VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ: NAŠA NAJDUGOVJEČNIJA POLITIČKA MOČVARA Porazne epidemijske brojke u srednjoj Dalmaciji rezultat su jedne političke oligarhije

 
 Tom Dubravec / Vojko Bašić / CROPIX

Početkom travnja, uvodničar i vlasnik istarskog portala Istarski.hr Nenad Čakić izazvao je ogorčene reakcije kad je u uvodniku svog portala predložio da ostatak Hrvatske Dalmaciju strpa u karantenu. U svom tekstu Čakić je napisao kako je “pandemija samo potvrdila kulturološke, sociološke i civilizacijske razlike između Istre i Dalmacije”.

Nižući brojne primjere neciviliziranog ponašanja, političkog nazadnjaštva i nasilja u Dalmaciji, Čakić je dodao kako je “nekako bilo za očekivati da će se stroge mjere protiv širenja korone, najviše kršiti baš u Dalmaciji”. Sugerirao je kako “nema smisla da cijela zemlja bude talac jednog svog neodgovornog dijela”, pa je stoga predložio da ostatak Hrvatske Dalmaciju izolira.

Čakić je inače poznati medijski prostak. Samo koji tjedan ranije izazvao je jednaki revolt kad je u istoj rubrici optužio žene žrtve bračnog nasilja da su same krive za svoj usud, jer nisu na vrijeme napustile nasilnike. Njegov diskurs doista jest diskurs sjeverno-južnog kulturnog rasizma i neodoljivo podsjeća na diskurs talijanske Lege Nord iz epohe Umberta Bossija. Čakićev napis u hipu je izazvao ogorčene reakcije u dalmatinskim medijima, a s prosvjednim su se komentarima javili i lokalni hadezeovci, ali i SDP-ovac Arsen Bauk.

Čakić je svoj salvinijevski, legistički uvodnik napisao početkom travnja, kad su Istra i srednja Dalmacija još uvijek imale približno isti broj oboljelih od Covida po glavi stanovnika. U međuvremenu nije više tako. Samo dan nakon teksta na istarskom portalu, eksplodirala je sad već notorna zaraza u domu za starije osobe u splitskoj Vukovarskoj ulici. U četiri tjedna koja su protekla od tada epidemiološka slika u srednjoj Dalmaciji i ona u ostatku Hrvatske (ne samo Istri) stubokom je oprečna. Istra više nema aktivnih slučajeva.

Niz drugih županija - uključujući susjedne dalmatinske, ali i Grad Zagreb - uspješno su obuzdale epidemiju. Splitsko-dalmatinska županija se, međutim, pretvorila u najveće i najozbiljnije preostalo žarište. Premda po stanovništvu čini devetinu građana RH, SDŽ u ovom trenutku broji četvrtinu svih zaraženih Covidom (510 do četvrtka). Stanje je još gore ako se broje umrli: sa 33 preminula do četvrtka, SDŽ ima daleko više umrlih od Zagreba i oko dvije petine svih preminulih u zemlji.

Suprotno čakićevskim stereotipima o razularenim južnjacima, ovakva epidemiološka žrtva nije rezultat žovijalnog temperamenta i društvene nediscipline. Ako je loša epidemiološka slika posljedica mentaliteta i nekulture, onda nije sasvim jasno kako taj mentalni sklop misteriozno prestaje postojati u Stupin Rogoznici i na Bačinskim jezerima, na granicama dviju susjednih dalmatinskih županija. Poraznu bilancu Covida nisu skrivili ni piciginaši, ni šetači po Marjanu, ni torcidaši, ni ludi popovi, ni omladina koja tulumari iza roleta kafića. Epidemija se u srednjoj Dalmaciji najviše raširila kroz institucije, preciznije - kroz bolnicu i tri staračka doma od kojih su dva bila pod skrbi lokalnih vlasti.

Do trenutka kad se dogodila tragedija u Vukovarskoj - koja se sad penje prema 20 mrtvih - Nacionalni stožer je bio pun kritika na Dalmatince koji šetaju Marjanom i sjede po praznim terasama kafića. No, onog časa kad se dogodio prodor u javni starački dom, i Stožer je - kako je na portalu Index.hr dobro uočio Vladimir Matijanić - najednom zamukao. Onog časa kad su na vidjelo počeli izlaziti propusti, sporost reakcija i manjkava opremljenost lokalnog doma, prestale su i kritike. Vlada je poslala u Split dvije inspekcije, obje su ocijenile da u domu s dvadesetak mrtvih nije bilo propusta, a ministar Beroš je lakonski rekao da je za niz smrti kriv - virus. “Naravno”, komentirao je SDP-ovac Ranko Ostojić, “kad virus nije u HDZ-u.”

No, premda i lokalne i središnje vlasti pokušavaju predstaviti kako su stvari u srednjodalmatinskoj županiji sasvim u redu, očito je da stvari ne stoje tako. Wuhanski je virus do krajnosti razgolio kadrovsku praksu (ne samo) lokalnog HDZ-a, koji je za šefa staračkog doma postavio arheologa, stranačkog pijuna koji je prethodno izgubio izbore. U danima koji su slijedili razotkrilo se da je taj ravnatelj Škaričić u svom mandatu zaposlio više od 60 ljudi, ali ne i full-time liječnicu, pa je liječnica dom posjećivala samo dvaput tjedno.

U medije su počele izlaziti informacije o političkim pokroviteljstvima i kadrovskom “who is who” u srednjodalmatinskom HDZ-u. Večernji list objavio je audiogram telefonskog razgovora u kojem istaknuti HDZ-ovci (uključujući dožupana i šefa Kriznog stožera) o vlastitim kandidatima za funkcije u zdravstvu govore kao o neodgovornima i nenormalnima te krive nadređene za kadrovske promašaje. Na tapetu se našao i Škaričićev politički proteže, bivši župan Ante Sanader.

Za HDZ je to nezgodnije što je Sanader politički tajnik stranke i potpredsjednik Sabora, a opozicija je zbog toga pokrenula njegovu smjenu. Dosad HDZ se ravnao po onoj partijskoj - osudi pojavu, spasi druga. No, “drugove” je u ovom slučaju sve teže spašavati.

Virus je - ukratko - postao ozbiljan problem za HDZ u srednjoj Dalmaciji. Ako je potres do kraja uzdrmao zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i vjerojatno pogurnuo kraju njegovu 20-godišnju vladavinu, slučaj Vukovarska i epidemija Covida ozbiljno su poljuljali jednako tako “vječitu” vlast HDZ-a u najvećoj hrvatskoj županiji. S tom razlikom da HDZ u SDŽ-u ne vlada “samo” dvadeset nego punih trideset godina, i što nije baš izvjesno da neće vladati i dalje.

U političkom smislu, Split je tipični primjer onoga što Anglosaksonci zovu “swinging city”. U Splitu se na svakim izborima mijenja vlast. Ni jedna politička opcija od 1990. nije u Splitu vladala dva mandata zaredom, od 1990. svaka je splitska vlast bila koalicijska, a otkad postoje direktni izbori na gradonačelnika niti jedan nositelj te funkcije pri reizboru nije čak uspio ući ni u drugi krug. Od 1998. do danas Splitom su vladali gradonačelnici iz pet stranaka.

Splitsko-dalmatinska županija je, međutim, sasvim druga slika. Riječ je o politički izrazito monolitnoj županiji koja je od 1990. stalno u vlasti HDZ-a koji u njoj pobjeđuje komforno, a godinama za sastavljanje vlasti nije trebao ni koaliciju.

Kako je to moguće? Za početak, zato što je SDŽ mnogoljudna i velika. Sa 450 tisuća stanovnika ona je dvostruko mnogoljudnija od Istarske i trostruko od - recimo- Varaždinske. Split unutar svojih administrativnih granica čini samo trećinu stanovništva županije. Zdravorazumski, čovjek bi naglašeno desno glasovanje u SDŽ-u pripisivao tradicionalno konzervativnoj Zagori. Ali - ni to nije tako jednostavno.

Dalmatinsko zaleđe puno je sredina (Sinj, Vrgorac, Zadvarje…) kojima vladaju neovisne ili trećeputaške opcije. Najčvršći izvor glasova i vlasti HDZ-a nije Zagora, nego satelitski gradovi oko Splita, poput Kaštela, Solina, Podstrane, Dugopolja i Klisa. Riječ je o nerijetko mnogoljudnim sredinama - samo Kaštela imaju 40 tisuća stanovnika. Također, riječ je o sredinama u kojima HDZ dobiva često i dvotrećinske glasove. Ti gradovi splitske suburbije za srednjodalmatinski su HDZ ono što je za Bandića istočni Zagreb - Dubrava ili Sesvete.

Ti gradovi splitske suburbije pritom imaju specifičnu političku povijest. Do 80-ih, oni su bili dio velike Općine Split. U toj su se megaopćini osjećali duboko frustrirano. Postojao je stalan (i zapravo opravdan) prigovor kako Split sebi radi parkove, šetališta i muzeje, a u vlastitu suburbiju potiskuje prljavu industriju i prometna čvorišta. Još debelo u 80-ima, Kaštela su poduzela uspješnu političku akciju odcjepljenja od Splita, a tada mladi feralovci su se u Nedjeljnoj Dalmaciji zafrkavali s kaštelanskim separatizmom uspoređujući Kaštelane s “Kosovom Republikom” uz pjesmicu “Rogoznica i Makarska/bit će zemlja kaštelanska”.

Nakon 1990., došlo je do administrativnog razvoda Splita i suburbije koji je odgovarao objema stranama. Split se time riješio sudbine da (poput Zadra) postane HDZ-ova kronična utvrda, a Kaštela i Solin su dobili samostalnost. Deindustrijalizacija je te satelitske općine dovela u povoljniji položaj. Za razliku od Splita imali su prostor, mogli su cijediti prostornu rentu iz skladišta i šoping-centara, a znatan dio javnih potreba (npr. kazalište, pučko učilište, kinoteku, plaže…) koje njihovi građani koriste prebacili su na leđa i budžet susjednoga grada.

Čisti primjer takve nonsens-samouprave je općina Dugopolje, koja je na vrhuncu rentijerskog sjaja sagradila stadion s UEFA-inom licencom i otpočela gradnju bazena, dok nije u pijanom trošenju zapala u nevolje. Tamošnjim načelnicima bilo je izuzetno lako ostati popularan, jer su složenije javne funkcije trpali na leđa financijski propalom Splitu, a fascinirali glasače parkovima, labudovima i stadionima.

Taj prsten suburbije bio je i ostao ne samo bazen glasača HDZ-a, nego i kadrova. Trojica posljednjih splitsko-dalmatinskih župana - Blaženko Boban, Zlatko Ževrnja i Ante Sanader - bili su gradonačelnici Solina, Dugopolja i Kaštela. Premda je Split drugi najveći grad u zemlji i čini trećinu stanovništva SDŽ-a, splitskih kadrova praktički nema, niti ih je bilo na izvršnim funkcijama u Splitskoj županiji - a to vrijedi čak i za splitske HDZ-ovce.

U Hrvatskoj nema primjera da su grad i njegova županija do te mjere okrenuti leđima jedan drugom kao što je to slučaj u Splitu. Također, nemoguće je u Hrvatskoj naći veći grad koji je u vlastitoj županiji tako lišen političkog utjecaja. SDŽ se desetljećima ponaša kao da Split uopće nije u njoj.

Nad takvim političkim ekosistemom HDZ je u SDŽ izgradio jedan od najdugovječnijih političkih monopola u Hrvatskoj. Dok su dolje u Splitu kuljala stalna politička nestabilnost, dok su redovno letjele političke glave, a pozicija splitskoga gradonačelnika svodila se na kartu u jednom smjeru za političku smrt, u županiji je vladao blaženi politički mir. Već trideset godina tamo bez prestanka vlada ista opcija koja je županiju pretvorila u političku močvaru.

Propale pjevačice zapošljavale su se u razvojnim agencijama, arheolozi su ravnali staračkim domovima. Žene i kćeri stranačkih članova isprepletale su se na pozicijama tajnica, voditelja weba ili stručnih savjetnika, stranka i župni dvor iskadrovirali su županijske ustanove do portira, a u toj netjačko-partijskoj mezalijansi bilo je i elemenata doslovne sapunice: portali su tako nedavno donijeli vijest o sretno zaljubljenima, bivšem i sadašnjoj predsjednici županijske mladeži, pri čemu je on saborski zastupnik, a ona kći stranačke tajnice, te pročelnica županova kabineta.

Pritom je vladavina HDZ-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji bila udobno nepomućena i zbog groteskne raspodjele ovlasti u hrvatskoj lokalnoj samoupravi. U Splitu, kao ni drugdje, županija ne može biti ništa kriva, jer ni za što što bi se građana ticalo - promet, parking, vrtiće, škole - nije zadužena. Županija ima mali broj ovlasti, ali upravo onih s visokim koruptivno-klijentističkim potencijalom. Jedna od njih su prostorni planovi, koji su u Hrvatskoj bili i ostali grana crne kronike. Drugo su koncesija i koncesijska odobrenja za pomorsko dobro. U velikoj županiji s dugom obalom i mnoštvom otoka ona su doslovno politički resurs.

Da bi se to shvatilo, dosta je otvoriti inače vrlo dobru, interaktivnu i preglednu web-stranicu “Pomorsko je dobro” - jedan od rijetkih proplamsaja participacije i transparentnosti u SDŽ-u. Tamo se nalazi popis od više od 1100 koncesija i koncesijskih odobrenja u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Tu ima i industrijskih orijaša koji koriste pomorsko dobro poput Ine, ima krupnih poduzetnika poput Keruma, Andabaka ili Milanovićeva prijatelja Stipe Latkovića, pa sve do stotina obiteljskih tvrtki šaljivih naziva koji imaju koncesijska odobrenja za škrinju za sladoled, stol za masažu ili pedaline. Samo na Zlatnom ratu u Bolu takvih je koncesijskih odobrenja oko 70.

To su tisuće ljudi koje županija drži na povodcu nevidljivim klijentističkim nitima, preprodajući im njihov prostor kao proizvoljni, samoproglašeni middle-man. Nije, uostalom, slučajno da je i bivši župan Ževrnja pao zbog jedne koncesije i jedne plaže - upravo Zlatnog rata. Kao što nije slučajno što i sadašnju koaliciju u županiji - onu HDZ-a i Keruma - kao lijepak drži jedna koncesija: ona Kerumova na marjansku plažu Bene, koncesija koja mu je višekratno produžavana unatoč enormnim koncesijskim dugovima i činjenici da ima nalog za rušenje bespravne dogradnje restorana.

Treći krak moći koji županijsku vlast čini moćnom je, međutim, zdravstvo - točnije, onaj dio zdravstva koji županija kontrolira, a to su dom zdravlja, starački domovi i mreže farmacija. Ti su segmenti bili i ostali sjajan resurs za stranačko, rođačko i župno-dvorsko zapošljavanje domara, informatičara, dostavljača i - ravnatelja. Samo je Škaričić u zloglasnom domu koji je usmrtio 18 štićenika zaposlio - prema navodima Slobodne Dalmacije - više od 60 ljudi.

I sve bi to tako išlo dalje možda i narednih 30 godina, da se nije dogodio - virus. Onako kako je potres u Zagrebu demaskirao do kraja Bandića, tako je mali wuhanski nametnik demaskirao tu rođačko-stranačku baruštinu. Najednom je sve izišlo na površinu: i nekompetentni ravnatelji, i manjak liječnika, i nedostatak opreme, i politička pokroviteljstva, i kadrovske namještaljke, i stranačka tračanja snimljena diktafonom. Sranje je pogodilo fen.

HDZ se - čini se - u slučaju Škaričić pokušava ponašati kao što se ponašao u slučajevima Kuščević i Žalac: odgađa neumitno. Ali, nahuškana javnost i bijesni mediji i tada su na koncu iznudili ostavke, premda ni Žalac ni Kuščević nisu zapovjedno odgovorni za smrt dvadesetak ljudi. Nastojeći “pokriti” Škaričića, HDZ je i medije i javnost i opoziciju samo nagnao da krivnju traže više, a u ovom slučaju to je jako, jako visoko: u Predsjedništvu Sabora.

A dok politički skandal kvasa i kulja, ljudi su na respiratorima. Za razliku od ostatka Hrvatske koji ulazi u relaksirano doba postepidemije, srednja Dalmacija popela se na više od 500 zaraženih i više od 30 mrtvih - i to listom zdravstvenih radnika i štićenika triju staračkih domova. Te porazne brojke nisu rezultat ni čakićevskih stereotipa, ni prpošnog mentaliteta, ni južnjačkog manjka socijalne distance. One su izravno čedo jedne političke oligarhije koja je tako dugo na vlasti da se doslovce ucrvala. Koja tako dugo dobiva izbore da je vjerovala da će ih dobiti, ma što god učinila. Sada se zbog takve političke oligarhije broje mrtvi.

Na narednim lokalnim izborima Zagreb će, kako se čini, Bandiću pokazati vrata. Stvarno je vrijeme da isto to svojoj sadašnjoj vlasti naprave i građani najdugovječnije političke močvare u Hrvatskoj. A to je Splitsko-dalmatinska županija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:39