JURICA PAVIČIĆ Kraj zlatnog doba hrvatskog filma: Hribara su bacili niz štenge, na redu je sedlarizacija kinematografije

Dežurni zlikovac koji se odaziva na ime Hrvoje Hribar nepunih je sedam godina bio na čelu javne agencije koja se zove Hrvatski audiovizualni centar. Tijekom tih sedam godina slika Hrvoja Hribara pojavljivala se na TV-u i u novinama na dnevnoj bazi, a kad se god pojavljivala - vjerujte - to nije baš bilo u laskavom kontekstu.

Tijekom sedam godina šefa HAVC-a napadalo se zbog onog što jest i što nije učinio, zbog onog što je propustio i što je propustio propustiti, a ljudi koji su ga napadali bili su neobičan spoj različitih društvenih grupa. Napadali su ga šatoraški pretorijanci koji imaju višak vremena jer ih na grbači držimo mi koji radimo. Napadali su ga ratni profiteri i tajkunčići koji su tijekom 90-ih jamili hrvatsku filmsku baštinu. Napadali su ga novinari u raznim kombinacijama s javnom i komercijalnim televizijama. Napadali su ga, dakako, i poneki režiseri, najčešće oni koji nisu mogli raditi dok god u filmskoj struci vladaju nekakvi kriteriji. Hribar je - ukratko - najveći dio tih sedam godina bio svenarodni pedro i najpljuvanija osoba hrvatske kulture.

Tijekom tih godina blaćenja o njemu i njegovoj ustanovi osobno sam jedva napisao i retka. Kad sam ga i poželio braniti, nisam to činio naprosto zato što sam bio uključen u previše festivalskih, časopisnih i knjiških projekata koji su ovisili o financiranju ustanove kojoj je bio na čelu. Braniti njenog šefa stoga mi se činilo duboko nedolično. Što god pisao o njemu, lako bi se svodilo ili na kupovanje dotacija laskom, ili na reketaranje kritikom.

Od ponedjeljka ujutro, međutim, Hrvoje Hribar je kao javni službenik mrtav čovjek. Pritjeran u kut dokumentom koji pogrešno zovemo državna revizija (jer je, zapravo, riječ o mišljenju ideološke inspekcije), Hribar je u ponedjeljak dao ostavku, što je vjerojatno prvi korak u rastakanju najuspješnijeg dijela hrvatske kulture i podvrgavanju kinematografije pod ideološku kontrolu. Poput mnogih ljudi koji su u Hrvatskoj bili toliko glupi da trud i znanje posvete nekom javnom dobru, i Hrvoje Hribar je izbačen i popljuvan, bačen niz štenge, obješen kao lopov i prokazan kao izdajnik. Ono što sada slijedi bit će vjerojatno “sanaderovski” scenarij, u kojem će i bivši neprijatelji i bivši prijatelji krenuti šutati mrtvog lava, da bi se smjestili u prvi red kad sedlarizacija kinematografije počne. Zato sada - kad je sve gotovo - imam potrebu napisati tekst koji sam prešućivao sedam godina, i to zato što mi se činilo nedolično da ga napišem. Imam potrebu napisati tekst o čovjeku čije ćemo razdoblje - kako je sročio filmski režiser i politički konzervativac Zrinko Ogresta - pamtiti kao zlatno doba za hrvatske pokretne slike.

Hrvoje Hribar nije bio čovjek kojeg je lako voljeti. Imao je karakter posve nepodesan za javnog činovnika. Bio je (ili je još uvijek) jezičav, drzak i arogantan. Imao je sklonost demonstrirati da je pametniji od drugih, što zemlja s prosječnim IQ-om 89 nikad ne oprašta. Imao je “milanovićevski” dar za oštroumne one-linere i javni bezobrazluk, bezobrazluk koji je meni kao Splićaninu blizak i mio, ali sam u ovoj zemlji tu očito u manjini. Hribar nije bio perfektan ni kao javni administrator. Bio je katkad šlampav u birokratskim sitnicama, sklon iscrpljujućem mikromenadžmentu kojim je izluđivao ljude. U sedmoj godini mandata došao je taman do ruba kad je na svojoj funkciji bio predugo, jer je sustav postajao previše ovisan o jednom čovjeku. Premda ga bije glas izdajničkog apatrida, u svojoj je osnovi bio salonski light-nacionalist kojem je dobrobit filma i zemlje nerijetko bila ispred političkih principa. Stoga je - kad su “subnoraški” pritisci postali strašni - radije žrtvovao pojedine filmove i produkcije nego da principijelno stane iza slobode govora. Na koncu to nije pomoglo ni njemu niti njegovoj ustanovi, a na isti način kako je on zanijekao Dvor na Uni, njemu sklona ministrica kulture zanijekala je na koncu njega.

Sve te ljudske i administrativne slabosti - međutim - ne niječu činjenicu koju je u ovom trenutku čestito i zato potrebno izgovoriti. A to je činjenica da su njegove zasluge ogromne, i da je u sedam godina pretvorio kinematografiju ne u najuređeniji, nego u doslovce jedini uređeni dio hrvatske kulture. Preuzeo je jedan obećavajući “rohbau” kojem su - međutim - falili fasada i interijer, te ga preobličio u daleko najmoderniji kinematografski sustav u južnoj Europi, sustav koji su ljudi iz francuskog CNC-a gurali uokolo kao primjer. Sustav, kojem je najveću pohvalu izrekla jedna rumunjska producentica čiji su filmovi inače redovno u Cannesu, kad je na moje uši kazala kako “u svim našim zemljama filmovi nastaju unatoč sustavu. Samo u Hrvatskoj nastaju uz pomoć sustava”.

Kad se povuče crta iza Hribarovih sedam godina, onda se vide plodovi. A kad kažem “plodovi”, onda ponajmanje mislim na stranu vidljivost hrvatskog filma, sve te berline i cannese, nagrade “Zvizdanu” i “Takva su pravila”. Jer, jako dobri filmovi - kako nas uče bosanski i rumunjski primjeri - neki put nastaju i u institucionalnoj šikari, pa niz dobrih filmova sami po sebi nisu dokaz uređenog sistema. Iza Hribara će - dakako - ostati niz dobrih filmova i serija, nastalih u gustoći i frekvenciji nezabilježenoj u povijesti hrvatskog filma. No, iza njega će ostati i druge, manje uočljive, a možda važnije stvari.

Ostat će - recimo - potpuno digitalizirana mreža manjih i većih komunalnih kina koja danas seže od Vodica do Imotskog i Koprivnice, koja pokriva brojne male, konzervativne sredine u kojima danas vjerojatno slave što je “juda i lopov” bačen niz štenge, a ne pada im pri tom na pamet da bi bez ustanove koju je “juda” vodio imali derutne, napuštene dvorane sa 35 mm projektorima na kojima se ne bi ništa imalo projicirati.

Danas - kad se javna TV sunovratila u Marijansku brazdu i pretvorila u nekompetentnu, diletantsku smjesu ideološke laske i nabožne bižuterije - ono jedino smisleno što je preostalo na toj TV jest nekoliko igrano-serijskih te (pogotovo) dokumentarno-serijskih formata. Pri tome malo tko zna da su i oni dijelom proizvod Hribarove havcovske ere, te da svih tih “Počivali u miru”, “Betonskih spavača” i “CSI: Hrvatska” vjerojatno ne bi bilo da se HAVC nije latio posla koji bi inače normalno radio javni servis: da bude razvojni inkubator za kreativnu televiziju.

Danas - kad Stradun popločan puntiželama glumi Nottingham, te kad Dubrovnikom, ali ne samo Dubrovnikom švrljaju Robin Hood, Han Solo i dinastija Lanistera - svatko je sklon sebi pripisivati zasluge za taj lukrativni biznis. “Knez” Vlahušić se šepuri tako na Željeznom prijestolju i pita “koju bajku želite da vam ispričam?”, no prava je istina da on za tu eksploziju stranih koprodukcija nije zaslužan ma niti mrvu, jer su nju kreirale dvije izvanjske činjenice na koje nije imao nikakav utjecaj: jedna je dubrovačka povijesna baština, a druga mjere poticaja kreirane u Hribarovoj eri. Zahvaljujući tim mjerama poticaja, strane su ekipe u najboljim godinama u Hrvatskoj imale više od 40 tisuća noćenja, a izvoz je filmskih usluga (kad se odbije subvencija koju Hrvatska za to plaća) narastao i do 120 milijuna kuna (što je - uzgred - triput više nego što porezni obveznik daje za HAVC). Dok Zlatko Hasanbegović kao ministar kulture nije izravno i namjerno torpedirao tu industriju, ti su se nezanemarivi novci prelijevali u džepove tisuća hrvatskih malih biznisa, od električara do hotelijera, od iznajmljivača opreme do firmi za catering, od vozača kamiona do Ininih pumpi, od statista do vlasnika Game of Thrones dućana ili lažne Daenyris koja ljeti na Klisu vitla stiropornim mačem. Svi oni ovih dana čitaju novine, gledaju Hribarov portret uz potjernicu i likuju što smo niz štenge bacili “još jednu lopinu”, nemajući pojma da im je “lopina” kruh dao, a da im ga je Zlatko Hasanbegović prilično uspješno pokušao oduzeti.

Hribar je - sa svim svojim manama - ostavio rezultate koji se vide. Ostavio je kinematografiju u kojoj se snimaju puno bolji filmovi, ti filmovi koštaju upola manje nego prije, a snima ih se više. Ostavio je filmski sustav koji više zarađuje nego što troši, a taj višak novca prelijeva u brojne male biznise od Konavala do centra Zagreba. Ostavio je stopostotno digitaliziranu mrežu kina, kinematografiju koja je u jednom trenutku bila treći najuspješniji neto-korisnik fondova Media/Creative Europe, te sustav koji je zaslužan za kratkotrajni, ali slatki uspon hrvatske televizijske proizvodnje. To je sve skupa napravila mala ustanova u kojoj je - začepite uši vi koji ste navikli na hrvatske uhljebske cifre s tri decimale - radilo devet ljudi. Ustanova koja - kako smo ovih dana saznali iz pravorijeka revizorske ideološke komisije - nije imala ni automobil. Ali je - strašno - plaćala parking mjesto.

Sudbina Hrvoja Hribara je - ukratko - paradigmatska sudbina za ovo društvo. To je priča o čovjeku koji se odrekao nekakve karijere režisera, uložio trud i godine u nekakvo javno dobro, da bi nakon sedam godina bio bačen u kal, popljuvan i oružen. To je priča o čovjeku koji je po svom temeljnom političkom kodu romantični patriot i salonski light-nacionalist, pa se kao i svaki hrvatski patriot zajebo jer je mislio da Hrvatska nije Mrduša Donja. To je priča o čovjeku koji je doživio sudbinu većine hrvatskih modernizatora i reformatora, od Marmontovih dalmatinskih jakobinaca pa do Borisa Jokića: a ta je sudbina da te rastrga klerikalna, konzervativna rulja. Na svojoj koži Hribar je doživio reprizu vazda istog hrvatskog povijesnog klišea: a to je da ga je ugušilo “domoljublje” hrvatskih “patriota”. Gadan je taj zagrljaj domovinske ljubavi, gori je od zagrljaja boe constrictor. Što god ta ljubav zagrli, uguši i rastavi od života.

Što slijedi dalje? Ma što o tome mislila ili snivala nominalna ministrica kulture, stvari će se vjerojatno razvijati prema scenariju onog koga se tu zbilja pita, a to je mastermind cijele operacije Zlatko Hasanbegović. Taj hodajući cidokor hrvatske kulture - čovjek kojem je misija da pospe kiselinom sve što je zeleno i daje plodove - već je najavio “demontažu cijelog sustava”. To vjerojatno ne znači demontažu agencije, jer ni ustaše nisu ludi da iz džepa sebi izbiju milijune kontribucija. To vjerojatno znači “samo” pacifikaciju kinematografije na način kojem smo u ovih 12 mjeseci svjedočili na HRT-u.

Ratni profiteri, ukratko, mogu biti mirni, nitko neće postavljati suvišna pitanja oko toga kome pripadaju klasični filmovi Bauera, Mimice i Babaje. “Subnor” može biti miran, nitko više neće snimati filmove koji nisu prošli njihovu ideološku superviziju i dobili cenzorski žig. Mogu, također, biti mirni i antitalenti i diletanti. Prošla su ta olovna, odurna vremena kad nisi mogao snimiti film samo zato što kao režiser - ne valjaš. Užasan je taj hribarovski režim koji je uskraćivao pravo na rad takvim orijašima slike i tona kao što je Jakov Sedlar. Srećom, tom je zulumu došao kraj.

Ako ste slučajno zaboravili kako su izgledali hrvatski filmovi 90-ih, onda obnovite gradivo, jer repriza dolazi - tako će hrvatski filmovi opet izgledati već za dvadesetak mjeseci. Na primjeru HRT-a vidjeli smo kako se jedna razmjerno ozbiljna institucija u desetak mjeseci može rasturiti i pretvoriti u bal diletantizma, audiovizualne mucavosti, dizajnerske grezurije, klerikalnog kiča i ideološkog poltronstva. Točno će tako vrlo uskoro izgledati hrvatski film. To - i jedno i drugo - pamtit će se kao plod Plenkovićeve ere. Ne Karamarkove, ne Hasanbegovićeve - Plenkovićeve.

A kako vrijeme bude prolazilo, sjećanje će na oblake navlačiti ružičasti obrub. S vremenom ćemo zaboraviti Hribarov nerijetko nepodnošljiv temperament i naporna zabadanja. Počet ćemo pamtiti važnije stvari. Pamtit ćemo eru “Zvizdana”, “Ne gledaj mi u pijat” i “Ustava Republike Hrvatske”, eru “Novina” i “Počivali u miru”, eru kad su u sela šibenske zagore dolazile holivudske zvijezde, a netko se brinuo da Vodice i Imotski imaju kino. Kako vrijeme bude prolazilo, pamtit ćemo Hribarovu eru i govoriti kako je jednom - davno - ovo bila normalna zemlja.