SUBOTNJA MATINEJA

Kako spasiti sve dragosti djetinjstva u obitelji nacista i ratnih zločinaca

Martin Pollack manirom novinskog istraživača i velikog pisca kreće u potragu za mrtvim ocem, uz obitelj koja i desetljećima nakon rata živi svoje prijeratne, njemačke ideale

Pekarnica i slastičarna Julius Exel nalazila se na Glavnome trgu u Amstettenu, gradiću od dvadesetak tisuća stanovnika, i 1934, kada je uhićenim mjesnim nacistima u zatvor dostavljala svježe pecivo i sladoled. Preživjela je razdoblje austrofašizma, Trećega Reicha i savezničke okupacije, te nastavila raditi u novoj austrijskoj republici, potvrđujući tako jednu zlokobnu malograđansku tradiciju, koja je očito čvršća i jača od svih drugih austrijskih tradicija. U tu je slastičarnu pedesetih baka dovodila svoga razmaženog unuka, budućega austrijskog i njemačkog pisca, novinara i prevoditelja Martina Pollacka, dječačić bi se morao pristojno nakloniti gazdarici Exel, pa bi dobio porciju sladoleda sa šlagom i vaflima.

Iz slastičarne bi produžili u ljekarnu, pa u druge trgovine, baka bi svaki put svojim prijateljima i poznanicima, kojih je bilo mnogo, jer ljudi se u malenoj varošici poznaju bolje nego u velegradu, ponavljala isto: “Ovo je Gerhardov sin.” Time bi izazvala vazda isto, ceremonijalno oduševljenje, uz milovanja po glavi, štipkanja za obraze i agresivne ženske poljupce po mališanu. I svima bi oči bile pune suza. Gerhard Bast, dječakov otac, bio je nacist, esesovac i, vjerojatni, nikad osuđeni ratni zločinac. A dobri susjedi, poznanici i prijatelji, kao i gospođa Exel, kao i baka, uostalom, kao i cijela dječakova obitelj, bili su nepokajani nacisti, simpatizeri nacionalsocijalističke vladavine ili barem njemački nacionalisti, kojima su, kako to već jest među svim našim nacionalistima, komunisti, te naročito Židovi, krivi za sve nevolje i stradanja njihovog svijeta. A o stradanjima drugih svjetova oni ne znaju ništa.

Knjigu Martina Pollacka “Mrtvac u bunkeru”, s podnaslovom “Izvješće o mojem ocu”, objavio je, u prijevodu Borisa Perića, zagrebački Durieux. Pisac je istraživao okolnosti očeve smrti - pronađen je 1947, u jednom napuštenom bunkeru u Južnom Tirolu, u Italiji, s lažnim dokumentima u džepu, ustrijeljen - koje se zatim posve logično, nizanjem beskonačnog niza uzroka i posljedica, nadovezuju na okolnosti njegova života, a onda i na cjelokupni obiteljski sklop. Obitelj Bast savršeno je skladna i harmonična, naročito u svjetonazorskom i ideološkom smislu, kakve obično i jesu malograđanske obitelji po posthabsburškim provincijama, i amoralna u doba najčvršće moralne stege, kako to često i biva kada se prvaci zajednice zateknu pod moralnom stegom.

Martinova majka bila je u braku s gospodinom Pollackom kada se zaljubila u gospodina Basta. Usred se rata razvodi od muža i vjenčava se s drugim, da bi se zatim, poslije završetka rata, ponovo vjenčala s prethodno ostavljenim mužem. Dječak zna da mu gospodin Pollack nije biološki otac, ali ga zove ocem i kao odrastao čovjek zadržava njegovo prezime. No, u tome, kako bi netko mogao krivo pomisliti, nema političke primisli ni geste: gospodin Pollack je kao i baka, kao i Martinov omiljeni djed, kao i svi oni poznanici i prijatelji iz amštetenskih dućana i s ulica, ljubazni antisemit i stvarni filonacist. Izuzetak je bila samo majka, ali kakav izuzetak: “Imala je dar da takve stvari odmiče od sebe, da isključuje sve što je neugodno, da vidi samo ono što želi vidjeti. Politika, kako je često govorila, nije ju zanimala. Politika je bila nešto čime su se bavili samo muškarci, a njih u njezinim očima, po tom pitanju, nije trebalo uzimati previše ozbiljno. Progon Židova, prisilni radnici, protjerivanje Slovenaca, sve je to spadalo u politiku i nije je se ticalo.”

Ljubav tu nije dolazila u pitanje. Svijet u kojemu odrasta Martin Pollack nipošto nije svijet iz filmova Michaela Hanekea ili iz romana Thomasa Bernharda. Dječak je štićen i branjen svim miloštama djetinjstva: majka je blaga, očuh je nježan i pažljiv, i nikad ga ne tretira drukčije nego njegova polubrata, baka i djed ga obožavaju. On je iznevjeravao njihovu ljubav, i ova je knjiga na neki način životni, emocionalni i intelektualni finale tog neprestanog iznevjeravanja, koje je započelo još kada je Martin, na bakin užas, prvi put naumio putovati u Beč, a nastavilo se kada je odlučio studirati slavistiku i ići u Varšavu. Ali i preko toga je baka prešla, pa je još i financirala njegove studije, sve dok ga u jednom pismu nije upozorila da neće prihvatiti oženi li se on, ne daj Bože, za Poljakinju. Tada je Martin prekinuo sve odnose s njom, do smrti. “Možda je taj raskid bio neizbježan, ali danas, kad god se sjetim tog pisma, ne osjećam ništa doli žalosti i stida.”

Za one koji nisu u stanju razumjeti, za blagoslovljene malograđane s obje strane nevidljivih barikada, gornja rečenica može biti nerazumljiva. Jer doista, što osjetiti osim stida, nakon prekida s voljenom bakom, samo zato što je baka dubinom svojih uvjerenja - nacistkinja? Martin Pollack nigdje u svojoj knjizi ne postavlja to savršeno pogrešno pitanje: mogu li se voljeti bake i djedovi, mogu li se voljeti roditelji nacisti, antisemiti, rasisti? Njegov čitatelj nema pojma mogu li se voljeti, ali zna da se vole. I zna da ta ljubav nije u vezi s pitanjima ideologije, niti s pitanjima dobra i zla. Oni kojima se to pitanje postavi - a ponavljam, ono se ne smije postavljati - odmah su u iskušenju da zbog dobrote svojih baka i djedova postanu nacisti. Razumijete? Ili, ipak, ne razumijete?

Nakon rata se o nacizmu, antisemitizmu i politici, te o onom što se dogodilo i što bi nas se danas trebalo ticati, uglavnom šuti onom najtvrđom šutnjom, kojoj prethode gotovo religiozni, tvrdom dogmom zapečaćeni zaključci. Ovako izgleda taj svijet: “Djed nikad nije razgovarao sa mnom o Prvom svjetskom ratu, samo mi je rekao da je bio na Južnoj bojišnici. Talijani su bili izdajice, baš kao i Česi. To nije rekao djed, nego baka. A možda i stric, brat moga oca. Svi su bili skloni naglom prosuđivanju, u kojem nije bilo dopušteno nikakvo propitkivanje. Tako su tumačili svijet. Amerikanci su bili svinje. Francuzi su bili svinje. O Židovima da se i ne govori. Sve je bilo tako jednostavno. Česi su bili svinje. Oni su naš jadni SS u Pragu objesili za noge, optuživala ih je baka kad sam rekao da bih rado otišao u Prag. Tada mi je bilo sedamnaest godina. Ne znam protiv koga je bila uperena njezina optužba. Protiv mene, zato što sam kao odredište svog putovanja odabrao Prag, ili protiv omraženih Čeha? Naš jadni SS. Moj je otac bio pripadnik SS-a. Doduše, ne u Pragu. Hvala Bogu. Tek mnogo kasnije saznao sam da je i djed bio u SS-u, kao počasni član.”

Ono što je nama posebno zanimljivo, ustvari ono što je zanimljivo ovom Pollackovom čitatelju, jest da se obitelj Bast u Austriju, u Amstetten, doselila iz Slovenije, iz Kočevja, gdje je, praktično sve do kraja Drugog svjetskog rata, postojala mala, ali teritorijalno i kulturnoidentitetski vrlo homogena njemačka zajednica. Njihovo naizgled bešćutno, antisemitsko i filonacističko, riječju nacionalističko nijemstvo tipična je reakcija naroda s granice, naroda u interakciji s drugim narodom, u ovom slučaju Slovencima. Na drugi narod Bastovi gledaju s visine, ali mu na čudan način i pripadaju. Otac, okorjeli nacionalist, esesovac i zločinac, na poleđini fotografija ispisuje slovenska imena mjesta i gradova. To Martin Pollack na više mjesta primjećuje i pita se zašto on to čini. Ni njegov čitatelj nema odgovora, ali u toj gesti nalazi nešto što postoji gotovo kao pravilo u ponašaju nacionalista formiranih na granici ili u interakciji i dodiru s Drugim. To je element njihove samosvijesti i prepoznavanja unutar naroda čiju nacionalističku elitu (ili bagru) oni čine.

“Mrtvac u bunkeru” sjajno je napisana knjiga, izvješće o jednome ocu, koje izvještava o tolikim drugim očevima, ali i knjiga iz koje bi pažljiv čitatelj mogao mnogo toga saznati ili barem naslutiti o vlastitim zavičajima, te zavičajnim i obiteljskim identitetima, kao i o načinima na koje se zločin pohranjuje u porodičnim i palanačkim sjećanjima, a zatim tradira kao nacionalni i kulturni identitet zajednice. Martin Pollack bez ikakve je sumnje izdao i osramotio svoju obitelj. Bio je to jedini način da ih sačuva za sebe, ali i da, na neki način, sačuva uspomenu na ljubav kojom su ga voljeli. Težak paradoks, od čijeg razumijevanja, međutim, ovisi ne samo razumijevanje onoga što se dogodilo, nego i budućnost svijeta u kojem se dogodilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 05:51