Koliko moramo šutjeti kada govorimo o Perkoviću

Reakcija ministra pravosuđa Orsata Miljenića na žestoki sukob između izvršne i sudbene vlasti povodom slučaja Perković i Mustač svakako je dobrodošla i vrlo korisna. Zato što u pregrijanu atmosferu međusobnog šamaranja unosi dozu pristojnosti i razuma. Zato što će omogućiti bistrenje nekih pojmova i relacija. Prije svega teške mistifikacije o tome kako se sudske odluke ne smiju komentirati. Na koncu, zato što predstavlja platformu na kojoj je odnose između dvije grane vlasti, one političke i sudbene, moguće graditi.

Miljenić spušta loptu i popravlja štetu koju je prethodno svojim komentarima sudske odluke o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj uzrokovao “visoki izvor iz Vlade”, kako su ga nazvali mediji, odnosno premijer Zoran Milanović, kako ga je detektirala javnost. Ministar ističe da Vlada poštuje trodiobu vlasti i poštovat će sve pravomoćne sudske odluke, ali istodobno tvrdi da su “javne polemike i iznošenje različitih stavova o svim segmentima rada pojedine grane vlasti poželjni”. Upravo je to točka mnogih nesporazuma ne samo između politike i sudstva, nego uopće u javnosti. Je li komentiranje sudskih odluka dopustivo i legitimno ili se javno o njima ne smije govoriti, a još manje ih osporavati?

Iz sudačkih redova vole sugerirati kako se o odlukama sudova, pogotovo onim nepravomoćnim, nema što javno diskutirati. Svako njihovo problematiziranje smještaju u sferu nedopustivog pritiska na zakonom garantiranu autonomnost i nezavisnost sudstva. Takav je stav neutemeljen, neopravdan i nedemokratski. U demokratskoj državi sve je podložno propitivanju i kritici. Ako se mogu javno pretresati postupci predsjednika države ili premijera ili bilo koga drugoga u izvršnoj strukturi vlasti, zašto ne bi mogle i odluke sudaca? To je legitimno, nužno i zdravo. Omogućava minumum demokratske higijene.

“Smatram da uvijek postoji pravo kritike sudskih odluka”, rekao je ovih dana povodom recentnih sukoba na liniji Vlada - Vrhovni sud Ivica Crnić, bivši ministar pravosuđa i bivši predsjednik Vrhovnog suda, a danas odvjetnik. “Naravno, očekujem da ta kritika bude argumentirana, pristojna, može biti oštra, ali nikako uvredljiva.”

Crnić ne nalazi spornim ni apostrofiranje nelogičnosti da su u činjenično i pravno, čini se, identičnim situacijama slučaja Perković i Mustač sudovi donijeli posve oprečne odluke. Ne vidi, kaže, nikakve zapreke da stručna ili opća javnost, politika ili mediji ne upozore na neodrživost odluka koje dovode u pitanje načelo pravne jednakosti građana.

Samo suci koji sebi žele osigurati status svetih krava osporavaju pravo na kritiku svojih odluka. Samo oni koji se boje pretresanja i provjeravanja bježe od javne polemike. Komentiranje ni problematiziranje sudskih odluka ne može biti zabranjeno, nego je, kako kaže ministar Miljenić, dapače, poželjno. Zabranjen je pritisak na sudbenu vlast, bilo koje vrste. Nedopustivo je sudske odluke napadati s pozicije moći. Zato se predstavnici izvršne vlasti u principu čuvaju komentiranja sudskih presuda. Ali nije svaki utjecaj na sudstvo nezakonit i nedemokratski.

Na odluke je sudova moguće utjecati na potpuno prihvatljiv način, ukazujući na greške, bistreći sudsku praksu. Nisu suci bezgrešni niti su sve sudske odluke ispravne. Nisu ni zečevi da bi im svaki šušanj predstavljao ugrozu. Provjetravanje sudskih odluka ne dovodi u pitanje autonomnost i nezavisnost sudaca. Može dovesti u pitanje samo olako skrojene i nedovoljno argumentirane presude.

Dakle, “visoki izvor iz Vlade” nije pogriješio kad se očitovao o sudskoj odluci o Perkovićevu izručenju Njemačkoj. Pogriješio je u načinu na koji je to učinio. Anonimne izjave u principu ne osiguravaju potrebnu transparentnost, nego sugeriraju podzemne utjecaje. Pogriješio je bagatelizirajućim i uvredljivim tonom, posebno kad je predsjednika Vrhovnog suda nazvao “bezveznjakom”, a njegove reakcije “sprdačinom”. Nije pogodio ni paušalnom i promašenom generalizacijom, kad je na osnovi jedne sudske odluke plasirao tvrdnju da hrvatski sudovi ne žele provoditi hrvatske zakone. Na kraju, teško je falio i s optužbom o “državnom udaru pištoljem na vodu”, kojom je odluka suda posve neutemeljeno i apsolutno pretjerano smještena u zonu protudržavnog djelovanja.

Ni predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin nije pogriješio kad je reagirao. Pogriješio je u načinu na koji je to učinio. Na kritike iz Vlade odgovorio je jednako prejakim i teškim riječima. Proglasio ih je nedopustivom, nezakonitom i protuustavnom intervencijom. Iz njegove se izjave dade razumjeti da svaku kritiku smatra nepodnošljivim pritiskom i zadiranjem u ustavnu poziciju sudstva.

Kao da bi ga smjestio pod stakleno zvono. Usto, nije na isti način reagirao, na što ga upozorava i odvjetnik Anto Nobilo, kad su šef HDZ-a Tomislav Karamarko i njegovi korifeji zahtijevali izručenje Perkovića Njemačkoj. Ništa odlučno nije poduzeo ni u slučajevima potpune politizacije nekih sudaca. U prvom redu Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, koji je u svojim napadima na Vladu izašao iz sfere sudstva i potpuno eskalirao u prostor politike.

Kao most za smirivanje nepotrebno raspaljenih napetosti između izvršne i sudbene vlasti ministar Miljenić nudi upozorenje da su se jedni i drugi dužni brinuti o jačanju povjerenja u državne institucije. Na žalost, sad kad je povjerenje građana i u sudstvo i u Vladu na nikad nižim granama, teško ga je krpati. S obje je strane previše onih koji su se pokazali pravim udarnicima u njegovu rušenju.