PIŠE JURICA PAVIČIĆ

JURICA PAVIČIĆ Je li došao moment da se poništi 15 godina društvenog razvoja?

 Bruno Konjević/CROPIX

Te izborne nedjelje upalio sam, kao i milijunsko hrvatsko građanstvo, televizor s nakanom da pogledam izborni televizijski šou i saznam tko će u idućem mandatu biti predsjednik Hrvatske. Iskreno, te večeri odlučio sam se na "TV Dinner" više zato jer me na to nukao osjećaj profesionalne kolumnističke obveze, nego stvarna politička strast.

Do te večeri, bio sam uljuljkan u uvjerenje da na tim izborima ni ja ni ovo društvo ne možemo ni mnogo dobiti, ni mnogo izgubiti.

Činilo mi se i tada, a dijelom mi se čini i sada, da je drugi krug predsjedničkih izbora bio zapravo sraz dvoje bezopasnih političkih tehnokrata, ljudi koji više vjeruju u sadašnji svijet nego što u njega ja vjerujem, dvoje ljudi koji ne mogu nešto bitno pokvariti, no kojima ni u peti nije postavljati pitanja izvan okvira i propitivati repertoar neupitnih dogmi oko kojih Hrvatska i Europa već desetljećima organiziraju svoje ekonomiju, diplomaciju i politiku. Činilo mi se tada, a i sada mi se čini, da je to bio sudar crno-crvene laži, kampanja u kojoj se na jednoj strani nalazio “komunist” koji je zapravo liberal, a na drugoj “nacionalistica” koja je zapravo američki apartčik. Suočen s tim srazom, imao sam dosta razumijevanja za one (a imam ih ponešto u okolini) koji su te nedjelje odlučili poništiti listić ili ne glasovati. Sam - međutim - to nisam učinio. U moje ime te je nedjelje glasovao Drugi Ja - iracionalni nogometni navijač. Glasovao sam samo zato da naudim kandidatu koji je sa Šukerom sjedio na misi i bio tako bezočan da uzme pare od braće Mamić.

Večernji cirkus

A onda sam te nedjelje sjeo pred TV, odgledao izborni večernji cirkus, i zaspao tek uz normabel. Ono što sam te večeri vidio u HDZ-ovom izbornom grotlu u Hypo centru istinski me zabrinulo.

Ne sama Kolinda Grabar Kitarović. Nastup KGK (kako je već krate politički komentatori) bio je američki kičast, pun budalastih obećanja, sadržajno neopisivo prazan, no benigan i zapravo nimalo zloslutan. Ono što me oneraspoložilo bio je kontekst. Za početak, strašno je bilo vidjeti da čak ni u večeri izborne pobjede - dakle, “the” večeri koja je centar nečije političke karijere i u kojoj smije postojati samo jedna zvijezda - na pulpit izlazi Tomislav Karamarko, te prije izborne pobjednice drži dulji i važniji govor u kojem je zasluge i glavnu ulogu (manje-više) pripisao - sebi. Kao da je i te večeri Tomislav Karamarko htio novopečenu izabranu predsjednicu podsjetiti koja je stvarna hijerarhija u kući, tko je u toj autoritarnoj obitelji “ćaća”, da se slučajno ne bi umislila i zaboravila tko ju je do tamo doveo.

Ali - čak ni Karamarko nije bio ono što me te nedjelje uznemirilo. Uznemirio me pogled na tu dvoranu punu zajapurenosti, na svjetinu dovedenu do fanatizma patriotskim napitnicama, mlade konzervativce i stare folklorne brkonje koji zdušno zvižde na spomen imena protukandidata. Među tim licima, mogli ste na vidjeti valjda cjelokupni frik šou devedesetih. Svi su tu najednom iznikli nakon godina provedenih u duplji - i Ljubo Ćesić Rojs, i Jakov Sedlar, i Božidar Alić koji je dočekao svojih pet minuta da na HTV-u priča o udbašima i srbofilima. Kad si čuo Tomislava Karamarka kako nastoji skinuti Tuđmanov nazalni tonalitet, najednom vam se činilo da ste ušli u vremeplov: za pravi duh devedesetih, nedostajali su samo Antun Vrdoljak i Ksenija Urličić. A kad ste još ujutro uzeli novine i pročitali kako je Ustavni sud - s pravim domobranskim osjećajem za tajming i pretrčavanje pobjedniku - poništio drugostupanjsku presudu Glavašu, slika se još upotpunila. Možda KGK sama i ne misli da je tomu tako (možda: nisam siguran), ali njen stranački šef i njeni glasački misle. Misle: sad je moment da se poništi petnaest godina društvenog razvoja, da se cijela zemlja vrati u mentalno stanje Savske 66, stanje u kojem postoji etnički neprijatelj, u kojem postoji sveta krava nacije, u kojem ništa što je hrvatsko ne može biti loše, a militantna patriotska mobilizacija služi kao supstitut za razgovor o temeljima ovog u osnovi promašenog projekta u kojem kao taoci živimo četvrt stoljeća.

Eto, to je - da parafraziramo dokumentarac iz prijelomne 2000. - novo novo vrijeme u kojem smo se probudili ovog tjedna. A kao i nakon svakog poraza, lijeva i/ili liberalna Hrvatska može sad krenuti s optuživanjem tko je zapravo kriv. A to optuživanje, onda kad krene, imat će mnogo sličnosti sa sličnom raspravom koju je Srbija prošla 2012., u vrijeme kad je Tomislav Nikolić neočekivano pobijedio Tadića na predsjedničkim izborima, a ono što se tada zvalo “Druga Srbija” ljuto se uzajamno zavadilo oko “bijelih listića”.

Kandidat za ‘Pedra’

Postoji - naime - u priči o hrvatskim predsjedničkim izborima netko tko je očiti kandidat za “Pedra”. To su svi oni koji nisu glasovali, ili pak 60.000 onih koji su namjerno poništili listić. Cijeli jedan Zadar glasača na ovim je izborima predao nevažeći listić, i u toj epidemiji “bijelih listića” očito nema slučajnosti. Uostalom, na takvo postupanje pozvao ih je i kandidat koji je sam dobio 16% ( Ivan Sinčić), pozvali su ih neki lijevi ili vrlo lijevi mediji (recimo, H-alter) i niz kolumnista iz srednje struje. Ta epidemija “onih koji su zaboravili naočale” prouzročila je i ustavno-pravni nonsens da ni jedan od dva kandidata u drugom krugu nije dobio 50%, nonsens koji će sada nekoliko tjedana zabavljati profesore prava. Toj cijeloj jednoj Puli protestnih “bijelih listića” treba dodati i apstinente, među kojima pogotovo znam mnogo onih koji su inače društveno vrlo aktivni: lijevih publicista, klinaca s dredlocima koji vise po MAMa-i, studenata, ljudi iz NGO svijeta. Suočeni s izborom između liberalnog srednjestrujaša i konzervativnog tehnokrata, svi su ti ljudi zaključili da ih u tom izboru nitko ne predstavlja. Na taj način pogurnuli su povijest i potpomogli pobjedi kandidatkinje koja mentalno, svjetonazorski i retorički predstavlja šuplje srce svega što oni nisu i što oni preziru.

Uzajamno optuživanje

Ali - smije li im itko to zamjeriti? Smije li itko zamjeriti mlađim, antisistemskim glasačima što nisu glasovali za Josipovića, nakon što je on javno pohvalno govorio o Franji Tuđmanu, nakon što je paraliziram Denkverbotom dao otkaz svom savjetniku Dejanu Joviću zbog jednog čak ne odviše kontroverznog eseja, te nakon što ni u direktnom sučeljavanju nije htio promrsiti ni jedne jedine kritičke riječi o Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i hunti iz šatora u Savskoj? Ako ljudi žele Tuđmana, biskupe i Hvidru na vlasti, ne treba im Josipović; umjesto kopije uzet će original, a to je točno ono što su građani Hrvatske i učinili.

I eto sad terena za uzajamno optuživanje. Liberalni mainstream sada može optuživati antisistemske apstinente da su svojim odricanjem od glasovanja doveli na vlast konzervativnu, klerikalnu i etnički uskogrudnu politiku. Antisistemska ljevica može, pak, liberalnom mainstreamu uzvratiti optužbama. Igrali ste se s kapitalizmom kao sa šibicama, koncesionirali, monetizirali, prčkali po zakonu o radu i outsorcingu, a onda se čudite što su se zaplašeni glasači dosjetili tražiti zaštitu Majke Zaštitnice Države, uz pripadajući trublje, trobojnice, ksenofobne ispade i materinsku figuru? Ako se isto dogodilo u Mađarskoj, ako se isto događa u Francuskoj, ako se isto događa u Švedskoj, za kog ste vraga mogli misliti da će se drukčije dogoditi u Hrvatskoj?

A u tom dramoletu nije najgore to što će se dvije podvrste “žutih, zelenih i crvenih vragova” uzajamno optuživati za trijumf slušača Thompsona. Problem je mnogo gori. Naime, problem je što su - i jedni i drugi u pravu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 05:03