Jesmo li doista zemlja visokog BDP-a i slabog potencijala

Dvije dobre vijesti s kraja prošlog tjedna: prva je da je potpredsjednik Europske investicijske banke (EIB) Dario Scannapieco potpisao u petak ugovor s Rimac Automobilima o zajmu vrijednom 30 milijuna eura za istraživanje, razvoj i proširenje proizvodnih kapaciteta u Svetoj Nedelji, a s Privrednom bankom Zagreb ugovor o garancijama za kredite inovativnim malim i srednjim poduzećima u iznosu od 25 milijuna eura.

Važniji je, naravno, prvi dio vijesti koji sugerira da bi Rimac Automobili uskoro mogli postati “pravi industrijski pogon”, ozbiljan kreator radnih mjesta i perjanica inovativnog dijela hrvatske industrije. - Ili ćemo sada uspjeti ili ćemo propasti - rekao je Mate Rimac nakon potpisivanja. S obzirom na njegovu upornost i zanimanje međunarodne investitorske zajednice za kvalitetne inovativne projekte, šanse za uspjeh nikad se nisu činile boljima.

Druga vijest je apstraktnija, ali s potencijalno širokim dosegom: Agencija Fitch u petak je zadržala hrvatski kreditni rejting na “BB+”, a izglede pozitivnima, istaknuvši da to odražava ravnotežu između snažnih strukturnih obilježja, makroekonomskih pokazatelja i visokog BDP-a po stanovniku te slabog potencijala za gospodarski rast, visoki javni dug i vanjske ranjivosti. Pozitivni izgledi temelje se na zaključku da će kvalitetno vođena financijska politika države osigurati zdrav rast BDP-a i daljnje smanjivanje javnog duga.

Nakon Agrokora koji je obilježio investitorske analize Hrvatske na kraju prošle godine, ovogodišnja zvijezda tamne strane analitike posrnuli je Uljanik, čiji utjecaj na državne financije nije nezanemariv, ali unatoč prvim predviđanjima ipak nije pogurao državu natrag u zonu minusa.

Fitchev portret Hrvatske na kraju 2018. bio bi sjajniji da ocjena “BB+” ne zadržava kredibilitet državnih financija ispod investicijske razine, što državne obveznice ostavlja u kategoriji “smeća”. Ipak, jasan signal da je Hrvatska napokon ušla u zonu zdravog upravljanja državnim financijama, koji je stigao iz sve tri velike rejting agencije, poruka je i onima koji uporno traže smjenu ministra financija. U prijevodu: ne dirajte Marića, dajte mu da radi.

Tu naravno imamo još jedan problem, a to je političarski poremećaj percepcije važnosti vremena, jer jedino tako možemo tumačiti hrvatsku zaleđenost u razdoblju kasne tranzicije (a onda i Fitchevu opasku o “slabom potencijalu za gospodarski rast”). Kad smo razgovarali u prosincu 2017. godine, Dario Scannapieco, potpredsjednik EIB-a, Hrvatsku je portretirao gotovo identično kao Fitch u petak, citiram: “Procjena rizika investiranja u Hrvatsku po našem mišljenju je pozitivna, dakle EIB je dosad s više od 5 milijardi eura financirao projektna ulaganja u Hrvatskoj te dosad nismo imali nikakvih problema s urednim vraćanjem kredita. Što se tiče nižeg rejtinga države, to se negativno odražava na cijenu kapitala i visinu kamatne stope, ali unatoč tome kamate i općenito svi drugi uvjeti koje EIB osigurava svojim korisnicima u Hrvatskoj iznimno su dobri i povoljni”.

Tijekom burne godine promijenila se jedino veličina EIB-ove uloge u Hrvatsku koja je sada milijardu eura veća. To što je ministar financija odradio solidan posao (počeo ga je još u unaprijed izgubljenoj Vladi Orešković/Karamarko), znači malo u kontekstu heterogene Vlade, čiji je sastav rezultat političkog šopinga i u kojoj većina ministara zazire od promjena kao vrag od tamjana, a njezin šef je prisiljen na stalno balansiranje pritisnut teretom političkih ucjena.

Mali dah optimizma u razdoblju adventa stiže iz OECD-a (The Organisation for Economic Cooperation and Development) gdje je ad-hoc okupljena grupa eksperata na čelu s nobelovcem Josephom Stiglitzom (u njoj su još Jean-Paul Fitoussi, francuski ekonomist čiji je rad fokusiran na utjecaj ekonomskih promjena na kvalitetu življenja, i OECD-ova glavna statističarka Martine Durand) u nedavno objavljenoj studiji ukazala na problem prevelikog oslanjanja na BDP kao vodeći pokazatelj zdravlja ekonomije. “Ono što mjerimo utječe na ono što radimo. Ako se usredotočimo samo na materijalno blagostanje, primjerice na proizvodnju, radije nego na zdravlje, obrazovanje i okoliš, postajemo iskrivljeni točno toliko koliko su iskrivljeni rezultati takvog mjerenja. Naš cilj tada postaje prevladavajuće materijalistički”, napisao je Stiglitz.

OECD-ova studija (Beyond GDP - Measuring What Counts for Economic and Social Performance) zato je zagrizla u zapostavljene teme, poput povjerenja i nesigurnosti, češće spominjane nejednakosti, kao i u druge pokazatelje društvenog, ne samo financijskog blagostanja, čije je zapostavljanje, smatraju autori, dovelo prvo do krize 2008. godine, a onda, posljedično, i do pogrešno i prekruto primijenjene politike štednje koja je smanjila minuse u državnim blagajnama, ali s njima i nacionalno bogatstvo i kvalitetu života građana.

Optimistično u ovoj inače prilično mračnoj studiji je to što se donedavno svetogrdne teme prihvatila ozbiljna organizacija poput OECD-a i tako pokušala raspravu o drukčijem upravljanju državnom potrošnjom oteti iz zbirke alata globalnih populističkih pokreta i stranaka. koji su iz dana u dan sve glasniji i opasniji. Ako i jest vrijeme za promjenu, ona koja dolazi s njima opasno miriše na svijet prije 1945.