Taj let SPU-ZAG-SPU dobar je indikator za svakog tko želi shvatiti kako funkcionira zemlja u kojoj živimo. Za početak, nikad se nisam vozio letom ZAG-SPU a da među 40 ili 50 letećih duša nije bilo bar deset posto “poznatih”: ti “poznati” mogu biti sportski prvaci ili ministri, TV voditelji ili pjevači, “kontroverzni” i oni nekontroverzni poduzetnici, a kad čovjek vidi udio zastupljenosti “celeba” u opće-letećem stanovništvu, shvati relativnost slave u ovom brabonjku od republike.
Za radnog dana zimi, u tom avionu SPU-ZAG naći ćete cijelu društvenu elitu sirote južne provincije: tu su dožupani i trgovci pokućstvom, građevinski poduzetnici i općinski načelnici, koncesionari marina i pročelnici za kulturu, šefovi županijskih sportskih saveza i sveučilišni profesori, ravnatelji bolnica, novinari i direktori muzeja, Rotaryi, Lyon’si i Opus Dei. Sva se ta dična družba hrvatskih muževa i žena sjati tako u 6 ujutro pred check-inom “mlikarice”. Profesije su im razne, no dnevni red isti. Svi oni provest će idućih 12 sati u predvorju nekih metropolitanskih centara moći, na sastancima povjerenstava, koordinacija i matičnih komisija, u čekaonicama agencija, ureda i ministarstava, gdje će svi ti velevažni i utjecajni pripadnici cavallerije rusticane manji od makova zrna čekati da im u nekoj agenciji ili ministarstvu srednje rangirani ćato izda papir, napiše tumačenje ili odobri novac. Nakon što im ruski carski činovnici iz romana 19. stoljeća podare ili uskrate administrativnu milost, provincijski će se velmože vratiti u svoj liliput, jedini u kojem su veliki. I gore i dolje, i SPU-ZAG i ZAG-SPU, moraju proći kroz klijetku hrvatskog krvožilnog sustava: a to je Zračna luka Zagreb (ZLZ).
Ljupki hangar
Ta zračna luka desetljećima je već onakva kakva jest: čedo socijalističke modernizacije, ljupki ali neambiciozni modernistički hangar koji je nastao u doba kad Zagreb nije bio glavni grad, i kad je svrha aerodroma bila da s njim putuju tadašnji kardeljevski rukovodioci i tajnici SIZ-a. No - vele nam- neće dugo biti tako. Na Plesu raste novi aerodrom. Taj aerodrom ne gradi hrvatska država, nego ga gradi francuski konzorcij ZAIC koji je dobio koncesiju na klijetku hrvatskog društvenog krvotoka na 30 godina. Tijekom 30 godina, francuski će konzorcij biti vlasnik našeg strateškog prometnog monopola, on će sagraditi i voditi aerodrom u glavnom gradu. ZAIC je preuzeo sve zaposlene bivše ZLZ osim njih šačice te počeo naplaćivati usluge na starom aerodromu, onakvom kakvog su ga Bog i Tito dali. Svoj ulazak u posjed zagrebačkog l’ aéroporta Francuzi su lani “proslavili” tako što su se “počastili” s 40% povećanjem aerodromskih taksi. Od tada, provincijski direktori, dožupani i poduzetnici kartu za ZAG plaćaju nekih 50 kuna više ako lete samo do Zagreba, ili stotinjak ako prosljeđuju dalje za Frankfurt i Beč. To je (manje-više) ono što domoroci iz SPU-a imaju od velike pobjede liberalnog kapitalizma na Plesu.
Tu smo gdje smo, reći ćete. To da Hrvatska Država - taj nedodirljivi, mokri san patriota iz Savske i Dnevnog 7 - više uopće nije vlasnik svog vlastitog centralnog aerodroma, nije zapravo nikakva osobita senzacija. Hrvatska Država više ne posjeduje ni vlastite naftne kompanije, ni panonska ugljikovodička nalazišta, ne posjeduje vlastite svjetlovodne kabele, kao ni teretne luke, kao ni imunološki zavod. Gradovi tako ne posjeduju vlastite morske obale, autobusne kolodvore i šahte telefonije. Javno dobro nisu čak ni zgrade koje su nekad bile metonimija države: pošte. Pred nekoliko mjeseci - tako - zatvorena je glavna zgrada pošte u Splitu (uzgred, klasik arhitekture 30-ih) koja će kao i sve u Splitu biti pretvorena u hotel. Poštanski ured smjestio se kao siroti podstanar bivšega sebe u pokrajnju telefonsku salu gdje stotine turista i penzionera zgužvani skapavaju po vrućini i čekaju satima da bi u Zagreb ili Manchester impoštali kartolinu. Htjeli smo kapitalizam, dobili smo ga - reći ćete, i s pravom. Sad umjesto države imamo Agrokorove trafike, umjesto pošte hotel, a umjesto aerodroma duple takse na l’ aéroport du Zagreb.
Povijesna pravda
No, kad je to već tako, čovjek onda mora imati priličnu količinu cinizma da bi se dosjetio onoga čega se prošlog tjedna dosjetio hrvatski premijer Zoran Milanović. Predsjednik hrvatske Vlade se - naime - na valu svog novoprobuđenog sentimenta za inkluzivnu hrvatsku sintezu dosjetio da bi po Franji Tuđmanu (koji je - jel’te - “najbolje što je u tom trenutku Hrvatska imala”) ime mogao dobiti zagrebački aerodrom. Milanovićevu svehrvatsku ideju objeručke su - dakako - prihvatili i HDZ i Bandić, i Zagreb i Velika Gorica, tako da ćemo uskoro dočekati da se Zračna luka Zagreb zove Zračna luka dr. Franjo Tuđman. Ili - čekaj - možda ipak l’ aéroport internationale docteur François Tudjman?
“Docteur” Tuđman tako će dočekati da se po njemu nazove aerodrom na kojem je karijeru počeo njegov omiljeni poduzetnik Miroslav Kutle, bivši koncesionar restorana na Plesu. Tuđman će dočekati da se po njemu nazove aerodrom na kojem je izrekao svoj najpoznatiji programatski govor o viziji demokracije, onaj o crvenim, žutim i zelenim vragovima. Konačno, Tuđman će dočekati da se po njemu nazove aerodrom na koji je dao objesiti remek-djela Kraljevića i Račića ne bi li ih krajičkom oka spazio Bill Clinton u blatnjavim čizmama. Ukratko - mjesto koje je neraskidivo vezanu uz civilizacijsku travestiju zvanu tuđmanizam SDP-ova će Vlada nazvati po autoru te travestije. Chapeau!
No, postoji u Milanovićevoj inicijativi da se ZLZ nazove po Tuđmanu i jedan dublji, meni zabavniji sloj sarkazma. Ima nečeg crnohumornog u činjenici da će po čovjeku kojem se tepa da je “stvorio hrvatsku državu” ime dobiti infrastrukturni objekt koji točno pokazuje kakvu je to državu taj tipus “stvorio” i koju to Hrvatsku mi kao “imamo”. Do Tuđmana - naime - mi možda nismo “imali državu”, odnosno - nismo imali stolicu na East Riveru, ambasade i “repku”. Ali, dotad smo kroz tri kako-tako solidne države imali željeznicu i pošte, luke, naftnu industriju, telefonske šahte i aerodrom. U međuvremenu mi smo (veli se) “dobili državu”. A to da smo “dobili” državu svodi se na to da imamo predsjednički stijeg, ambasade i repku za koju ne navija nitko. No, nekim misterioznim čudom to što “imamo” državu poklopilo se s tim da više “nemamo” željezničke linije i poštanske urede, nemamo naftnu kompaniju, nemamo kolodvore, kao ni glavni aerodrom. Konverzija iz središnje zračne luke u ZAIC-ov kolonijalni posjed točna i i prava stečevina razdoblja tuđmanizma. Stoga ima povijesne pravde u tome da se po Françoisu Tudjmanu nazove objekt koji je metafora njegova političkog projekta.
Nezahvalni Hrvati
No - ne treba tu stati. Puno još ima objekata koji bi se mogli nazvati po tvorcu državnosti onakve kakvu imamo. Predlažem da se po našem prvom predsjedniku - recimo - nazovu ugašene pruge Savski Marof - Kumrovec i Pleternica - Našice. Predlažem da se njemu u čast nazovu mjesne pošte u Galižani, Vinjercu i Crivcu koje je država koju “imamo” dala upokojiti. Predlažem da po njemu ime dobije Istarski ipsilon, za koji dan-danas Bouygesu (suvlasniku ZAIC-a) plaćamo penale. Na koncu, tu je i Ina koja bi se iz MOL (Magyar Olaj) zgodno dala preimenovati u MOL dr Ferenc Tudjman. Predlažem - konačno - da se po Tuđmanu imenuje plaža pred dubrovačkim Libertasom, plaža s koje turski koncesionar tjera lokalne kupače. Jer, tek takvim preimenovanjem nezahvalne bismo Hrvate podsjetili na to da sad “imamo” zemlju (plažu), a prije je nismo imali.
Tek takvim, sveobuhvatnim preimenovanjem u punoj bismo se mjeri odredili prema Tuđmanovoj stečevini, stečevini u kojoj punih pluća živimo. Stečevini, u kojoj u međuvremenu i Zračna luka Zagreb ima napokon svoje pravo, globalno mjesto. Preko nje je - naime - lani 50 tisuća ljudi odletjelo u trajnu emigraciju. I pravo je da aerodrom s kojeg su odletjeli nosi ime po čovjeku koji je za taj frekventni promet zaslužan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....