Koliko je Facebook kriv za nerad u Hrvata

Nekidan mi je Dečko s veseljem pročitao vijest o zabrani Facebooka u nekom ogromnom postotku privatnih tvrtki. On se slaže s takvom politikom jer misli da surfanje smanjuje produktivnost. Onda smo se gadno posvađali.

Za razliku od Ljubljenog, ja mislim da je Facebook osnovno ljudsko pravo. I ne mislim to samo zato što sam posve neobjektivna prema toj mreži gdje visim non-stop. Mislim to iz dubine duše, bez obzira na moju opsesiju i ovisnosti, kunem se, Titova pljuvačka. U mojoj firmi nikom neće biti zabranjen Facebook. Dapače. Jedna jedina zaposlenica mog osobnog d.o.o.-a bit će svaki dan pohvaljena zbog korisnih informacija koje je saznala preko fejsa, a fotografije dana bit će printane i stavljene u okvire, tako da Dečka dočekaju kad se vrati kući sa snimanja i podsjete ga na neke lijepe trenutke, recimo s ljetovanja.

Šalu na stranu, mislim da je postavljanje programa koji onemogućuje pristup određenim društvenim mrežama srednjovjekovna, da ne kažem gotovo zlostavljačka mjera. Jasno da je meni lako laprdati iz svog ureda koji je zapravo moja lijepa, udobna dnevna soba i, pijanoj od kuhanog vina, objašnjavati kako je fejs baš geeenijalna stvar i nije nimalo naštetio efikasnosti mojih uposlenika. Ipak sam ja sama sebi šef i u mojoj firmi zaista su dopuštene mnoge neuobičajene stvari; rad u pidžami, spomenuto kuhano vino uz kompjutor, u zabrinjavajućim količinama, ali samo kad krene sezona praznika, molim lijepo...

Lako njoj kad radi sama za sebe, čujem jeku iza posljednje rečenice. Zapravo, posve je obrnuto, uvjeravam vas. Biti šef samom sebi je prokleto, prokleto teško (uz jasne beneficije, kao što su razumijevanje niske tolerancije na bol, priznavanje meteopatije kao otežavajuće radne okolnosti i potrage za novim savršenim vesticama kao dobrim razlogom za blaaaago prekoračenje deadlinea).

Ne možete zatvoriti kompjutor kad se kazaljke spoje i reći: - E, sad me boli klinac za vas do ponedjeljka ujutro! I dok tražite savršenu vesticu, istovremeno kalkulirate hoćete li imati dovoljno za porez i sva davanja. Po toj logici ta novoproglašena salemska vještica, nekad poznata pod imenom Facebook, trebala i mojoj malenoj kućnoj radinosti donositi velike poslovne probleme. Doista, vrijeme koje provodim surfajući zaista jest zabrinjavajuće. Reći ću vam samo što mi je Dečko rekao tijekom nedavne svađe:

- Zaboga, možeš li me barem dok se derem na tebe pogledati u oči, a ne pisati status o tome na fejsu?!

No, Facebook nije nizašta kriv. Kao prvo, čisto sumnjam da se, ne znam, spasilac u gorskoj službi spašavanja svaki put kad stane na malo stabilniji velebitski odronak i prikači za onu špagu, koju Bog pridržava malim prstom iz Raja, izvadi BlackBerry iz džepa i provjerava koliko notifikacija ima na svom Facebook profilu. Ili, recimo, pilot, vatrogasac, zaštitar koji čuva predsjednika Obamu. Tak’ da mi se ne čini da će Facebook ili Myspace ili YouTube promijeniti tijek povijesti; neće neki ruski tehničar chatati sa svojom curom i slučajno umjesto gumba enter new chat line stisnuti gumbić pustite skrivenu atomsku bombu u pogon.

No, u redu, ionako smo navodno problem mi, mali ljudi za tuđim kompjutorima. E pa sad. Koliko god s jedne strane logika zahtijeva da se zapitamo mora li naš poslodavac, recimo gospodin Siebens (čitati po Vuku), plaćati da postamo fotke s Halloween partija u Saloonu, ja još uvijek mislim da i u radnom vremenu svakog poštenoga građanina postoji nešto što se zove - privatni zračni prostor. Naravno da ćete primijetiti ako vaš uposlenik pušta death metal s YouTubea i trese se u cjelodnevnoj ekstazi na Sonic Youth, a izvješće o analizi prosjeka dodanih asistencija u košarkaškoj B ligi, koje je trebalo biti predano do jučer, još čeka. Naravno da nećete zatvarati oči pred činjenicom da vaša kolegica cijeli dan skida dugometražne porniće pripremajući se za vikend s ljubavnikom dok vi odrađujete i njezin dio posla.

No, NARAVNO da nećete niti raditi punih osam sati bez prestanka poput prokletih robota. Ili bismo možda trebali, gospodine Siebens? Ako je netko analizom radnih navika građana ove državice došao do zaključka kako će zabrana internetskih društvenih mreža znatno poboljšati učinkovitost prosječnog Hrvata, taj se netko grdno prevario. Lijenog Hrvata, povijest nas je to davno naučila, možeš staviti na goli kamen usred ničega, a on će, 12 sati kasnije, kad mu pristupi jednako lijeni Nijemac i predloži mu da naprave tendu od pruća i košulja jer je stvarno jako zagrijalo, vjerojatno odgovoriti da ga je baš ulovila fjaka. Fjaka je nešto kao nacionalna bolest, hrvatodemija prije nego što je WHO uveo riječ pandemija. Fjaka Hrvata može uloviti svugdje i u najnevjerojatnijim trenucima: za vrijeme ratovanja cijelog razumnog svijeta protiv nacista, za vrijeme glasovanja protiv korumpirane vlasti, za vrijeme Franje Tahyja kao i Franje Tuđmana, na radnome mjestu ispred kompjutora, na golom kamenu usred ničega.

E pa da tom istom lijenom Hrvatu usred te beckettovske scenografije dođe lijeni Japanac (nisam sigurna da on postoji, no poslužimo se pjesničkom slobodom) i pruži mu bežični internet s otvorenom Facebook stranicom, ništa se dogodilo ne bi. Ni jedna poslana fotka, ni jedan zapis o vrućini kamena na kojem sjedi. Jer je našeg junaka, ne zaboravimo, baš ulovila fjaka. Tak’ da nisam baš sigurna koliko je Facebook kriv za to kaj Hrvati za kompjutorima ne rade.

Ali, da me ne bi gospodin Čičak optužio kako je moja sumnjivo miješana krv kriva za moju slijepu ovisnost o pokvarenom proameričkom izumu, internetu (a volim i knedle od šljiva, što bi mogao biti ključan dokaz za moj upitni DNK): Facebook se zaista zabranjuje po cijelom svijetu.

Koliko sam shvatila, ovako nekako ide jednadžba: kad ste neproduktivni, nema prozora u svijet! Kad sjedite u malom plastičnom urediću, u tri sa tri zračnog prostora presječenog knaufom, u bivšoj tvornici pretvorenoj u produkcijsku kuću, ili u Ininoj zgradi, ili u zagušljivom socijalističkom poreznom uredu, ili u novinarskoj redakciji gdje laktom dotičete kolegu grafičara kao nekad u školskim klupama, što ako netko zaključi da je vaš poslodavac na gubitku? NEMA PROZORA U SVIJET. JER ĆETE ONDA SIGURNO BITI PUNO PRODUKTIVNIJI. Sviđa mi se ta logika. Kad se neka sitna duša u velikim firmama usudi ukucati “http://www.facebook.com”, umjesto sterilne politički korektne rečenice Ova stranica zabranjena je prema pravilniku o radu 183498, stavak 0.00013..., mislim da bi se na ekranu trebala pojaviti kultna krilatica ARBEIT MACHT FREI. Čisto da nas malo podigne. Kad se velike firme u teškom minusu zbog komentiranja slika s vjenčanja vaše prijateljice iz vrtića koja se preselila u Australiju, iz tih silnih dugova povrate, nakon što kompjutori konačno postanu ono što bi trebali biti - SREDSTVO ZA RAD, A NE ZA UŽITAK, mogli bi uložiti i u uređenje te stranice. Arbeit macht frei mogli bi otpjevati bečki dječaci u trenutno popularnoj crnačkoj soul verziji, čisto da vas i glazbom podsjete za što ste stvoreni na ovom svijetu. A to svakako nije užitak, već plus na računu gospodina Siebensa..

Možda živiš u zabludi jer nemaš gomilu radnika koje valja kontrolirati i o kojima ovisi budućnost tvog obrta ili tvojih milijuna - sugerira uvijek budan glas savjesti, meine Mutti. Hmmm... vrijedi razmisliti. Što bi bilo da sam ja, primjerice, gospođa Siebens? Bi li meni onda Facebook simbolički značio isto? Bi li i onda smatrala pristup svim stranicama slobodnim kretanjem moje duše, kad mi je već tijelo životnim izborom (i činjenicom da svaka odgovorna osoba mora imati posao) zarobljeno u stolici?

Bi li ja, da sam gospođa Siebens, zabranila ne samo Facebook već i dugačke pauze za kavu, tračanje kolega, potajne uredske afere u malim toaletima, muljanje oko dječjih bolesti i spajanje lažnih bakinih sprovoda u produžene vikende na početku skijaške sezone? Kunem se da ne bih. Kad smo već gotovo svi za računalima u kutijama neke vrste (knauf ili mramor, u jednom trenutku postaje svejedno), ponekad je jedino što nam preostaje tajni prolaz u slobodni šareni svijet (dok šef ne gleda ili deadline ne stisne).

Ja duboko vjerujem da je sloboda početak kreacije ili barem produktivnosti, kako bi se izrazio naš izmišljeni oligarh Siebens. Jer ako nas zatvorene u kutije prisile da gledamo u prisilno prazne kutije, onda je zaista vrijeme da netko snimi novi Farenheit 451. Znate tu priču? Vrlim novim svijetom hodaju vatrogasci koji pale knjige za dobrobit čovječanstva, a poanta je u kritici zabrana, cenzure i života u kojem su informacije nedostupne. Uspoređujem li ja to Facebook s Bradburyjem? Ne, zaboga. Samo želim reći da su neki statusi mojih prijatelja vredniji kao inspiracija i od Dnevnika 1 i pravilnika o radu gospodina Siebensa.