RIJEČKI INDIE ROCKERI

JONATHAN OSVAJA AMERIKU 'Isprva nam je to izgledalo kao science fiction, ali boli nas briga, idemo tamo razvaliti ovako kako mi to radimo'

 
Jonathan
 Marko Todorov / HANZA MEDIA

S riječkim bendom Jonathan razgovarali smo sjedeći za njihovim okruglim stolom tik do pozornice u zagrebačkoj Tvornici kulture dok su se održavale tonske probe izvođača uoči početka ceremonije glazbenih nagrada Rock&Off koje su prvi put dodijeljene u četvrtak. Te je večeri njihova pjesma “I Never Meant To Be There” proglašena pjesmom 2018. godine. Izvanredan je to uspjeh za jedan domaći bend koji je odlučio pjevati na engleskom, dapače, vrlo su rijetki takvi bendovi, poput koprivničkog Overflowa, koji su uspjeli osvojiti srca domaće publike pjesmama na engleskom jeziku.

No, to je tek zagrijavanje za ono što ih čeka u ožujku kad kreću na svoju prvu američku turneju. Turneja počinje 8. ožujka nastupom u New Yorku, a nastavlja se 10. ožujka u Chapel Hillu u Sjevernoj Karolini te dan kasnije u Atlanti. Na velikom festivalu SXSW, koji se održava u Austinu u Teksasu, Jonathan 13. i 14. ožujka nastupaju kao jedini izvođač iz cijele naše regije. Put ih dalje vodi u Appleton u Wisconsinu, gdje će svirati 19. ožujka, dan kasnije je koncert u Chicagu, pa još jedan nastup u New Yorku 22. ožujka...

Njihovu aktualnom albumu “To Hold” kritika nije pronašla zamjerke. Dapače, uvršten je na popise najboljih godišnjih izdanja i mnogi pritom smatraju da je njihova glazba u svjetskom rangu. Imaju već svoje fanove, što ne osjete toliko u rodnoj Rijeci, ali kada dođu u Zagreb, svaki put se iznenade: ljudi ih zaustavljaju, pitaju za autogram...

DIY bend

Uoči odlaska na američku turneju Jonathan će se oprostiti od domaće publike koncertima u zagrebačkom klubu Sax 1. i 2. ožujka. U tom klubu Jonathan je dosad imao najviše nastupa, a mnogi od tih koncerata bili su rasprodani. Vole intimni ugođaj Saxa i, kažu, vesele se svakoj svirci u tom klubu.

Kako je došlo do američke turneje? “Sve je počelo s ‘To Love or to Hold’. Bili smo stvarno izvanredno dobro primljeni, i od publike i od kritike. Ameriku smo oduvijek htjeli odraditi i mislili smo to čak prošle godine. U počektu nam je to izgledalo kao science fiction. Na početku nas je motivirao jedan natječaj HDS-a s kojim bismo se mogli pokriti, ali na koncu je ispalo da neće biti ništa od toga jer nismo pravi članovi da se možemo javiti na natječaj. No, kako smo zagrizli, odlučili smo da možemo mi to srediti sami. Onda smo krenuli malo-pomalo, javljali su nam se neki ljudi jedan po jedan, pa se pojavio showcase festival u New Yorku na kojem sviramo, pa još jedan nastup i tada smo rekli: O.K., to je to, sad već imamo nešto. Puno nam je pomogla Lucija iz LAA agencije koja svira u Punčkama, a prošle godine smo upoznali i gitaristu benda Algiers kad su svirali u Rijeci i postali smo prijatelji. On je ispao najveća legenda, dao nam je kontakte i savjete kome se i gdje obratiti, kako organizirati kombije, što valja, a što ne valja, i tako smo uspjeli dogovoriti još niz koncerata.”

Tu je došlo i pitanje kako financirati turneju. Bend je odlučio da će sami skupiti novac sviranjem i krenuli su, odlučno i hrabro, “glavom kroz zid”, kako kažu.

Po načinu kako funkcioniraju, Jonathan se može svrstati u kategoriju indie bendova. Sami organiziraju koncerte i sami se brinu o nizu detalja, u tradiciji punkerske “do it yourself” filozofije s kojom je većina članova benda odrastala. Ne smeta im nositi svoju opremu na pozornicu, dapače.

“Mi smo manjina, ostatak društva u Hrvatskoj je nešto drugo”, ipak zaključuju dok razgovaramo.

Jedan Amerikanac koji ih je pratio putem njihove bandcamp stranice ponudio im je da će im organizirati koncert u Americi, zatim im se s istom ponudom javio još jedan fan koji ih je dugo pratio na Facebooku. Ispalo je da se radi o vlasniku labela iz Brooklyna koji organizira showcase festival...

Ipak, svoje nastupe doživljavaju vrlo ozbiljno. Za svaki koncert se posebno pripremaju, oblače odijela. “To je za nas svečanost i tako tome pristupamo”, pojašnjava basist Nikica.

Jonathan je prvi hrvatski bend koji pjeva na engleskom jeziku, nakon koprivničkog Overflowa, i odlazi svirati pred američkom publikom. Pritom ih ne treba miješati s drugim domaćim izvođačima koji su također svirali u SAD-u, ali te nastupe najčešće organizira iseljenička zajednica. Ovaj put je drugačije, članovi benda sami su morali dogovarati sve detalje koncerata sa svakim pojedinačnim klubom u kojem će nastupiti.

Sam svoj majstor

Kakva su im očekivanja od turneje? “Nemam pojma, ovo je nama izlet u Ameriku. Boli nas briga, idemo tamo razvaliti ovako kako mi radimo i što radimo”, lakonski odgovara Darko. Imaju već utakmica u nogama, svirali su u Groningenu, Beču i Bratislavi, nemaju se čega bojati.

Dečki iz benda i dalje svi rade svoje poslove, ali glazba im je već ozbiljnije “na prvome mjestu”. “Nemam pojma što će biti i kako će biti i kako će naš život dalje izgledati. Skužili smo da možemo masu toga napraviti sami”, objašnjava Darko. Pjevač Zoran Badurina od početka piše sve tekstove na engleskom i kaže da nikada to nije doživio kao nešto čudno. “Pa, pola bendova koji su nastupali na RiRocku pjevali su na engleskom, i to nije bilo ništa neobično”, ističe. Zanimljivo, Zoran je odrastao na hip hopu. “Onda sam čuo Nirvanu i ušao u taj svijet alternative”, otkriva nam. Članovi benda slušali su svašta. Primjerice, Jonathanov gitarist Darko Petković i basist Nikica Jurjević svirali su 15 godina u kultnom riječkom punk bendu Pasi. “Ja sam živio pank, odastao sam na NOFX i Propaganda mi je bila najbolji bend”, govori Darko. “Kad smo se našli u Jonathanu, počele su probe i ja sam se jednostavno prepustio tim vodama.”

Zoran Badurina svirao je u Salionu, bubnjar Branko Kovačić u 16 godina u Letu 3, a Tomislav Radinović svira gitaru i u Mandrilima. Klavijaturist Hrvoje Šćulac, po stažu najmlađi član Jonathana, na pitanje kako se osjeća u bendu odgovorio je jezgrovito: “Najčudnije dvije godine u mom životu”.

Iako su članovi benda uglavnom odrasli na žestokom zvuku, Jonathanova glazbena poetika je drugačija. “Nitko od nas ne zna kako se to dogodilo. Željeli smo se odmaknuti od žanrova i bilo nam je gušt odlaziti na probe i raditi pjesme koje nemaju veze sa žanrom.”

Njihove pjesme nastaju kad se nađu na probi, nikada nitko, ističu, ne donosi gotovu pjesmu od doma. Sviranjem dolaze do rifova i melodija, Zoran uskače sa svojim engleskim stihovima koje najčešće improvizira i nastaje jedna “juha”, kako kažu, koju publika već prepoznaje kao karakteristični zvuk Jonathana.

S kojim bi se bendovima mogli usporediti? Odbijaju svaku usporedbu. “Nikada nisam čuo za ime benda Echo & the Bunnymen dok nas Dragaš u jednom svom tekstu nije usporedio s tim bendom”, kaže Darko.

Potajno se ipak nadaju da će u Americi pronaći agenciju koja će se njima baviti kao što to u Hrvatskoj za njih radi LAA. Gdje god su vani svirali, kažu, reakcije su bile fenomenalne, ali svjesni su da bez agencijske potpore ne mogu računati na konkretne rezultate na stranim tržištima. Velik je to zalogaj za ovu riječku šestorku, ali ne daju se smesti. Čvrsto vjeruju u sebe i žele se iskušati u obećanoj “zemlji mogućnosti”. Poželimo im sreću!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:03