VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Smrt hrvatskog patrijarhata

 
Ike Mandurić
 CROPIX

Među brojnim kulturalnim stereotipovima koji kolaju Hrvatskom, jedan od najžilavijih je onaj o patrijarhalnim Dalmatincima. Taj stereotip toliko je ukorijenjen i razglašen da ga je gotovo suvišno reproducirati.

Taj stereotip govori o pravom južnjačkom alfa-mužjaku s brkovima i lančićem oko vrata. Taj i takav Dalmatinac zapravo je look-a-like Miše Kovača koji po sav dan s muškim društvom igra karte i picigin, a kod kuće ga čeka krotka i kućevna ženica. Cijeli njegov život poprište je neprestane zabave i vječne produljene adolescencije, njega vuku horizonti, plovidba i Hajdukova gostovanja, on je Corto Maltese, mornar, gusar i partizan, skitnica koji više voli vjetar nego mirnu luku. No, zato je tu njegova trpeljiva Penelopa koja brine o tri kantuna kuće dok je Odisej u Biskajskom zaljevu, ili na Hajdukovu gostovanju, ili na kavi u Žbirca na Bačvicama.

Tako izgleda taj stereotip: stereotip zabetoniran tijekom sto godina pučke i popularne kulture, kroz sve stihove Popadića, pjesme Miše i Grdovića, kroz “Naše i vaše”, “Stipu u gostima”, veća i manja “Mista”.

Ipak, nekako se ne mogu oteti dojmu da stvari s dalmatinskim patrijarhatom posljednjih godina stoje drukčije. Ili, barem stoje ponešto drukčije u dijelu svijeta u kojem ja obitavam. U njemu je, naime, taj i takav patrijarhat posljednjih godina zapao u stanovitu krizu.

Moja ulica mirna je stambena ulica sagrađena 30-ih godina u splitskom downtownu, na pješačkoj udaljenosti od splitske povijesne jezgre. Kako je u Splitu u posljednjem desetljeću buknuo turizam, tako je i moja ulica doživjela - kažimo tu eufemistički - “demografske promjene”. Na takoreći svakoj kući pojavile su se famozne plave apartmanske pločice. I tamo gdje plavih pločica nema, domorodci svoje stambene kvadrate iznajmljuju na sivo preko booking.coma.

Kako zatopli u lipnju, moji dojučerašnji susjedi- bivši škverani, bivši radnici Jugoplastike, Bobisa ili cementare - napuštaju kvadrate u centru i kreću poput jegulja ili lososa na svakogodišnji egzodus na selo ili u vikendice. Dok ih nema, svoje kvadrate puštaju u optjecaj na tržište city break turizma. Tako izgleda „rentna ekonomija“ u mom portunu. Jedna je generacija dobila kvadrate od komunista, ili ih kupila gastarbajterskim novcem. Druga sad živi tako što koristi - reklo bi se stručno - “rentnu poziciju” za zaradu od turizma. No, kao što nikad nema zarade bez rada, bez rada nije ni ova.

I to je trenutak kad nam se razotkriva naličje dalmatinskog patrijarhata godine Gospodnje 2019. To naličje razotkriva se u mojoj ulici svake - recimo - ljetne subote.

Jer, te i takve subote vidjet ćete prvog od mojih susjeda kako mete lišće oleandra s prilaza apartmanu. Vidjet ćete drugog - pravog Dalmatinca s lančićem oko vrata - kako s gumenim rukavicama riba pod apartmana. Vidjet ćete trećeg kako brižljivo fregaje mrlje u apartmanskoj kuhinji u kojoj je, eto nevolje, baš sinoć Finkinjama prekipjelo mlijeko. Vidjet ćete četvrtog kako pažljivo pegla nabore na svježoj posteljini. Ili ispire musavo posuđe koje su sinoć ostavile Francuskinje. Pravi homo dalmaticusi - svi s majama na špaline, rećinama i lančićima - orno skrbe za tri kantuna apartmana, brižljivo opslužujući svoju rentnu poziciju. Tako je - u trijumfu turizma i u miomirisu Sanitara za WC-a- zauvijek umro dalmatinski patrijarhat.

Tu smrt patrijarhata u uzašašću turizma gledam svaki dan, svako ljeto. No, nikad mi ne bi palo napamet pisati o njoj da nisam prošlog tjedna naišao na živopisni i uvelike komentirani post zagrebačkog isusovca Ike Mandurića, post u koje je muškarce koji se previše brinu o kući optužio za - reklo bi se u “Sluškinjinoj priči” - “izdaju spola”. “Muškarac stisnut u četiri zida vlastitoga doma nikada neće spoznati što u sebi nosi”, napisao je Mandurić, “u takvom prostoru on je inferioran ženama. U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako on mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar”.

“Ja u to ne vjerujem”, nastavlja isusovac, “meni je ta slika okljaštrena. To nije cjeloviti muškarac. Gdje je tu briga za Domovinu, zavičaj, selo, grad, državu, svijet? Jedan muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. On je taj koji ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu. Jer, kad opasnosti dođu do praga obiteljskog doma, onda ni njonjavi muškarac koji u njemu prebiva, i koji je do tada uredno slušao svoju ženu, neće moći zaštititi ni svoju ženu, ni dječicu”.

Osupnut pogibli da se muškarci definitivno pretvore u takve “njonje”, Mandurić je odlučio stoga napraviti kamp za prave muškarce na bosanskoj planini Stožer. Tamo urbane njonje odmiče od njihovih mekušačkih života, od laptopa, gadgeta i usisavača. Uči ih pravoj muškosti tako što ustaju u cik zore, kose travu, cijepaju drva i penju se na planine koje ih okružuju.

Proteklih dana, nemali broj (pogotovo katoličkih) autora obrušio se na Mandurićev manifest muškosti i na implikacije njegovih spartanskih fantazija. Nije im bilo teško uočiti imanentnu homoerotsku crtu koju sadrži Mandurićev zagovor Leonide. Nije im bilo teško pokazati ni to da zagrebački isusovac ozbiljno falsificira Novi zavjet i priču o Svetoj obitelji. Također nije teško pokazati do koje su mjere Mandurićeve bergfilme - fantazije o konkvistadorima, alpinistima i kolonizatorima - imanentno fašističke.

Nije teško pokazati da bi po Mandurićevoj viziji oporavljene kršćanske muškosti Arkan, kapetan Dragan, Rommel, Norac, Mladić i D’Annunzio bili uzor kršćanske kreposti. Jer, eto bogu hvala, svi su oni bili “cjeloviti muškarci”, koji su se “brinuli za Domovinu”, zbog nje “izišli daleko od doma”, “vidjeli kako tamo stvari stoje” i “stavili ih pod kontrolu”. Neki su ih tako dobro “stavili pod kontrolu” da se time bavio i međunarodni sud.

Sve su to kontroverzne strane Mandurićeve spartanske obnove o kojima se može pisati i ima smisla. No, mene više od ideoloških i homoerotskih implikacija zanimaju one ekonomske. One, koje gledam u svom susjedstvu. Susjedstvu u kojem stotine bivših radnika i studenata danas četkicom riba apartmane, zato što ih je zapalo takvo mjesto na globalnom tržištu rada.

Prije samo trideset godina, ti su ljudi - ili njihovi očevi - živjeli živote s kojima bi Ike Mandurić bio jamačno puno zadovoljniji. Kao “cjeloviti muškarci” odlazili bi svaki dan u šest na posao. Popili bi prije smjene u buffetu kavu i malu vekiju, a onda bi prolazili kroz porte velikih industrijskih kompleksa. Tamo bi “izlazili iz doma” i “vidjeli kako stvari stoje”. Tamo su svijet doista “stavljali pod kontrolu”: gradili su brane, mostove i vijadukte, savijali limove, varili brodske oplate, bušili planine, provlačili dalekovode.

Proizvod njihova “stavljanja svijeta pod kontrolu” bila su umjetna jezera, kanali, tuneli, brane, tankeri, elektro odašiljači i zrakoplovi. Bio je to svijet iz “Maljčika” Idola, svijet rumenih zora u kojem su pravi muški orijaši varili, lijevali i cementirali, mijenjali geologiju i topografiju, bili organizirani u sindikate, čitali novine i pripadali kolektivu. To je svijet iz staljinističkih (ili - ako hoćete - kidričevskih) fantazija koji je pateru Manduriću očito miliji od današnjeg, samo što to nije spreman priznati ni sam sebi.

Taj svijet više ne postoji. Hrvatski mužjaci, pa ni dalmatinski, više ne buše planine, na plave doline i ne grade industrijske monstrume. Umjesto toga, oni (ili njihova djeca) danas voze Uber, vode gastronomy tours, poslužuju lignje iz friteze, metu oleandrovo lišće i čiste kuhinju nakon neopreznih Finkinja. Je li njihova muškost ugrožena? Ako jest, to nisu napravili ni zli rodni ideolozi, ni istanbulske konvencije, ni liberalni kolumnisti. To je napravio kapitalizam.

A protiv toga se Mandurić misli boriti - kako? Kampom za muškost na planini Stožer?

Dirljiva blesavost Mandurićeva pothvata simptom je nečega kudikamo većeg i poraznijeg. Ona je simptom nespremnosti i nesposobnosti današnjeg hrvatskog katoličanstva da adresira pravi problem koji ih tišti. Današnji hrvatski katolicizam, naime, živi u vrlom, novom svijetu koji mu se baš nimalo ne sviđa. Pri tom konzervativno-klerikalnoj ideologiji nije jasno da te “aberacije” nisu slučajna iskliznuća, nego da su duboko svojstvena ekonomskom sustavu koji su sami stvarali i stvorili, ekonomskom sustavu u kojem i sama Crkva sudjeluje kao krupni rentijer.

I nema tog cijepanja drva, košnje srpom ili dvotjedna na planinskom zraku koji to može promijeniti. Jer, svi ti dvotjedni drvosječe i žeteoci vratit će se natrag kad završi ljeto. Vratit će se u ekonomiju IKEA-e, Ubera, zimmer freia, barka fahrena. U ekonomiju u kojoj i “zov da se uspnete na najviše planine” i da “oplovite udaljene pučine” nije ništa drugo nego domena yacht-chartera i advanture-tours agencija. Dakle - samo jedna od strasti koje se mogu komodificirati i pretvoriti u robu. Samo jedna od niša u industriji usluga.

U tom i takvom kapitalizmu, i kamp Ike Mandurić nije ništa drugo nego ponuda na polici pustolovina. Katolički adventure tour, in a cosy surrounding, in unspoiled nature. U tom i takvom kapitalizmu, Mandurić je samo još jedan agencijski operator. A njegov kamp samo letak na desku turističke zajednice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:10