VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Dva su smrtna neprijatelja plažnog koncesionara, a to su termosica i ručnik

 Ivo Ravlić/CROPIX

Denis De Rougemont u svom je “Udjelu đavla” napisao da je najbolji vražji trik taj da nas uvjeri da ne postoji. Najbolji trik kapitalizma je - pak - taj da nas uvjeri da je roba nešto što do jučer nije bilo roba.

Trenutak kad ste počeli plaćati nešto što ste do jučer imali samorazumljivo besplatno, trenutak je kad se taj trik odvija. Onda kad kupujete vodu iako je ona iz špine pitka, onda kad kupujete medicinu iako ste zdravi, onda kad plaćate instrukcije da bi vam dijete položilo maturu i studiralo, vi ste osjetili tog vraga na djelu.

U Hrvatskoj - a čovjek bi mogao reći i na Mediteranu - postoji samo jedna roba koja ikog zanima, a ta je roba dakako prostor. I to ne bilo kakav prostor, nego onaj koji je dovoljno blizu zmijskom crvuljku koji u Hrvatskoj pretvara kamen u zlato, a taj je crvuljak - naravno - obala. Od hipobanki do brijuni riviera i od frenkela do dogusa, čitava se hrvatska ekonomija sastoji samo od te jedne jedine robe, a ta se roba proteže uzduž morske crte, vijuga i meandrira u divljim sinkopama. Ta je roba obala, a roba te robe je - plaža.

Krimogeni zapleti

I dok se oko te plaže desetljećima odvijaju krimogeni zapleti hrvatskog nekretninskog biznisa, sama plaža u Hrvatskoj je javno i opće dobro, ili bi barem trebala biti. Uvijek se vrijedi sjetiti da nije posvuda tako. Cannes je poznat po svojoj Croissette, ali od 2,5 kilometara Croissette javnosti je dostupno dvaput po dvjesto metara, a čak i na tim dijelovima obavezan je najam ležaljki. Ostatak najslavnije francuske plaže zauzimaju plažni barovi u koje se može ući tek ako te u njih pripusti trokrilni tamnoputi čuvar. Pravo da se boravi na nekom prostoru jedna je od tih čudesnih stvari koje su u nekom trenutku od ne-robe postali roba, a ta fina razdjelnica - kad je boravak negdje postao roba - razdjelnica je koja odvaja elitni turizam od onog običnog. Bilo tko tko u Hrvatskoj zaziva “elitni turizam”, uvijek mora znati da on ima cijenu. A cijena je ta da će prostor koji ste njemu predali za vas smrtne domoroce postati nedostupan.

U Hrvatskoj, kažemo obično, nije tako. U našoj zemlji, obalna je linija javno dobro, a ta činjenica jedan je od onih podrazumijevanih i zdravo za gotovo prihvaćenih relikata mrskog socijalizma koje volimo i onda kad ta crvena vremena načelno mrzimo. Oko te banalne, notorne činjenice - da postoji plaža i da je ona “svačija” - izgradila se u Hrvatskoj cijela jedna ekonomija malih iznajmljivača, cimer-frajeva i buking-komova koja je naš turizam - ja mislim, ne sreću - napravila nehijerarhijskim i nekolonijalnim. Stvari, međutim, nisu ni kod nas uvijek tako idilične. I kod nas plaže imaju koncesionare, a ti koncesionari ne smiju vam naplatiti plažu, nego samo “uslugu” - ležaljku i kavu. A da bi ta ekonomija opstala, koncesionari moraju svoju “uslugu” učiniti neizbježnom. To je onaj prizor koji danas - u osvit masovne hotelizacije u okolici - pratimo na splitskim Bačvicama. Javna plaža je zapuštena, derutna i puna grafita. No, ona ima koncesionare, a posao koncesionara sastoji se u tome da toliko plažu pretrpa ležaljkama da na koncu ležaljku morate i unajmiti.

Dva su smrtna neprijatelja plažnog koncesionara, a to su termosica i ručnik. Termosica, koja kazuje da vam ne treba “njihova” kava. I ručnik, koji vam poručuje da vam ne treba “njihova” ležaljka, jer ćete na svoj komad javnog dobra slobodno leći sami. Jer, ručnik na plaži mali je simulakrum kapitalističkog vlasništva, ali i njegova krajnja negacija. Komadom ručnika vi zaposjedate dio obale kao “svojinu”, obavljate svoju malu, jednodnevnu privatizaciju.

Istodobno, vi tim činom odbijate onu višu, općenitiju privatizaciju, vi konzumirate svoj dio javnog dobra i poručujete da ga ne mislite ni od koga kupovati. Ručnik na plaži- ukratko- nije daleko od male, nesvjesne političke geste. I nije onda čudo što je taj komad gruba ponjave- šugaman- postao nemeza plažnog kapitalizma, trn u peti cijele te sredozemne prostorne ekonomike.

Ovog tjedna, naši su mediji prenijeli agencijsku vijest da su lokalne vlasti u andaluškom gradiću Torroxu pokrenule rat protiv šugamanske “privatizacije”. Ako je vjerovati vijesti, komunalni su redari u gradiću na Costi del Sol počeli plijeniti ručnike koje gosti ostavljaju preko noći ne bi li ujutro uhvatili bolje mjesto. Netom što je ta vijest objavljena, doznalo se da sličnu komunalnu uredbu ima i Tisno na Murteru. I tamo, čitamo, općinski redari s plaža uklanjaju krpene “rezervacije”, da bi sutradan javno plažno dobro ušlo u novi dan nevino i ravnopravno svačije.

U Torroxu - kako čitamo - šugamane s plaže obnoć uklanja komunalno redarstvo, a njihov ih vlasnik može preuzeti u uredu, ali mora platiti 30 eura kazne. Kazna često nadvisuje vrijednost samog ručnika pa ih Britanci i Nijemci - najčešći gosti Torroxa - navodno i ne uzimaju. Pokušavam zamisliti policijsku prefekturu u tom Torroxu, prašnjavi komunalni ured u kojem se u jednom uglu gomilaju ručnici, parea i luftići što su ih ostavili njihovi vlasnici. Leže tako svi ti šugamani i luftići u ostavi Policia Municipal, žrtvovani kao danak u naturi bogu plaže. Leže tamo kao naturalni oblik prostorne rente: taj prizor - morate priznati - jedna je od nadrealnih slika koje pokazuju što je Sredozemlje postalo danas.

Socrealistički relikt

Nikad nisam bio u Torroxu. Do prošlog tjedna, priznat ću, za taj gradić kraj Malage nisam ni čuo. Kad sam pročitao vijest o andaluškoj policiji za šugamane, latio sam se Googlea da doznam nešto više o njemu. Poput gradića u makarskom primorju ili istočnoj Istri, i Torrox ima staru jezgru koja je u strahu od gusara izmaknuta od mora, na brijegu. Ta jezgra je - ako je po fotografijama suditi - živopisna i lijepa. A ispod nje smjestio se novi Torrox, beskrajni niz dosadnih i visokih apartmanskih i hotelskih zgrada koje se nižu uz pješčanu plažu. Taj Torrox- ukratko - izgleda kao mnogo gora inačica Makarske ili Rapca.

Kad se kod nas 60-ih godina - dakle, u vrijeme kad “planiranje” nije bilo socrealistički relikt - planirao turizam, urbanistički su eksperti novcem UN-a prvo premjerili plaže i ustanovili koliko vršno opterećenje mogu izdržati (odnosno, ima li na njima mjesta i za “vaš ručnik”), a onda se turistička gradnja planirala sukladno tom broju. U Torroxu očito nije bilo tih socrealističkih relikata, nije bilo “antiinvesticijske klime” niti “prepreke ulaganjima”. U Torroxu je plaža ogromna, ali nema tako ogromne plaže koja ne postaje premalena ako iza nje sagradite dovoljno nebodera. Stoga danas u Torroxu ljudi podvečer ostavljaju šugamane da bi ujutro ulovili mjesto u drugom, a ne sedmom ili osmom redu.

Ako je prizor ručnika ili luftića koji se zaplijenjeni gomilaju u gradskom redarstvu beskrajno tužan prizor, postoji ipak još jedan tužniji. A to je prizor obične, čestite sjevernjačke obitelji koja se cijele godine muči i bori s rđavim šefovima, nestalnim tržištem, s porezima i hipotekama, a prevrtljivom ćudi kapitalizma.

A onda ta obitelj dođe na ljetovanje, i otpočinje novu borbu, novu rundu socijalnog darvinizma. Od ranog jutra - ili čak večeri - kreće u borbu da na plaži zauzme VIP mjesto. Bori se za drugi red ili barem treći, lokaciju dostojnu svog statusa, a ne osmi ili deveti, ne mjesto za luzere, posljednje na društvenoj prehrambenoj ljestvici.

Bori se protiv stotina i tisuća istih takvih koji imaju istu aspiraciju. Platili ste put, platili ste boravak, a nakon svega, slijedi vam još i borba: borba za četverokut plaže koja je (jednom, davno) možda bila dovoljno velika za svih. Jednom davno, prije nego što je netko zaključio da mu planiranje ne treba.

Zauzimači plaže

I to je trenutak kad kapitalistički vrag vadi novi trik iz rukava. Onda kad je stvorio problem, ponudit će vam rješenje, i to rješenje prodati - kao robu. I mogu već zamisliti kakve se poduzetničke ideje mogu izroditi iz problema kakav imate u Torroxu ili Tisnom.

Može se - recimo- naplaćivati rezervaciju četverokuta plaže. Može se bolja mjesta uz more naplaćivati po varijabilnoj skali. Može se uvesti pre-paid rezervacija mobitelom, kao kod pametnih bova. Ili se može stvoriti sasvim nova profesija - plaćenih zauzimača plaže - koji će za novce sjediti cijelu noć na vašem ručniku da bi vam ga sačuvali za jutro. Stvorili ste problem, a onda njegovo rješenje pretvorili u motor ekonomije: eto vam kapitalizma na perfektnom djelu.

A sve se to događa u vremenima kad Jadran i sam korak po korak sve više postaje Torrox. Kako vrijeme teče, stvari koje nisu bile roba postaju robom, pa tako i to bjelodano, notorno pravo da negdje fizički budemo. Od Libertasa do Falkensteinera i od Tisnog do Bačvica to nam pravo svaki dan mic po mic uzimaju, a mi protiv toga imamo samo dva učinkovita oružja. I zato, neka žive ručnik i termosica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 11:07