventualno zakonom predviđeno policijsko postupanje prema nelegalnom veteranskom prosvjedu treba smatrati zlodjelom četnika.

Iz mraka društvenih mreža prati je podupirateljski ekstremistički lavež. Svi koji nisu s njima automatski se proglašavaju ljutim neprijateljima. Svaki građanin koji im ne daje glas - otvorena je meta. Po braniteljskim portalima ili web stranicama nekih proustaških stranaka, pa čak i mainstream medija, glasno ključa jedna zastrašujuća neofašistička supkultura. Dok dvadesetak naoružanih specijalaca u gluho doba noći, s fantomkom preko lica, skida “Za dom spremni!” s jednog spomenika, po internetskim se kloakama otvoreno poručuje da oni kojima se ne sviđa taj ustaški pozdrav mogu odmah na Mosor u partizane ili u “istočne krajeve”, znači u Srbiju. Na adrese disonantnih glasova, onih koji se samo usude javno misliti drugačije, ponovno dolaze prijetnje smrću. Dakle, polovica Hrvatske, koja ne pristaje uz njih, neka se pokloni ili ukloni.

Sjećam se prvog susreta s tim lavežom iz mraka anonimnosti. S prijetećim režanjem nahuškanog naroda. Potkraj osamdesetih, kad je Slobodan Milošević tek uzjahao sa svojom objavom da ni oružane bitke više nisu isključene, svatko tko je digao glas protiv njegova “događanja naroda” bio je zasut poganim porukama, punim bijesa i prijetnji.

Onda, devedesetih, kada su slični neprijateljstvom i zastrašivanjem nabijeni glasovi dolazili iz redova probuđenih Hrvata i kada su Vladi Gotovcu, pjesniku i zaljubljeniku u Hrvatsku, razbili glavu samo zato što je upozoravao na demokratske deficite Tuđmanove vlasti. Sada se ponovno zgušnjava hajka i stvara ozračje progona vještica. Ljevici, ali ne samo strankama i političkim dužnosnicima nego i običnim ljudima koji se protive cvjetanju ustaških sentimenata, kao da slijedi razdoblje unutarnje emigracije, kada će, radi vlastite sigurnosti, morati biti kuš.

Radikalizirana, ponekad i fašistoidna desnica u međuvremenu je razvila potpuno nov politički imaginarij. Kako Srba u Hrvatskoj više nema, umjesto njih kao novi remetilački faktor i novi razlog hrvatskog nacionalizma desničari postavljaju “Jugoslavene” ili “jugofile”. Izmislili su novu, neprijateljsku naciju u hrvatskom korpusu i sad ta fantomska formacija “Jugosa” ponovno opravdava svrhu hrvatskog nacionalizma. Pobunjenici u Savskoj od prvog dana ratuju protiv jugoutvara, vlastite paranoje koristeći kao argument da se mentalno i dalje drže u stanju rata. Teza da će se Hrvati osloboditi nacionalizma kad ostanu sami sa sobom - jer etnički homogene države nisu, kao, kontaminirane mržnjom prema drugima - tako se pokazala promašenom. Gdje ima nacionalističke volje, nađe se i sredstava. Lakše je konstruirati neprijatelja nego graditi otvoreno i tolerantno društvo. Jahanje ekstremizama, cijeli taj konglomerat koji Hrvatsku vodi putovima kolektivne histerije, ne služi samo promjeni vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima. Ne, služi i promjeni karaktera ukupnog političkog poretka.

Može li se to zaustaviti? Može! Povratkom HDZ-a na vlast! Iskusni birači s ljevice kažu mi ovih dana: Samo nas HDZ može spasiti od pomahnitale desnice. Jesmo li doista došli dotle da nas od nacionalističke falange na ulici može spasiti samo civilna nacionalistička garnitura u Banskim dvorima? Moramo li navijati da HDZ što prije preuzme vlast samo zato da ne bismo dobili divlji režim koji se kalio pod šatorom? Je li zaista najpametnije da se vlast hitno prepusti HDZ-u s molbom da s ulica makne militarizirane skupine i pod nadzor stavi lajuću kampanju, koja Hrvatskoj prijeti građanskim ratom?

Franjo Tuđman uvijek se znao služiti svojim ljutim desničarima, ali ih je znao i držati na uzdi, a kad su mu vlastiti jastrebovi ozbiljno zaprijetili, pozvao je u pomoć opoziciju i skovao vladu nacionalnog jedinstva. Ivo Sanader za dolazak na vlast poslužio se sličnim trikom: urlao je po splitskoj Rivi, a onda je ušao u koaliciju sa Srbima, uklonio je ustaške spomenike i smirio javni diskurs. Hoće li Tomislav Karamarko također morati spašavati Hrvatsku od ekstremizma kojemu je sam puhao u krila? Teško ga je vidjeti u takvoj ulozi.

Teško jer aktualni šef HDZ-a očito nema reformski potencijal, kakav je Sanader u nekim stvarima znao pokazivati. Niti ima politički kapacitet kakvim je nesumljivo raspolagao Tuđman. Od njega se može očekivati samo to da uskoro po Hrvatskoj počne paradirati u maskirnoj uniformi. Sam je najavio otvaranje novog Domovinskog rata i reprizu povijesti. “1990. se ponavlja, a slični su i protivnici - oni koji ne žele Hrvatsku”, kaže. One koji ne žele Hrvatsku - a šef ih HDZ-a, valjda služeći se lobotomijom, sam detektira - uspoređuje s onima koji su prije devedesetih napali Hrvatsku. Između lijeve Hrvatske i velikosrpske agresije njemu je znak jednakosti. Karamarko je upravo polovicu nacije proglasio neprijateljima. Ni Tuđman ni Sanader to nisu radili. Zato on ne može spašavati Hrvatsku od Klemma i ekstremističkih rušitelja poretka, jer su njih dvojica po političkim stavovima zapravo braća, jednojajčani blizanci.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 14:32